ptsp

Question

Pregledavajuci stranice na temu ptsd-a na internetu naisao sam na ovaj portal i procitao interesantan-tuzan tekst od jednog  kolege veterana koji isto boluje od tog poremecaja, tu sam naisao na neke slicnosti koje i mene muce, ali za razliku od njega uvijek sam izbjegavao ljekove prilikom lijecenja, a i nakon zavrsetka istog.  Sudionik sam Domovinskog rata od 1991g. do 1996g. kad sam umirovljen, ranjen sam odmah na pocetku te nakon 20-tak dana doslovno utekao iz bolnice na ratiste i tako sudjelovao u jos stresnih situacija koje su bile teze jer uvukao se neki strah koji me pratio i razdirao. 1994 sam se poceo intezivno lijeciti od ptsd-a, usporedo sam i sanirao, tj lijecio ozljede na plasticnoj kirurgiji, na pocetku sam mislio da vise glumim doktorima, ali s vremenom sam shvatio da imam gadnih problema, sve ono sto pise u literaturi o tome sam procitao i na moj uzas ustanovio da 90 % mogu sebe naci u tome. Tada sam bio mladji i nisam mogao ni zamisliti u sta bi se to moglo izroditi, da cu osim sebe maltretirati i druge, bavio sam se raznim ekstremnim sportovima i uzivao u opasnosti, glasno se smijao uzivajuci kad sam u bezizlanoj situaciji, tu je bilo i alkohola, marihuane, svega. Mrzio sam sebe sto sam ja prezivio, a neki moji prijatelji nisu, grizla me savjest da sam mogao pomoci mom kolegi koji je poginuo u mojoj blizini, a u stvari nisam mogao jer sam bio ranjen prije njega, zapadao sam u depresije, aneksioznost, agresivnost, ali nisam htio piti nikakve tablete jer nisam vjerovao u njih niti u doktore, neko vrijeme sam bio i u losem fizickom stanju, krv mi je nekontrolirano isla na nos, vrtoglavice, slabost, itd. Moja supruga je isto patila zajedno sa mnom, mozda i jos vise jer je i sama bila sudionik rata, odnosno bili smo zajedno, bar sam ja tako tada mislio. Nakon nekog vremena shvatio sam da moram poraditi na sebi i poceo intezivno trenirati, upisao sam i skolu klavira, radio neke poslove na crno (opet stresne ) i neko vrijeme je islo dobro, djeca su rasla, bili smo sretni, sredili smo stan, novi auto, sve je bilo u najboljem redu,rat kao da nikad i nije postojao, a onda sam polagano poceo tonuti, zbog zaduzenja sve vise sam morao raditi, noci sam gubio na poslu ( mirovina mi nije bila dostatna ) kojeg sam mrzio, sve vise problema, ona kao da to nije shvacala, otudjio sam se od obitelji, prijatelja, u svima sam gledao potencijalnu opasnost, neki ljudi su me poceli proganjati, setao sam se okolo sa oruzjem, opet sam ratovao, ali ovaj put neprijatelj nije bio jasan kao nekada, bili su oko mene, nagrizali su me i unistavali, nisam se dao, uzvracao sam, borio se, uz mene je bila ona, kao nekada kad sam bio ranjen, bila mi je podrska, a onda se sve srusilo, sve je doslo na naplatu, sve greske s oboje strane, ovaj put sam se izgubio od ludila, izasle su neke stvari iz ratnih dana koje nisam mogao niti u najgorim snovima sanjati, trebao sam biti ubijen od prijatelja, ljubljene zene, izdan sam, moje fizicke rane su nista naspram tog tereta kojeg nosim, tako sam zelio umrijeti, a nije me htijelo, tada, onda ni sada. Pojeo sam ono ostalo zivaca i duse sto je ostalo, opet nisam htio piti nikakve tablete, ali zato sam zaljevao alkoholom i pustao sam da tijelo pati da bi olaksao dusu. Tada sam opet bio na rubu suicida, brizljivo sam sasio poderanu uniformu sa krvavim sasusenim mrljama na sebi, ocistio moju staru pusku i krenuo u akciju, stao sam na pola puta, ta noc je bila lijepa sa cistim i sjajnim nebom posutom zvijezdama, sjetio sam se jedne takve noci 1992 g. kad smo kretali u suludu akciju i tada je nebo bilo takvo, gledao sam ga i pitao se zar mi je to zadnja noc? zasto bas sada moram otici kad volim, a onda je jedna zvijezda pala, ona je bila moja i tad sam znao da jos nije moje vrijeme, ono ce tek doci, toliko se radujem tom danu...    Danas zivim u malom selu na kraju jedne lijepe planine, sve manje zelim kontaktirati sa ljudima, starim drustvom, sa svime sto me podsjeca na sve to, ne interesira me politika, nije me briga za tsunami koji bi mogao doci, ljubav prema domovini, prema zeni, bogu vise i ne postoji, izbrisano je iz memorije, jedino moja djeca bude u meni onaj stari zar zivota, oni nisu krivi sto smo mi takvi.

