otpor

Question

Ne znam da li ću u što kraćim crtama uspjeti što preciznije opisati «problem» koji supruga i ja proživljavamo sa našim četverogodišnjim sinčićem. Naime, radi se o vrlo agresivnim ispadima koje dosta često ispoljava i koji nastaju ničim realno izazvanim koliko supruga i ja možemo razlučiti. Npr. danas, došavši sa posla, odlazim po njega kod moje mame (ona ga čuva kad oboje radimo), odlazimo zajedno po suprugu, a potom svo troje odlazimo na piće i sladoled u lokalni kafić gdje se dogodi već prva scena jer on bi sjedio «baš tu». Supruga ga uz kratko uvjeravanje uspije uvjeriti zašto ne «baš tu» i porodična idila se ipak nastavlja. Nakon toga svi odlazimo kući gdje se nakon kratkog vremena počinje dešavati već  nebrojeno puta proživljena mora. Njegov otpor prema skidanju cipela je prva karika u lancu negiranja svega što dolazi kao što je sjedanje za stol i ručanje te odmor (jer ne želi spavati kod moje mame pa bi mu isti vrlo dobro došao jer je očigledno da je iscrpljen). Supruga i ja ga pokušavamo na miran način uvjeriti da je sada vrijeme kad se svi ljudi odmaraju i da nije lijepo vikati u stanu ali njegov otpor unatoč svemu prerasta u agresiju koju niti jedno od nas više ne uspijeva kontrolirati. Sada je sukob već na vrhuncu i uz svo suzdržavanje ipak dobije «po guzici» i za očekivati bi bilo da će nakon toga napraviti uzmak jer valjda je to dokaz da je ipak pretjerao ali ne, on se još više razgalami, skačući lupa nogama o pod i razbacuje prvo što mu je pri ruci, itd. Sve to traje nekih 10 do 15 minuta i tada se već vjerojatno iscrpljen od silnog histeriziranja počinje smirivati i tek tada ja mu mogu prići, uzimam ga k sebi i tek tada možemo komunicirati normalno. Nakon što sam opisao ovaj zadnji slučaj, htio bih još dodati nekoliko karakterističnih slučajeva koji su nas zabrinjavali tokom četiri godine. Naime već u početku nije spadao u onaj veći postotak «klasičnih» beba jer imao je grčeve do šetog mjeseca života i to u nepravilnim razmacima zbog čega smo zbog zabrinutosti završili na pretragama u bolnici. Spavao je vrlo malo, po pola do jednog sata po danu, a noću se budio vrlo često (uz nezaobilazno plakanje) i tražio dojku i to je bio jedini način da ponovo utone u san, što je suprugu prilično iscrpljivalo jer trajalo je do otprilike dvije i pol godine starosti. Nadalje, pošto je tada već pretjerano bio vezan uz suprugu nije bilo mogućnosti da ga ostavimo na čuvanju kada bi trebali nekuda otići nešto obaviti pa smo ga vodili sa nama, a tu se redovno dešavala tadašnja mora, a to je vožnja u autu jer već nakon prvih par kilometara počeo bi plakati tako žestoko da smo morali stajati bojeći se da će doživjeti fraz, a kada se smirio nastavljali smo put ili se vračali uz nezaobilaznu «tješilicu» na majčinim prsima. Kada se konačno otrgnuo od  majčinih prsa stvari su krenule na bolje i nestali su stari problemi pa sada preko noći spava normalno, vožnja autom ga također uspava pa čak i preko dana ponekad odspava. Jedino što se sada pojavio problem koji sam  opisao i koji suprugu i mene prilično zabrinjava jer sa tolikom količinom otpora i nezadovoljstva teško je upravljati, a i nositi se s time. Želio bih još dodati da se takva stanja ne dešavaju svakodnevno, da je u stvari jako emotivan ali voli biti u centru pažnje, da voli crtati (ne opet svakodnevno), da pored klasičnih crtanih filmova ipak največi dojam na njega ostavljaju filmovi tipa SPIDERMAN (za koji se dosta vezao iako mu  isti nitko nije nametnuo već se desio slučajno), da su ga na autićima uglavnom oduvijek isključivo zanimali kotači i ako nisu bili savršeno izrađeni (pa bi «zapinjali»), to mu je bio redovito izvor nezadovoljstva što bi na kraju rezultiralo bijesom i bacanjem autića. Vjerujem da bih još mogao navesti situacija koje nas zabrinjavaju i straše ali pretpostavlam da je i ovo već preopširno pitanje, ali se nadam da ste ga pročitali i da nam možete pružiti savjet kako da se nosimo sa našim prezahtjevnim sinčićem jer ga jako volimo i jako smo ga željeli i nesretni smo kad je on nesretan, a ne možemo dokučiti zašto. Hvala.

