Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


Želja za smrću


Autor Poruka

Anonimna

21.07.2003. 23:23

Pokušat ćusa par riječi opisati svoj život i kako se sada osjećam. Dijete sam rastavljenih roditelja, od kojih je jedan bio teški alkoholičar i sadist (otac), a majka potpuno emocionalna hladna osoba. Dio djetinjstva sam provela u domu i udala se za nešto blaži oblik svog oca (nije me tako strašno tukao, ali je pio i na vse moguće načine zlostavljao mene i djecu. Bila sam idealan materijal da me modelira kako hoće, jer nemam nikog na ovom svjetu da me zaštiti. Sa 38 godina sam skupila hrabrost i rastala se, s tim da je on sve poduzeo da starije dijete zadrži sa sobom. Nakon dvije godine borbe sa sudovima, po savjetu psihologa popustila sam i dozvolila da mi dijete ostane sa njim, jer što sam ja više inzistirala da ja preuzmem brigu o oboje djece, to je on više i groznije manipulirao mi s djetetom.
Odselila sam se u drugi grad s mlađim djetetom i doslovce počela od nule. U podstanarstvu, s malom i nesigurnom plaćom koju sam vrlo često dobivala na crno, brinula sam i o starijem djetetu. Svaki dan sam telefonirala i na sve moguće pokušala zadržati kontakt i dati do znanja da je volim i da se ne ljutim na nju, te da uvijek može računati na mene. Od tada je prošlo 3 godine, a ja se, što se tiče posla, nisam maknula s mrtve točke. Radim ponekad i po 16 sati, a vrlo često nemam niti za najosnovnije potrebe.
Zadnje se vrijeme budim sva u panici, strah me je da neću uspjeti dovoljno zaraditi niti za puko preživljavanje, a kamoli za eventualnu kupovinu stana i školovanje djece, koja su, na svu sreću, izvrsni učenici. Oca više nije briga za stariju kćer, a ona unatoč dobrom uspjehu u školi, izbjegava da upiše fakultet.
Zadnjih mjesec dana sam u groznoj krizi i bojim se da neću uspjeti u toj mojoj borbi sa vjetrenjačama. Pred djecom nastojim biti normalna, no kada me ne vide - ja bih najradije umrla. U životu me održava samo ljubav prema djeci, a što se mene tiče ja bih istog trena, bez razmisšljanja se ubila. Jer, zaista, u svih ovih 41 godinu života, ja nikada, ali zbilja nikada, nisam bila doista sretna.
Bojim se, zbilja se bojim, da na kraju ne poludim zbog svega. Ne znam kako dalje i očajna sam. Treba mi pomoć, ali ne u vidu tableta jer savršeno znam što mi je problem. Treba mi siguran i bolje plaćen posao, da bih mogla brinuti o djeci. Znam da bi se tada puno bolje osjećala, u svakom slučaju puno sigurnije u sebe.
Recite mi jesam li ja uopće više normalna i je li ta moja želja za smrću samo rezultat svih tih teškoća, ili sam ja doista prolupala i zrela za liječenje od depresije.
Hvala unaprijed na odgovoru.

Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc

20.08.2003. 14:24

Zbog suicidalnih promišljanja potrebna je pomoć psihijatra.

laik

30.11.2003. 14:03

Nije čudno da ste u takvim problemima i takvom psihičkom stanju nakon tako teškog života!
Vi ste zapravo junakinja i heroj!
No ne vidim sad niti jedan veliki problem nego da nekako sačuvate tu malu plaćicu, i možda da nađete još neki honorarni poslić, tipa čiščenje u slobodno vrijeme, da krenete na bolje. Pa i dijete će narasti pa će i ono doprinositi, samo morate ostati zdravi u glavi zbog dijece.
PROŠLOST OSTAVITE IZA SEBE, NEMOJTE UOPĆE MISLITI O PROŠLOSTI, MISLITE SAMO O BUDUĆNOSTI!