Folnegović Šmalc Vera, dr. med. · Answer

Doista ste iznimno opisali Vaša proživljavanja tijekom svih ovih godina kojih se nosite s Vašom bolesti. Nadam se da će i mnogi drugi bivši ratnici pročitati Vaše svedočanstvo i na taj način dobiti uvid da sve ono što im se događa nije izoliran slučaj , te da postoje mnogi koji se nose sa istim problemima.Vi ste sada pronašli određeni model funkcioniranja koji je možda i jedini mogući za Vas. Tek se može dodati radi ostalih ljudi s Vašom bolesti da bi se dobrim i pravovremenim liječenjem moglo pomoći da se lakše nose sa svojom bolešću.

Autor	Poruka
kamikaza	29.03.2008. 01:00 Pregledavajuci stranice na temu ptsd-a na internetu naisao sam na ovaj portal i procitao interesantan-tuzan tekst od jednog kolege veterana koji isto boluje od tog poremecaja, tu sam naisao na neke slicnosti koje i mene muce, ali za razliku od njega uvijek sam izbjegavao ljekove prilikom lijecenja, a i nakon zavrsetka istog. Sudionik sam Domovinskog rata od 1991g. do 1996g. kad sam umirovljen, ranjen sam odmah na pocetku te nakon 20-tak dana doslovno utekao iz bolnice na ratiste i tako sudjelovao u jos stresnih situacija koje su bile teze jer uvukao se neki strah koji me pratio i razdirao. 1994 sam se poceo intezivno lijeciti od ptsd-a, usporedo sam i sanirao, tj lijecio ozljede na plasticnoj kirurgiji, na pocetku sam mislio da vise glumim doktorima, ali s vremenom sam shvatio da imam gadnih problema, sve ono sto pise u literaturi o tome sam procitao i na moj uzas ustanovio da 90 % mogu sebe naci u tome. Tada sam bio mladji i nisam mogao ni zamisliti u sta bi se to moglo izroditi, da cu osim sebe maltretirati i druge, bavio sam se raznim ekstremnim sportovima i uzivao u opasnosti, glasno se smijao uzivajuci kad sam u bezizlanoj situaciji, tu je bilo i alkohola, marihuane, svega. Mrzio sam sebe sto sam ja prezivio, a neki moji prijatelji nisu, grizla me savjest da sam mogao pomoci mom kolegi koji je poginuo u mojoj blizini, a u stvari nisam mogao jer sam bio ranjen prije njega, zapadao sam u depresije, aneksioznost, agresivnost, ali nisam htio piti nikakve tablete jer nisam vjerovao u njih niti u doktore, neko vrijeme sam bio i u losem fizickom stanju, krv mi je nekontrolirano isla na nos, vrtoglavice, slabost, itd. Moja supruga je isto patila zajedno sa mnom, mozda i jos vise jer je i sama bila sudionik rata, odnosno bili smo zajedno, bar sam ja tako tada mislio. Nakon nekog vremena shvatio sam da moram poraditi na sebi i poceo intezivno trenirati, upisao sam i skolu klavira, radio neke poslove na crno (opet stresne ) i neko vrijeme je islo dobro, djeca su rasla, bili smo sretni, sredili smo stan, novi auto, sve je bilo u najboljem redu,rat kao da nikad i nije postojao, a onda sam polagano poceo tonuti, zbog zaduzenja sve vise sam morao raditi, noci sam gubio na poslu ( mirovina mi nije bila dostatna ) kojeg