Akutni stresni poremećaj

Akutni stresni poremećaj je dijagnostička kategorija, koja se pod nazivom akutna stresna reakcija navodi u obje važeće klasifikacije, tj. i u MKB-10 i u DSM-IV, i u obje klasifikacije je uvrštena u kategoriju anksioznih poremećaja. Anksiozni poremećaji se u MKB-10 naziva neurotski poremećaji, poremećaji vezani uz stres i somatoformni poremećaj, a u DSM-IV naziva se anksiozni poremećaji. Razlog u toj različitosti naziva proizlazi iz prepoznatljivog karaktera europske klasifikacije da zadrži bar dio termina koji su se rabili u prethodnoj klasifikaciji tj. MKB-9, u kojoj je termin neuroza u cijelosti bio akceptiran. Čini se da ta tradicionalnost ima svoje opravdanje, iako se s obzirom na velik otklon od klasičnih Freudovih koncepata termin neuroza vjerojatno opravdano napušta.

U tom kontekstu treba shvatiti različitost terminologije, no ono što je bitno, obje klasifikacije u tu skupinu uvrštavaju slijedeće dijagnostičke subkategorije:

• Fobično anksiozni poremećaj (MKB-10), odnosno agorafobije (DSM-IV)
• Panični poremećaj (MKB-10), odnosno panični napad (DSM-IV)
• Generalizirani anksiozni poremećaj (i u MKB-10 i u DSM-IV)
• Anksiozni poremećaj, neodređen (i u MKB-10 i u DSM-IV)
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (i u MKB-10 i u DSM-IV)
• Posttraumatski stresni poremećaj (i u MKB-10 i u DSM-IV)
• Akutni stresni poremećaj (i u MKB-10 i u DSM-IV)

To potvrđuje da su autori imali podjednako mišljenje o toj dijagnostičkoj skupini, no DSM-IV klasifikacija navodi i anksiozni poremećaj prouzročen psihoaktivnim tvarima, a europski autori uz navedeno u tu kategoriju uvrštavaju disocijativni poremećaj, ali i mješoviti anksiozni i depresivni poremećaj, što predstavlja važnu novost, jer se ta dijagnostička kategorija pojavljuje prvi puta u službenim klasifikacijama. Upravo ta dijagnostička kategorija ne samo da olakšava dijagnostičaru u brojnim slučajevima u kliničkoj praksi, već predstavlja određenu konceptualnu novinu o depresivnosti i anksioznosti kao mogućem jedinstvenom dijagnostičkom entitetu, čemu u prilog govori novi koncept farmakoterapije (antidepresivi kao sredstvo prvog izbora i u liječenju depresivnih ili anksioznih poremećaja).

Klinička slika akutnog stresnog poremećaja

Glavno je obilježje akutnog stresnog poremećaja prema DSM-IV razvoj karakterističnih anksioznih, disocijativnih i drugih simptoma, a nakon što je osoba prisustvovala ili bila suočena s događajem koji zadovoljava kriterije koji su navedeni i kod PTSP-a i pri tome reagirala intenzivnim strahom, osjećajem bespomoćnosti i užasa (kriterij A), potom da ima prisutna 3 ili više simptoma iz skupine B, osjećaj tuposti, ravnodušnosti ili izostanak emocionalnog odgovora, derealizacija, depersonalizacija, disocijativna amnezija, ponovno proživljavanje o traumatskom događaju, izbjegavanje događaja koji bi mogli potaknuti na sjećanja na traumatski događaj, simptomi pojačane pobuđenosti, onesposobljenost funkcioniranja te trajanje od 2 dana do 4 tjedna i javljaju se unutar 4 tjedna od traumatskog događaja.

Često su izraženi vegetativni znakovi (tahikardija, crvenilo ili bljedoća, znojenje, hladnoća okrajina, mučnina). Simptomi najčešće počinju nakon događaja prisutnom zgranutošću, koju bolesnici najčešće opisuju kao "dobio sam šok", ili "primila me panika".

Precipitirajući događaji su najčešće ozbiljne prijetnje sigurnosti i fizičkom integritetu sebe i voljenih osoba, ali i nagle i negativne promjene socijalnog i materijalnog statusa. Kliničari taj poremećaj nazivaju i akutna krizna reakcija, krizno stanje i psihički šok.

Liječenje i prognoza akutnog stresnog poremećaja

Kod većine osoba stanje obično prođe bez ikakove terapije posebice u situacijama, kada su na potencijalni stresor bili pripremljeni i kada neposredno nakon stresora imaju podršku okoline. U tim slučajevima terapija obično nije potrebna, no u prolongiranoj situaciji (trajanje do 4 tjedna) terapija treba biti suportivna, u slučaju nesanice hipnotik, a tek u slučaju pojačane anksioznosti anksiolitik.

Kao što je rečeno, stanje i bez terapije može spontano proći, ako je potrebna terapija, stanje najčešće prolazi tijekom 4 tjedna, a ako se stanje prolongira ili intenzivira, diferencijalno dijagnostički treba razmotriti razvoj PTSP-a. Radna sposobnost oboljelog je obično očuvana, eventualno može trajati 2-3 dana, iznimno do 4 tjedna, kada je time i sama dijagnoza dovedena u pitanje. Tada je moguć razvoj PTSP-a ili velikog depresivnog poremećaja ili drugog anksioznog poremećaja, gdje je traumatski događaj bio precipitirajući događaj.

Forenzički aspekti akutnog stresnog poremećaja

Osobe s dijagnozom akutnog stresnog poremećaja su često predmet procjene nematerijalne štete. Preporuča se vrlo detaljna i individualna procjena svakog pojedinog slučaja. Te se osobe često javljaju liječniku tek nakon spoznaje o eventualnoj mogućnosti naknade za pretrpjeli strah i/ili duševnu bol.

"

Prikaz slučaja

Bolesnik N.N. bio je u vlastitoj kući, koja je bila locirana u neposrednoj blizini prometnice. Tijekom ranog jutra, kada je upravo ustao iz kreveta u njihovu kuću je udario kamion, što je izazvalo snažni udarac i "trešnju, od koje je mislio da je kraj svijeta", ostao je nekoliko sekundi nepokretan, osjećao se "kao ukopan", bio je "u kompletnoj panici", potom je čuo zapomaganje, potrčao je van i tek tada "sam bio u pravom šoku, šofer je bio bez noge". Odmah je pozvao hitnu pomoć, pomogao oko transporta ranjenoga. Potom je probudio obitelj, koja je još spavala u drugom dijelu kuće, i kada im je htio ispričati, što se dogodilo, nije znao da li je šofer bio sam u autu, nije znao boju automobila, nije znao koliko je vremena prošlo od događaja niti u koje se to vrijeme događalo. Tek je tada primijetio da je neodjeven, i da je sve to vrijeme bio samo u donjem rublju. Cijeli je dan pričao samo o tome, navečer je dobro spavao, drugi dan je išao raditi, i nije tražio liječničku pomoć. Liječniku se obratio tek "na nagovor, da nešto može dobiti od osiguranja".

"