Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


između krajnosti


Autor Poruka

rastresena

12.05.2004. 10:25

Trideset mi je godina. U braku sam i majka trogodišnjeg djeteta. Kada smo suprug i ja stupili u brak odlučili smo živjeti s mojim roditeljima(ja sam bila sama s njima, a on je uz starce imao brata i sestru) No nije prošlo nekoliko mjeseci i vrata pakla su se otvorila. Naime, moja mama petlja se u naš život i to na takav podli način da to više ne mogu podnositi. Čak se radi nje narušio odnos mene i supruga ( to sam i sama kriva što sam to dozvolila). Moj suprug radi po cijele dane. Ono malo vremena što ima želi posvetiti meni i sinu. A to je eventualno nedjelja poslije podne. Moja mama koja je nezaposlena, stalno organizira naše vrijeme planirajući nam što čemo, kako i gdje napraviti. Važno je navesti da suprug i ja pokrivamo sve režije kuće, kupujemo namirnice, otplaćujemo kredite, a uz sve to adaptirali smo cijelu kuću, a od njih nismo vidjeli niti jedne kune. U nekoliko navrata sam rekla šo više želi od mene, da neka barem pokriju pola režija, no i kada su došle, ostavljala ih je na stubištu. Ja sam ih onda uzela i plaćala. Suprug se ljuti na mene kada to napravim, smtrajući kako nije u redu te mi uzimamo od svog djeteta da bismo njih financirala ( a imaju dobre prihode): Najgore je kad suprug ostane sa svojim prijateljima na piću ili ode negdje poslom, ona dolazi u moj stan vikati na mene (s mojih trideset godina). Gdje ti je muž otišao? Tako se da živjeti? Beskorisne svinje? i tome slično. Toliko me znala izbaciti iz takta, da sam, čim se suprug vratio kući počela vikati na njega a ničemu nije kriv. Kad bih mu ispričala što je rekla, ona bi negirala govoreći da ja lažem. Da sam ja bolesna u glavi... I tako svakih nekoliko dana, da je sve prešlo granice razuma. Negdje sam između svega i ne mogu se više snači. Izbjegavam biti kod kuće, smišljam kojekakve obveze samo da ne dođe do konflikta, Nemam volje otići kod nikoga, jer ako odmeo, primjerice;kod kumova na rođendan, te se duže zadržimo, ona se ljuti, sijeva očima, ne priča s nama, eventualno sasipa pokoju prostotu ili kletvu nama usmjerenu. Isto tako izbjegavam da netko dolazi kod nas, jer mi je neugodno radi njezinih ispada. Kad me zove prijateljica da će doći na kavu, lažem joj da upravo izlazim iz kuće. To mi je već postala rutina. A najžalosnije je kada pred mojim suprugom glumi finu, dobru osobu, a čim on krene kroz vrata okomi se na mene na toliko odvratan način da se ne mogu snači. Pokupim dijete i odme iz kuće. U svemu tome sam se totalno izgubila. Osjećam se svakim danom sve više sama i sve više jadnija. Ponekad mi kroz glavu lete gluposti poput ako se ne promjeni situacija puknut ću si u glavu pa ću konačno imati svoj mir. No, dijete me izvuće od takvih misli. Stalno sam nervozna i napeta sa grčem u želucu i osjećajem da ću se u trenutku razletiti na tisuće komada. Kada hoću reći suprugu kako se osjećam on se degradira riječima: "To su tvoji starci, ja bih sa svojima znao kako postupati", što mi se se ne čini nimalo pravednim, no barem štiti sebe. Povlaćim se u sebe, a na svaki kontakt s vanjskim svijetom reagiram brutalno i agresivno. Puna sam ljutnje i očaja. Svime time nisam dobar uzor svome sinu, a on mi je sve na svijetu. A samu sebe ne volim takvu jer nikada takova nisa bila. I sam Bog zna koliko sam truda i dobre volje uložila da sve funkcionira, ali dalje ne ide. Ponekad poželim da su mrtvi oni, ili da sam mrtva ja. samo da to prestane. A to su bolesna razmišljanja. Trebam li se liječiti, posjećivati psihologa, ili što se već radi da se pomogne samom sebi da bih ponovo bila dobar čovjek i mama kojom će se moje dijete ponositi? Pomozite mi, molim vas.

prijateljica

14.05.2004. 16:23

Draga prijateljice,

niste li razmišljali o mogućnosti da odselite???
Ne bi li to bilo najbolje rješenje?
Porazgovarajte ozbiljno s mužem i zamolite da vas podrži u ovoj situaciji (zbog djeteta, braka...)!

Iskreno se nadam da cete rijesiti problem!

sličnost

19.05.2004. 09:21

Imao sam sličan problem i završio na antidepresivima, odselio sam i sve se polako vraća u normalu, savjet moje malenkosti...u ime doborobiti braka živjeti samostalno....

zzz

20.05.2004. 17:54

Ja sam nažalost predugo čekao i to mi je skoro uništilo brak, a dovelo me praktički do sloma živaca. Želiš li to napraviti dok još možeš napravi odmah. Što prije napraviš to šteta će biti manja i obrnuto....Puno sreće!