|
Zabrinuta
|
26.01.2004. 12:46
Poštovani!
Molim Vas za hitnu pomoć jer zaista ne znam kako da riješim problem. Naime, radi se o slijedećem. Imam 33 godine, u braku sam 5 godina i imam trinaestomjesečnog sina. Moj suprug, sin i ja živimo u istoj kući sa mojim roditeljima (i mojom bakom-djed je umro) s time da smo mi na katu u čiju smo adaptaciju uložili dosta novaca tako da smo digli kredit od kojeg smo osim u naš stan uložili i u adaptaciju prostorija od mojih roditelja tako da i oni participiraju trećinom u iznosu mjesečne rate. Sve je ovo važno obzirom da je moj najveći problem moja MAMA i njena nemoguća narav. Osim zajedničkih režija koje dijelimo, povezuje nas samo naš sin kojeg moji roditelji obožavaju i kojeg moja mama neke dane u tjednu čuva kada smo mi na poslu. U mojoj mladosti, moja je mama bila uzrok mnogih mojih suza, bezbroj puta je reagirala neadekvatno situaciji, ali uvijek je smatrala da je bila u pravu, nastojeći pri tome opravdati svoje ponašanje uvjerivši tatu, a i baku i djeda u svoju verziju priče... Uglavnom, njezin karatkter je grozan, a najviše dolazi do izražaja naravno, kada je to najmanje potrebno. Usprkos svemu svoje roditelje jako volim i sve bih učinila za njih, ali kada mi se i sa 33 godine neke stvari ponavljaju, nemoćna sam u situaciji kada ne znam kako da reagiram i to me izjeda. Moja mama je inače invalid “na” oči (ne znam točno u kom postotku, ali nije ni tako važno...,uglavnom, nije slijepa, relativno vidi na blizu, ne vidi čitati) i u invalidskoj je mirovini nekih cirka 7 godina (ako se ne varam), 52. je godište, relativno dobrog zdravlja ako se izuzmu srčani problemi (ima visoki tlak)... Kada je moja mama bila zaposlena, moja je baka (njezina mama-u istom kućanstvu) kuhala, prala i glačala rublje, čistila svoj tadašnji donji dio kuće (tata, mama i ja smo tada bili na katu) brinula se o djedu i o nama svima skupa (vrijeme kada sam ja išla u školu i rekreativno se bavila rukometom – 10 g.). Kada sam počela raditi (odmah nakon srednje škole – kasnije sam završila višu pa i visoku ekonomsku školu u Zg – izvanredno) ja sam “preuzela” glačanje i pečenje kolača kao svoju obavezu i čistila naš dio kućanstva (na katu – čišćenje prašine, pranje WC-a) a baka je i dalje kuhala i prala rublje te čistila svoj dio kućanstva (+zajedničku kupaonicu sa WC-om – mi smo imali na katu samo WC)... Tako je to bilo do mamine mirovine kada su se baka i ona počele izmjenjivati u kuhanju, s time da sam ja čistila i kupaonicu dolje i WC gore + sve ostalo (prašina, glačanje...). Poanta je u svemu tome da je moja mama uvijek imala sve čisto zahvaljujući prvenstveno baki i meni, a bila je prema nama svima živi “zmaj”. Dopuštala si je kojekakva predbacivanja, bezobraštine..., a ni baka niti bilo tko drugi nisu je u tome nastojali spriječiti jer bilo je jednostavnije pretrpiti napad “gluposti” i odboliti nego doći s njom u konflikt koji nikada nije mogao završiti na dobrobit nas ostalih (bez obzira o kome se radilo). Moja mama je kao čovjek vrlo jaka, nastoji svim mogućim silama braniti svoj stav, direktna je u svemu i odmah ti u lice kaže šta ima, pravedna je u globalu, ali ne prema svojim najbližima. Bezbroj puta me je u mladosti “uvjerila” da sam –tele-, da ništa ne vrijedim, bezbroj puta mi je nametnula osjećaj manje vrijednosti i to kad zaista nije bilo “osnove”, moj tata ju je uvijek podržao, rijetko kada je stao u moju obranu, a pošto sam jedinica nikada nisam imala osobu kojoj bi se mogla povjeriti... Kada je radila, uvijek je dolazila doma sa problemima koji su bili aktualni na poslu, autoritativno se postavljajući i prema nama ukućanima koji smo slušali te priče..., a kao šećer na kraju, većinu stvari smo joj (prvenstveno TATA) tolerirali na “konto” njezine bolesti (tzv. “kokošje sljepilo”)... Doduše, moj tata je jako dobar čovjek, uvijek joj je nastojao pomoći i biti joj desna ruka tako da sam mišljenja da je i to jedan od razloga njezinog ponašanja. Ne kažem da i moja mama nije dobar čovjek, u duši je ipak ranjiva i ona, ali reagira ne razmišljajući, vrijeđa kada to stvarno nije potrebno i uvijek nastoji opravdati svoje ponašanje, a to je već nemoguće trpjeti. Kada sam bila mlada, ako je npr trebalo prati prozore, vikala