Moj problem počinje od najranijeg djetinjstva. Djeca su mi se rugala da sam mršava. To se je nastavilo kroz osnovnu školu i gimnaziju. Usprkos tome, bila sam odlična učenica. Tada sam oboljela od mononukleoze i zadobila neke fizičke posljedice. Nakon te bolesti bila sam preoptrečena u školi (zbog velikog zaostatka). Roditelji me nisu razumjeli, dečko me ostavio, poželjela sam počiniti samoubojstvo. Otišla sam na psihoterapiju i dobila normabel, prazine, akineton, haldol i moditen. Poslije sam prešla na rispolept, međutim stanje se nije poboljšavalo. Tada sam upoznala nekog tko me stvarno razumije, i prestala sam uzimati lijekove zbog poboljšanja.Više ne idem na psihoterapiju. Ipak ponekad me hvata tjeskoba,anksioznost. Bojim se stvari za koje u stvari znam da se neće dogoditi (npr. vidjela sam degeneričnog Cigana-prosjaka s izvinutim nogama i zbog toga ne mogu spavati - bojim s da mi se to ne dogodi s nogama). Imam česte tahikardije. Roditelji mi , iznervirani već time, govore da moram u bolnicu-na psihičko liječenje. Ja bi željela to izbjeći jer se želim upisati na fax.Bojim se da ću,ako se nigdje ne upišem ponovo pokušati ubiti se. Što Vi mislite o tome, bi li trebala ponovo na psihoterapiju?

Svakako bi trebali potražiti pomoć psihijatra i to ne zato jer zahtjevaju Vaši roditelji ili bilo tko drugi , već zato jer Vi imate poteškoća i zaslužujete da Vam se pomogne.

Želja za samoubojstvom, Anksioznost / Psihijatrija / Specijalizacije - medicina / Forum

Prikaži sve

Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Autor	Poruka
Helena	23.03.2002. 23:01 Moj problem počinje od najranijeg djetinjstva. Djeca su mi se rugala da sam mršava. To se je nastavilo kroz osnovnu školu i gimnaziju. Usprkos tome, bila sam odlična učenica. Tada sam oboljela od mononukleoze i zadobila neke fizičke posljedice. Nakon te bolesti bila sam preoptrečena u školi (zbog velikog zaostatka). Roditelji me nisu razumjeli, dečko me ostavio, poželjela sam počiniti samoubojstvo. Otišla sam na psihoterapiju i dobila normabel, prazine, akineton, haldol i moditen. Poslije sam prešla na rispolept, međutim stanje se nije poboljšavalo. Tada sam upoznala nekog tko me stvarno razumije, i prestala sam uzimati lijekove zbog poboljšanja.Više ne idem na psihoterapiju. Ipak ponekad me hvata tjeskoba,anksioznost. Bojim se stvari za koje u stvari znam da se neće dogoditi (npr. vidjela sam degeneričnog Cigana-prosjaka s izvinutim nogama i zbog toga ne mogu spavati - bojim s da mi se to ne dogodi s nogama). Imam česte tahikardije. Roditelji mi , iznervirani već time, govore da moram u bolnicu-na psihičko liječenje. Ja bi željela to izbjeći jer se želim upisati na fax.Bojim se da ću,ako se nigdje ne upišem ponovo pokušati ubiti se. Što Vi mislite o tome, bi li trebala ponovo na psihoterapiju?
Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc	28.03.2002. 13:06 Svakako bi trebali potražiti pomoć psihijatra i to ne zato jer zahtjevaju Vaši roditelji ili bilo tko drugi , već zato jer Vi imate poteškoća i zaslužujete da Vam se pomogne.

Forum

Bolesti i stanja

Specijalizacije - medicina

Specijalizacije - stomatologija

Centri A-Z

Psihijatrija

Želja za samoubojstvom, Anksioznost

Povezani video prilozi

Edukacijski centri

Aktualne vijesti

Što kažu stručnjaci?