Jesu li aditivi u hrani povezani s dijabetesom tipa 2?
Prehrambeni aditivi su danas posvuda, uglavnom zbog porasta potrošnje prerađene hrane. Ipak, unatoč njihovoj širokoj upotrebi, još uvijek znamo relativno malo o tome kako ovi aditivi međusobno djeluju, i kako mogu utjecati na naše zdravlje.
Ultra-prerađena hrana sada čini od 15% do 60% dnevnog unosa energije u industrijaliziranim zemljama. Sve više dokaza povezuje ovu hranu s metaboličkim bolestima, potencijalno zbog njihove loše nutritivne kvalitete i prisutnosti aditiva u hrani.
Mnogi od ovih aditiva – preko 300 ih je odobreno za upotrebu u Europi – rutinski se kombiniraju kako bi se poboljšao okus, izgled i rok trajanja. Dok su procjene sigurnosti provedene za pojedinačne aditive, mješavine nisu dobile istu razinu nadzora unatoč tome što su ih konzumirale milijarde ljudi.
Nedavna istraživanja pokazuju da određeni aditivi mogu izazvati upalu, poremetiti crijevnu mikrobiotu i pridonijeti metaboličkim problemima. Jedna je studija otkrila povećanu hiperaktivnost kod djece koja su bila izložena mješavini prehrambenih boja i natrijevog benzoata.
Nova studija je pokazala, da su dvije od pet mješavina aditiva bile povezane s većim rizikom od razvoja dijabetesa tipa 2, čak i nakon prilagodbe za ukupnu kvalitetu prehrane.
Ova studija nudi nove uvide u to kako kombinacije prehrambenih aditiva, a ne pojedinačne tvari, mogu utjecati na rizik od dijabetesa tipa 2. Dvije najčešće konzumirane mješavine aditiva povezane su s većim rizikom od dijabetesa tipa 2, osobito kada se nalaze u mastima, umacima i zaslađenim pićima.
Smatra se, da ovi rezultati naglašavaju potrebu da se uzmu u obzir ne samo pojedinačni aditivi, već i način na koji oni međusobno djeluju u prehrambenim proizvodima u stvarnom svijetu. Jednako tako, oni naglašavaju važnost ažuriranja procjena sigurnosti hrane kako bi odražavale način na koji se aditivi stvarno konzumiraju - u mješavinama, a ne izolirano. Stoga su potrebna dodatna istraživanja kako bi se potvrdili ovi rezultati i otkrili biološki mehanizmi koji su u odgovorni za ovaj učinak.
Izvor:
PLOS Medicine
