Nela
|
03.10.2002. 21:34
..da znam od cega bolujem. Posto ste ovaj moj post ignorisali prosli put, pokusacu opet, mozda budem bolje srece.
Ne znam odakle bih pocela...moj problem traje, cini mi se cijeli moj zivot.
Mislim da je najbolje da pocnem od prvog simptoma, na kojeg su se po mome misljenju nadovezali ostali problemi.
Imala sam negdje 11 godina, i spavala sam poslijepodne. Probudivsi se, imala sam potpuni osjecaj derealizacije. Iako sam znala gdje se sta nalazi, tj. mogla sam sve da raspoznam i svega iz svoje proslosti da se sjetim, opet je sve oko mene bilo na neki nacin 'cudno'. Osjecala sam se kao Alisa u zemlji cuda, jedino sto jos zidovi i posudje nisu pricali sa mnom. Uzasno me je taj dogadjaj preplasio i citav dan sam bila povucena u sebe. Nikome nisam ispricala sta mi se desilo, jer nisam mogla nikome taj osjecaj ni objasniti. Pokusavala sam da se prisjecam kakve sam utiske imala proslog dana..da se prisjetim nekih ranijih dogadjaja, ne bih li povratila onaj stari osjecaj 'normalnosti'. Nije mi uspjelo. Tek kad sam prespavala, tj. sljedeci dan sam bila potpuno normalna.
Onda se epizoda nije ponovila mozda godinu-dvije. Pa se opet desila...ovaj put bez toga da sam spavala popodne, nego onako u sred dana i bez ikakvog povoda.
Ubrzo sam zapala i u pubertet gdje sam se jako povukla u sebe i zbog cega su me roditelji odveli skolskom psihologu, koji je 'utvrdio' da je adolescentska kriza u pitanju.
Prosao je i pubertet (s vremena na vrijeme sam imala iste epizode, ali posto nisu trajale vise od dan, nisu mi neki veliki problem u generalnom funkcionisanju ni bile).
Kad sam zavrsila srednju skolu, prvi put sam dobila ozbiljniji napad. Zapocelo je sve osjecanjem nestvarnosti i nesto slicno halucinacijom. Vidjela sam sebe iznutra, tj. posmatrala sam se iz neke tame i vidjela samo otvore za oci iznutra. Kao da sam u nekom mracnom oklopu bila zarobljena. Onda sam od toga pocela da panicim. Uzasno sam se prepala. Nasrecu nije trajalo duze od 10-ak minuta.
Al' se nakon par dana ponovilo. I kako je vrijeme odmicalo, epizode su bile sve duze i duze.
Sjecam se jedne gdje sam imala osjecaj da ce mi glava eksplodirati od bizarnih misli i vizija koje su mi prolazile glavom (npr. krava na stolici, covjek postavljen na glavu...itd.). Imala sam utisak da mi neko munjevitom brzinom prikazuje slajdove sa cudnim prizorima.
Psihijatar mi je tom prilikom ordinirao manje doze moditena, tranex i jos neke...ne mogu se tacno sjetiti.
Tako sam zivjela s tom mukom otprilike godinu dana, dok konacno nisam zapala u takvo stanje (valjda duboke depresije), da sam izgubila kontrolu nad nogama i imala sam konstantno osjecanje derealizacije! Mislila sam da je sa mnom sve gotovo!!! Psihijatri su me pokusali ubijediti da je to panicni strah u pitanju; nikako me nisu slusali, da se meni prvo pojavi to neko cudno osjecanje, pa onda da mi se javi strah, koji bih ja u ovom kontekstu nazvala itekako racionalnim.
Nego, ovaj post se oduzio, pa cu da skratim.
Doselila sam se u Dansku, gdje sam imala 3 teze epizode od po vise od mjesec dana. Bili su me uputili na psihijatrijsko lijecenje, sto sam ja odbila, jer imam fobiju od bolnica (a inace u to vrijeme strasno sam burno reagovala na promjenu sredine. Nisam smjela nigdje da otputujem vise od dana, jer bih odmah zapadala u ta stanja derealizacije, koja su, zaboravila sam napomeuti, bila popracena uzasnim prolivom, obilnim povracanjem i crvenilom po licu). Bilo je tu jos psihosomatskih simptoma- osjecaj da me neko zasuo vrelom vodom iza vrata..itd. itd.
Od tada redovno uzimam Zoloft (50-100 mg dnevno). Zatim Alopam 15mg (protiv straha i nemira) koji uzimam po potrebi. I od mog sadasnjeg psihijatra (Danca) propisano mi je da uzimam antipsihotik (Risperdal 4 mg dnevno).
Da jos napomenem, da u vrijeme kad se osjecam zaista lose, znalo se desiti da sam imala 2-3 puta vizuelne halucinacije, kao i zvucne (najcesce sam cula vlastiti glas kako me doziva).
Zatim, vrlo cesto u stanjima tih kriza, upravo kad klizim u san, budio me zastrasujuce jak zvuk alarma (kao pozarnog). Odmah bi skakala u uzasnom stanju.
Kad zapadnem u te najdublje krize, onda ne mogu da jedem danima (opadnem za 3-4 dana i po 9 kg), spavati ne smijem uopste, nego popijem neki jak sedativ, pa odspavam na kratko, ali se budim u UZASNOM STANJU. Vjerujte, ako Pakao postoji- TO JE!
Zaboravih reci da me muce strasno i prisilne misli! Bojim se da cu nekoga povrijediti! To mi zivot pretvara u pakao. Pocnem se gusiti od straha da zaista ne uradim nesto iz sadrzaja svojih prisilnih misli (i sto je najgore, psihijatar mi je rekao da je to, iako mala, ipak mogucnost).
Moj psihijatar me lijeci vec 3 godine, nikako mi ne postavljajuci dijagnozu. Ja stvarno ne znam da li trebam da se brinem! Zasto su mi propisani antipsihotici???!!! Da li je moguce da sam psihoticna osoba ili se ovakva stanja mogu javljati i u teskim depresijama?!
Pokusala sam da razgovaram s njim, da saznam sta je uzrok tim psihoticnim elementima, a on bi mi uvijek odgovarao da strah moze da izazove takva stanja. ALI JA NIKAKO NJEGA NE MOGU DA UBIJEDIM, DA JA PRVO DOBIJEM TAJ CUDAN OSJECAJ DEREALIZACIJE, PA TEK SE ONDA PREPADNEM.
Ziveci ovdje u Danskoj 11 godina, potpuno sam razocarana u njihove metode (uopste ljekara). Sto se tice psihijatrije, pretpostavljam da tu igra ulogu i jezicka barijera, zatim razliciti mentaliteti i pristupi problemima.
Zato vas molim, ako imate vremena da mi pomognete i odgovorite na moja pitanja. Zaista se brinem! Zeljela bih da mi vi postavite dijagnozu, ako je to uopste moguce na ovakav nacin. U svakom slucaju, sta god da napisete, dobro ce mi doci.
Hvala vam puno unaprijed!
|