Imperativne halucinacije

Halucinacije su vrlo karakteristični poremećaji percepcije. Razvojem znanstvene psihijatrije halucinacije je sve kompliciranije definirati, pa je možda najjednostavnija i najrazumljivija definicija da su to obmane opažanja. Radi se naime o pojavi da osoba vidi nešto čega nema, osjeti dodir nečega čega nema ili čuje nešto čega nema. Halucinacije su uvijek znak ozbiljnog poremećaja za razliku od drugih poremećaja opažanja (na primjer iluzija ), koji mogu biti izraz umora, jakog straha, pospanosti i slično.

Halucinacije su doživljaj koji ne postoji, a koji (bolesna ) osoba doživljava kao realitet, kao nešto stvarno. Neki autori definiraju halucinacije kao realizaciju svojih želja, no činjenica je da su halucinacije često suprotne željama osobe koja ih halucinira, nisu joj ugodne, dapače, često su vrlo neugodne i mukotrpne osobi koja ih halucinira.

Halucinacije se dijele na nekoliko skupina ovisno o tome kojim osjetilima ih se prepoznaje, no daleko najčešće su slušne halucinacije i vidne halucinacije.

Slušne halucinacije se najčešće javljaju kod shizofrenih bolesnika. Javljaju se u stanju očuvane svijesti. U akutnoj fazi bolesti bolesnik je uvjeren da je "glas", "glasovi", "muzika" i dr., koje "čuje" stvarni. Hijerarhijski halucinacija u akutnoj fazi shizofrenije ima veću važnost od realnog glasa ili glazbe. To je važno znati, jer eventualno razuvjeravanje bolesnika, da mu nitko ništa ne govori i da nema "glasova" može kod bolesnika dovesti do burne reakcije negodovanja, jer on to zaista "čuje".

Slušne halucinacije mogu biti u formi glasova koji međusobno razgovaraju i bolesnik sluša njihov razgovor, obično govore o njemu, a mogu mu se i direktno obraćati. Mogu ga komentirati, njegove postupke, kritizirati ga ili ga hvaliti, a mogu mu i naređivati. Ako osoba ili osobe u formi "glasa" bolesniku nešto naređuju, onda te halucinacije nazivamo imperativnim halucinacijama.

Imperativne halucinacije su patognomonične za shizofrene bolesnike. Srećom nisu česte, jer su u pravilu vrlo opasne. U čemu se krije opasnost imperativnih halucinacija?

• Sadržaj im je kao što im i samo ime kaže naredbodavan, tj. bolesnik dobiva naredbu što i kako treba učiniti.
• Sadržaj imperativne halucinacije ima visoku hijerarhijsku važnost i bolesnik se unatoč eventualnih različitih osobnih moralnih kriterija datoj naredbi ne protivi već je prihvaća i često realizira.
• Javljaju se uglavnom u akutnoj fazi bolesti kada bolesnik nema uvida u svoje stanje i obično je bez terapije ili bez nedovoljne terapije.
• Sadržaj imperativnih halucinacija je često suicidalan ili homicidalan i uklapa se u postojeće i druge aktualno postojeće sumanutosti.
• Iz navedenih psihopatoloških pojava imperativne su halucinacije vrlo često povod suicida ili pokušaja suicida ili homicida.

Upravo iz navedenog opisa i mogućeg opasnog ponašanja pod utjecajem imperativnih halucinacija vrlo je važno misliti na njih i razgovarati s bolesnicima, pa pri sumnji da su prisutne, a iskusni će psihijatar to vrlo lako prepoznati ili bar naslutiti, potrebno je na njih utjecati uvođenjem psihofarmakoterapije. U slučaju refrakternosti (što je danas zahvaljujući velikom broju visokopotentnih antipsihotika rijetko) potrebno je primijeniti i elektrokonvulzivnu terapiju (EKT).

Bolesnici u stanjima imperativnih halucinacija obično jako pate, jer su sadržaji "naredbi" koje primaju obično vrlo zahtjevni (npr. ubiti nekoga, zapaliti nešto, spasiti nekoga i slično). Bolesnik često "dobije" i zabranu da naredbu nekome kaže.

U kliničkoj se praksi bolesnici s imperativnim halucinacijama danas relativno rijetko susreću, ali ih zato češće susrećemo u forenzičkoj psihijatriji, upravo zato što bolesnici s tom vrstom ili bolje rečeno sadržajima često izvrše "naredbu". Bolesnici, koji djelo učine u akutnoj psihozi i pod utjecajem imperativne halucinacije u pravilu nisu ubrojivi. Djelo koje učine često je bizarno i takovi primjeri uzbude javnost. To često dovodi do stvaranja negativnog doživljaja psihijatrije u javnosti i danas je vrlo teško i vrhunskim stručnjacima u pojedinim slučajevima naći pravu granicu između "bespotrebne" hospitalizacije i prisilne hospitalizacije kod psihotičnih bolesnika.

Iako su imperativne halucinacije danas relativno rijetke, prije svega radi sve bolje razvijene psihijatrijske struke, kako u detekciji bolesti tako i radi učinkovitih terapijskih postupaka, ipak one često dovedu do situacija koje uzbude javnost, jer posljedica tog psihopatološkog fenomena može imati užasne posljedice i za bolesnika i za okolinu.

"

Prikaz slučaja

Bolesnica N.N. prije 7 godina je imala svoj treći recidiv bolesti, nakon kojega je iz bolnice otpuštena u dobroj remisiji. Četiri godine dolazila je na kontrole i uzimala terapiju, a potom je samoinicijativno prestala uzimati terapiju i dolaziti na kontrole. Još je oko dvije godine bila u remitiranom stanju, a onda je počelo s nesanicama, osjećajem neodređenog straha. Potom su se javili i glasovi, koji su joj često govorili "da joj muž ima drugu". Postala je sumnjičava, nije se javljala liječniku, jer nije ni slutila da je to njezina bolest, već je počela vjerovati u suprugovu nevjernost. Jedne noći "glas joj je javio da "ona" njega čeka u bunaru". To se ponavljalo u nekoliko navrata, a potom joj je glas rekao: "Siđi dolje i obračunaj se s njom!". Bolesnica je to poslušala i pri "silasku u bunar" skoro poginula. Potom je završila na odjelu u akutno psihotičnom stanju.

"