je od jutra, bila nervozna, nemoguća, a opet smo joj i ja i tata uvijek pomogli tako da nema toga šta je ona sama radila osim što je nedjeljom ona kuhala, ali opet sam ja bila asistent... Dakle, ne može se reči da je bila rob kuće, da je radila za nas i umjesto nas, dapače, svi smo oko nje “skakali” i molili da se danas ustane dobre volje, da bude raspoložena i sl... Njen odnos prema meni je bio kako sam već jednim dijelom objasnila inferioran, nadmoćan,...i svi moji napori da se izborim za svoju pravicu nikada nisu urodili plodom, jer je iz svih svađa njezin stav proizašao jedini ispravan, a i moj mi je tata na kojeg sam “računala” da će biti moj jocker, okrenuo leđa i podržao nju ili jednostavno šutio da ne povrijedi ni jednu. Cijeli sam svoj život nastojala steći maminu “naklonost”, odobravanje, osjetiti njenu ljubav, čuti iz njenih usta da sam npr. vrijedna, da sam u nečem zaista dobra... No, umjesto toga, situacija je sve dalje sve gora. Ponekad mislim da nas zaista ima “u šaci” sa tom svom bolešću i da nas time u biti iskorištava. Tata joj sve živo pomaže (lijepo je sve to i drago mi je da ima takvog supruga), ali neke stvari mi nisu jasne i ne mogu ih prihvatiti kao normalne. Prije više od godinu dana angažirala se u Udruzi slijepih gdje odlazi najmanje 2 x tjedno, već nekoliko godina kuha jer je baka dosta bolesna i poslije zadnjeg udara nije u stanju ništa raditi, ali kad smo prije godinu dana dobili sina, moj suprug i ja dogovorili smo da ćemo zasebno kuhati (što i radimo) jer sve što ona napravi, kao da želi za taj “čin” nekekvu protuuslugu, stalno je bilo problema jer je bila umorna, jer je ovo jer je ono,... i to više nije bilo moguće trpjeti tako da smo sad odvojeni. Ona nam čuva sina recimo 3 dana u tjednu (kada nije u Udruzi), dva dana dolazi suprugova mama da ga čuva i mislila sam da kad je to željela (čuvanje unuka), da sada neće više biti nikakvih drugih “doticaja” koji bi bili potencijalni fitilj za razdor u odnosima, ali prevarila sam se... Prije nego što sam ja počela kuhati za supruga, mene i našeg sina, izbila je neka svađa glupog uzroka. Naravno, sve je poteklo od nje. Bila je nedjelja i cijeli dan nismo išli dolje k mojima jer nismo željeli nametnuti mojima obavezu da se bave unukom misleći da ako su imali želju da ga čuvaju da bi došli onda po njega. Došlo je vrijeme kupanja, (a iako smo i mi gore napravili kupaonicu (tako da već nekoliko godina imamo sve zasebno), sina kupamo zbog većeg “manevarskog prostora” kod mojih u njihovoj kupaonici) i sa sinom smo otišli dolje i nismo mogli ući jer je moja mama bila u kupaonici. Već po njenom glasu shvatila sam da je ljuta, ali nisam znala uzrok i da ne čekamo u hodniku, otišli smo natrag gore. Tada je nastupio show. Napala nas je da cijeli dan nismo donjeli dijete dolje, moja baka je pretpostavljamo već od prije bila “upoznata” s njenim mišljenjem tako da nas je i ona dočekala sa :”A gdje ste vi cijeli dan?!?!?”, moj tata je “zaključio” da smo mi to kao namjerno napravili, da budemo mi vidjeli kako je to kad budemo mi imali unuče, da mi njih“razdvajamo”... Nastala je unakrsna svađa u koju se uključio čak i moj suprug jer zaista je sve to bilo bez ikakve osnove (mama i ja smo se jako posvađale i u toj sam joj svađi rekla većinu toga šta me je tištilo)...Naredni tjedan kuhali smo zasebno, njih uopće nije bilo gore kod nas, niti je itko dolazio barem zbog unuka..., dok u petak nije nazvala mama u panici gdje smo moj sin i ja (bili smo baš u šetnji) i da neka joj se javimo kad dođemo doma. Mislila sam da je KONAČNO shvatila da nas sve vrti “oko malog prsta” i da je zaista bezrazložno reagirala te da je neke stvari shvatila i požalila... No, krivo! U tom sam uvjerenju bila sve do neki dan kada mi je rekla kao “usput” da je tada bila na rubu živčanog sloma, da nije mogla ni ići u Zagreb na neku sjednicu (vezano na Udrugu-jako bitno!?!?), da doduše nije bila kod psihijatra, ali da je razgovarala sa svojom doktoricom opće prakse,... Uglavnom, opet je ona ispala u pravu, jadna, povrijeđena, a ja uzrok njenom stanju...!?!? A kako smo se mi svi osjećali - i moj suprug i sin koji je samo izbezumljeno gledao nas odrasle kako galamimo, to nije važno jer mi nismo u pravu – mi smo