sam mrzio, sve vise problema, ona kao da to nije shvacala, otudjio sam se od obitelji, prijatelja, u svima sam gledao potencijalnu opasnost, neki ljudi su me poceli proganjati, setao sam se okolo sa oruzjem, opet sam ratovao, ali ovaj put neprijatelj nije bio jasan kao nekada, bili su oko mene, nagrizali su me i unistavali, nisam se dao, uzvracao sam, borio se, uz mene je bila ona, kao nekada kad sam bio ranjen, bila mi je podrska, a onda se sve srusilo, sve je doslo na naplatu, sve greske s oboje strane, ovaj put sam se izgubio od ludila, izasle su neke stvari iz ratnih dana koje nisam mogao niti u najgorim snovima sanjati, trebao sam biti ubijen od prijatelja, ljubljene zene, izdan sam, moje fizicke rane su nista naspram tog tereta kojeg nosim, tako sam zelio umrijeti, a nije me htijelo, tada, onda ni sada. Pojeo sam ono ostalo zivaca i duse sto je ostalo, opet nisam htio piti nikakve tablete, ali zato sam zaljevao alkoholom i pustao sam da tijelo pati da bi olaksao dusu. Tada sam opet bio na rubu suicida, brizljivo sam sasio poderanu uniformu sa krvavim sasusenim mrljama na sebi, ocistio moju staru pusku i krenuo u akciju, stao sam na pola puta, ta noc je bila lijepa sa cistim i sjajnim nebom posutom zvijezdama, sjetio sam se jedne takve noci 1992 g. kad smo kretali u suludu akciju i tada je nebo bilo takvo, gledao sam ga i pitao se zar mi je to zadnja noc? zasto bas sada moram otici kad volim, a onda je jedna zvijezda pala, ona je bila moja i tad sam znao da jos nije moje vrijeme, ono ce tek doci, toliko se radujem tom danu... Danas zivim u malom selu na kraju jedne lijepe planine, sve manje zelim kontaktirati sa ljudima, starim drustvom, sa svime sto me podsjeca na sve to, ne interesira me politika, nije me briga za tsunami koji bi mogao doci, ljubav prema domovini, prema zeni, bogu vise i ne postoji, izbrisano je iz memorije, jedino moja djeca bude u meni onaj stari zar zivota, oni nisu krivi sto smo mi takvi.
Prof. dr. sc. Vera Folnegović Šmalc, dr. med.	02.04.2008. 12:55 Doista ste iznimno opisali Vaša proživljavanja tijekom svih ovih godina kojih se nosite s Vašom bolesti. Nadam se da će i mnogi drugi bivši ratnici pročitati Vaše svedočanstvo i na taj način dobiti uvid da sve ono što im se događa nije izoliran slučaj , te da postoje mnogi koji se nose sa istim problemima.Vi ste sada pronašli određeni model funkcioniranja koji je možda i jedini mogući za Vas. Tek se može dodati radi ostalih ljudi s Vašom bolesti da bi se dobrim i pravovremenim liječenjem moglo pomoći da se lakše nose sa svojom bolešću.

Forum

Bolesti i stanja

Specijalizacije - medicina

Specijalizacije - stomatologija

Centri A-Z

Psihijatrija

ptsp

Forum

Bolesti i stanja

Specijalizacije - medicina

Specijalizacije - stomatologija

Centri A-Z

Psihijatrija

ptsp

Povezani video prilozi

Edukacijski centri

Aktualne vijesti

Što kažu stručnjaci?