Psihijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 667 | Broj poruka: 1506

Forum nije u funkciji!

No pregled objavljenih poruka Vam pruža veliki broj korisnih informacija iz navedenog područja.


panični poremečaj


Autor Poruka

Ljiljana

29.11.2004. 12:35

poštovanje!
Prije tri mjeseca ubio mi se prijatelj koji je patio od teške depresije i aksioznosti. Mama mi ima ptsp jer smo iz Vukovara i otac nam je ubijen na Ovčari. Mama mi je bila u teškom stanju. Pola godine nije izlazila iz kuće i pila je puno ljekova za koje sam ja bila protiv. Izbjegavala je sve pa čak i mene i moju djecu što me je jako pogađalo. U zadnje vrijeme počela sam se i ja osječati loše. Nisam mogla spavati i hvatala me je tolika panika da sam mislila da sam poludjela. Kod kuće sam sama sa djecom jer muž puno radi. Počela sam se povlačiti u sebe jer svi s kojima sam htjela popričati i opustiti se prolazili su kroz neke faze pune stresa i raznih problema. Odjednom sam se našla kako stalno razmisljam kako su svi oko mene u fazama depresije, lječenja i uz to kuma mi je obolila od shisofrenije pa ni s njom nisam više mogla komunicirati. Nisam više mogla spavati niti komunicirati s ljudima osječala sam u sebi neki strah i paniku da i samnom nešto nije u redu. Jedno popodne otišli smo na ručak kod prijatelja i tamo sam doživjela grozan napad panike i staha. Osjećala sam se kao da ću poludjeti nisam se mogla opustiti ni trenutka nisam mogla jesti osjećala sam se kao da to nisam ja i kao ta je to sve ružan san. Željela sam samo pobjeći ali nisam znala kamo. To je bilo tako intenzivno da sam bila izbezumljena. Od toga trnutka bilo mi je teško da se skoncentriram na bilo sto. Nisam mogla jesti niti spavati a kamoli obaviti kupovinu ili otići do grada. Posjetila sam psihoterapeuta i on mi je preporučio xelex i fevarin. Osječam se puno bolje ali i dalje se ne mogu opustiti što pijem ljekove jer ne bi htjela da postanem kao moja mama koja će ih vjerojatno cijelo vrijeme morati piti jer to je grozno, zapostaviš sve. Ja se trudim da radim sve kao i prije ali još sam totalno zbunjena i jedva čekam da to sve prođe i da što kraće vrijeme moram piti ljekove. Još se ne mogu totalno opustiti i ne misliti o tome. Zanima me da li je to prolazna faza na stres ili me čeka dugotrajna borba uz ljekove?

Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc

02.12.2004. 14:02

Mislim da je potrebno nastaviti terapiju barem jednu godinu, a potom donjeti daljnje odluke.