skoro uzrokovali njen udar, slom ili šta već... Grozno! Zaista više ne znam šta da mislim, kako da se postavim, šta da radim, nešto moram poduzeti jer ne želim tako živjeti ni zbog sebe, a ni svoje obitelji! Moj sin zaslužuje sretno djetinjstvo bez opetrećenja koje će vjerojatno okusiti u suživotu sa mojim roditeljima... Kada se samo sjetim da sam jednom već pokušala oduzeti si život (popila sam tablete i zahvaljujući prijateljici koja me na vrijeme pronašla sve je bilo u redu, ali zabilježeno je da je to pokušaj suicida zbog delikta sa mamom) zbog nerazumijevanja od strane moje mame za što je ona tvrdila doktorima da ona nije uzrok tome!?!?, (ali zbog bakine izjave pustili su me kući bez dodatnih istraga...), pitam se kako dalje i da li je ona vrijedna tolikog bola u mom srcu. Svi moji napori da funkcioniramo svi u nekom zajedništvu očito ne rode plodom i nemoćna sam da nešto promijenim na bolje. Kada sam predložila suprugu da dignemo kredit za stan, da se odselimo, taj prijedlog on ne prihvaća jer smatra da smo jako puno uložili u taj kat u kojem živimo i da se on ne misli micati i ostaviti sve to te počinjati iz početka. Dijelom je u pravu, ali kako živjeti dalje, šta poduzeti???? Molim Vas, pomognite mi/nam, dajte mi savjet, jer ovo stanje nije više izdržljivo. Sada je stvarno sve to nekonrolirano uzelo maha i jednostavno više ne znam kako dalje...
Unaprijed Vam se zahvaljujem!
|
|
anita
|
12.05.2004. 09:14
Draga moja Zabrinuta!
Ne znam kako da ti pomognem niti dam adekvatan, pametan savjet kako dalje. Tvoj tekst me zainteresirao, jer sam proživljavam istu situaciju. Čitajući tvoje retke, kao da gledam svoj život. Meni je trideset godina, imam supruga i trogodišnjeg sina. Živimo kod mojih roditelja, te našu odluku o tome, proklela sam već tko zna koliko puta. Iako se sa suprugom izvrsno slažem, cijeni me, voli te se stvarno trudi učiniti sve za nas dvoje. No svakim danom primječujem da je i on sve nesretniji u toj kući. A sve radi moje mame. I ne mogu mu zamjeriti što dolazi kasno kući -, praktički samo prespava, jer izbjegava susrete sa mojom mamom. Čak sam i ja počela činiti isto. I svakim danom se osjećam ko beskučnik. U pet godina braka ne znam gdje pripadam. I najžalosnije od svega je što mi to stvarno utjeće na zdravlje. Sve sam više nervozna i živčana. ponekad se izderem na dijete koje nije ničemu krivo. Jedina razlika od vas jeste, što moj suprug i ja pokrivamo sve režije, kupujemo namirnice, plaćamo kredite. I nismo loši ljudi - oboje radimo i skrbimo maksimalno koliko možemo. i uz sve to nismo dovoljno dobri. a ja sam sita dokazivanja, podilaženja, savijanja, šutnje. Dijete sam nedavno upisala u vrtić samo da mi mama ne čuva dijete, jer njezino čuvanje smo skupo plaćali. Kad sam joj rekla da dijete ide u vrtić pričala je po susjedstvu kao ona više nije dobra za čuvanje djeteta, da joj branimo druženje s djetetom, a prije nego što smo donijeli odluku o polasku u vrtić, govorila je kako ona ne želi čuvati moje dijete, da ljudi plaćaju žene za čuvanje i po dvije tisuće kuna, da je nama lako kad nam ona čuva djete, i tome slično. A mene i sestru je odgojila, podigla na noge i othranila baka. U nekoliko navrata smo suprug i ja mislili raditi kuću, da odemo od njih i stvorimo si kakav takav mir. No, s druge strane njihovoj kući smo uložili ogromne novce prilikom adaptacije, i da sada odem i sav taj naš trud bacim u vodu. Pa umorna sam više od kućenja, kredita, gradnje. Trideset mi je godina i želim samo malo mira da bez grča u žeucu i nervoze u žilama, uživam u svom braku i svom djetetu, a ne da cijele dane razmišljam što će me dočekati doma kad se vratim s posla - osmijeh i lijepa riječ, ili "đubre ništa koristi.
Priliko nekoliko svađi između nas preklinjala sam je da me ostavi na miru, te da se ne petlja u moj život. Plaćam joj sve, uzimam od sebe da dajem njoj, fizički joj pomognem koliko stignem (potpuno je zdrava). A za što??? Uvijek sam ja ona crna negativka. Gradnjom svoje kuće uvući ću se u u preveliko financijsko opterečenje koje ne možemo podnijeti, a sve ove godine odricali smo se svega da završimo njihovu kuću. Da idem ispočetka, i svome djetetu uzmem iz usta radi njezinih gluposti - neču. A i ovako dalje ne mogu?
|
