Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


Ucjena


Autor Poruka

Mirna

20.05.2002. 09:46

Poštovani!
U sretnom sam braku od 1999.godine, nakon 8 g. lijepih i tužnih trenutaka (rat, bolesti, fakulteti, smrt dragih osoba), što nas je samo još i više učvrstilo. Problem je u zajedničkom životu sa njegovom majkom. To nije klasičan problem svekrva-snaha.
Moj suprug nije imao lijepo djetinjstvo – otac je dosta pio (a sada se pitam možda s razlogom), majka nije radila, on se sam školovao, svađe između roditelja su bile česte, da bi se početkom 1990., nakon svađe s majkom i njenog odlaska iz kuće otac objesio. Kada nije pio, kako kaže suprug, bio je najbolji tata na svijetu. Majka je, razumljivo pretrpjela užasan šok, dugo je bila na tabletama, a moj suprug je preuzeo potpunu brigu oko nje i kuće. Još dok smo hodali, događalo se da kada dođemo nema pozdrava, niti razgovora, onda je opet sve normalno, ali ja sam smatrala da svatko ima pravo na “loš” dan. Nekako se podrazumijevalo da ćemo nakon vjenčanja živjeti s njom (misleći da je razlog premala mirovina, ali krivo). Od same organizacije svatova, bilo je po njenom, i u ove tri godine podmećemo leđa, ispričavamo se ni za što samo da ne dođe do eksplozije. A dolazi povremeno, pa onda nastojimo izgladiti stvari, jer se “ostaje bez daha, otkazuje srce” i sl.
Zadnji problemi iskrsnuli su oko nevažnog nedjeljnog ručka kada nas je napala da je maltretiramo (dakle ne samo snaha), te kada je moj suprug predložio da razgovaramo, ona je počela plakati i doslovce vrištati (“bolje da me nema, što si me majko rodila, trebala sam umrijeti”), nakon čega joj je pozlilo, ostala nakratko bez svijesti i odlučila kako je jedino rješenje baciti se u rijeku. Mi bi samo htjeli malo privatnosti i mirniji život, no ona nas sada za najmanju sitnicu ucjenjuje da će se ubiti. Htjeli bio otići nekuda na stan, ali pri samom spomenu ona smatra da je "višak i da je jedini način da se ubije".
Nakon što se malo pribrala, shvatila je da je pretjerala, pa smo je umirili i uvjerili da će sve biti u redu (a nije) te živimo u stanju pripravnosti. Moji roditelji su oduvijek prihvaćali mog supruga i on sam kaže kako je tužno da ga “tuđi” ljudi bolje prihvaćaju nego rođena majka. Oboje smo zaposleni, učimo strane jezike i uvijek nam najviše problema zadaju zajedničke subote i nedjelje. Čini se da pronalazimo razloge za duljim radnim vremenom i novim obavezama samo da nismo doma. Rijetko nas ostavlja nasamo, kada nam netko dođe, uvijek je prisutna, ako se mi povučemo u svoju sobu smatra da nešto tajimo, pa tada lupa vratima od svoje sobe ili kupaonice i sl. Ne možemo to više tolerirati, jer ćemo sami sebe uništiti, ali na svaki razgovor prijeti samoubojstvom. Mom suprugu je teško, jer je već oca izgubio na tako strašan način. U kontatku sa susjedima i rođacima isto ima faze nerazgovaranja, uvjerena je da imam dijabetes (bila je kod liječnika i nalazi su potpuno u redu, ali “što oni znaju”, opterećena je dnevnim mjerenjem tlaka), vrlo je egocentrična i sebična (“ja sam kupila ove jabuke od svojih novaca” kao da se boji da bi joj to pojeli). Što se tiče financija, sve režije, mjesečne kupovine i održavanje kuće sami snosimo, tako da mirovinu ima samo za svoje potrebe. Knjige ne čita jer “u njima nema slika”, žene na sastancima Prijatelja cvijeća su “glupe”, ali ipak ide s njima na sastanke i sl. Želimo joj pomoći, ali ne želimo da nas ucjenjuje – što ako ipak prijetnju provede u djelo?
Oprostite na podužem pismu, ali molim savjet.

Prof. dr. sc. V. Folnegović Šmalc

24.10.2002. 10:45

Pokušajte u dogovoru sa gospođom i njenim liječnikom opće prakse da potraži pomoć psihijatra.