Anonymous User · Answer

Molm javite se na Kliniku za psihološku medicinu, gdje će se učiniti kompletna obrada i po potrebi provesti tretman.

Autor	Poruka
DRAŽEN	05.03.2004. 01:05 Ne znam da li ću u što kraćim crtama uspjeti što preciznije opisati «problem» koji supruga i ja proživljavamo sa našim četverogodišnjim sinčićem. Naime, radi se o vrlo agresivnim ispadima koje dosta često ispoljava i koji nastaju ničim realno izazvanim koliko supruga i ja možemo razlučiti. Npr. danas, došavši sa posla, odlazim po njega kod moje mame (ona ga čuva kad oboje radimo), odlazimo zajedno po suprugu, a potom svo troje odlazimo na piće i sladoled u lokalni kafić gdje se dogodi već prva scena jer on bi sjedio «baš tu». Supruga ga uz kratko uvjeravanje uspije uvjeriti zašto ne «baš tu» i porodična idila se ipak nastavlja. Nakon toga svi odlazimo kući gdje se nakon kratkog vremena počinje dešavati već nebrojeno puta proživljena mora. Njegov otpor prema skidanju cipela je prva karika u lancu negiranja svega što dolazi kao što je sjedanje za stol i ručanje te odmor (jer ne želi spavati kod moje mame pa bi mu isti vrlo dobro došao jer je očigledno da je iscrpljen). Supruga i ja ga pokušavamo na miran način uvjeriti da je sada vrijeme kad se svi ljudi odmaraju i da nije lijepo vikati u stanu ali njegov otpor unatoč svemu prerasta u agresiju koju niti jedno od nas više ne uspijeva kontrolirati. Sada je sukob već na vrhuncu i uz svo suzdržavanje ipak dobije «po guzici» i za očekivati bi bilo da će nakon toga napraviti uzmak jer valjda je to dokaz da je ipak pretjerao ali ne, on se još više razgalami, skačući lupa nogama o pod i razbacuje prvo što mu je pri ruci, itd. Sve to traje nekih 10 do 15 minuta i tada se već vjerojatno iscrpljen od silnog histeriziranja počinje smirivati i tek tada ja mu mogu prići, uzimam ga k sebi i tek tada možemo komunicirati normalno. Nakon što sam opisao ovaj zadnji slučaj, htio bih još dodati nekoliko karakterističnih slučajeva koji su nas zabrinjavali tokom četiri godine. Naime već u početku nije spadao u onaj veći postotak «klasičnih» beba jer imao je grčeve do šetog mjeseca života i to u nepravilnim razmacima zbog čega smo zbog zabrinutosti završili na pretragama u bolnici. Spavao je vrlo malo, po pola do jednog sata po danu, a noću se budio vrlo često (uz nezaobilazno plakanje) i tražio dojku i to je bio jedini način da ponovo utone u san, što je suprugu prilično iscrpljivalo jer trajalo je do otprilike dvije i pol godine starosti. Nadalje, pošto je tada već pretjerano bio vezan uz suprugu nije bilo mogućnosti da ga ostavimo na čuvanju kada bi trebali nekuda otići nešto obaviti pa smo ga vodili sa nama, a tu se redovno dešavala tadašnja mora, a to je vožnja u autu jer već nakon prvih par kilometara počeo bi plakati tako žestoko da smo morali stajati bojeći se da će doživjeti fraz, a kada se smirio nastavljali smo put ili se vračali uz nezaobilaznu «tješilicu» na majčinim prsima. Kada se konačno otrgnuo od majčinih prsa stvari su krenule na bolje i nestali su stari problemi pa sada preko noći spava normalno, vožnja autom ga također uspava pa čak i preko dana ponekad odspava. Jedino što se sada pojavio problem koji sam opisao i koji suprugu i mene prilično zabrinjava jer sa tolikom količinom otpora i nezadovoljstva teško je upravljati, a i nositi se s time. Želio bih još dodati da se takva stanja ne dešavaju svakodnevno, da je u stvari jako emotivan ali voli biti u centru pažnje, da voli crtati (ne opet svakodnevno), da pored klasičnih crtanih filmova ipak največi dojam na njega ostavljaju filmovi tipa SPIDERMAN (za koji se dosta vezao iako mu isti nitko nije nametnuo već se desio slučajno), da su ga na autićima uglavnom oduvijek isključivo zanimali kotači i ako nisu bili savršeno izrađeni (pa bi «zapinjali»), to mu je bio redovito izvor nezadovoljstva što bi na kraju rezultiralo bijesom i bacanjem autića. Vjerujem da bih još mogao navesti situacija koje nas zabrinjavaju i straše ali pretpostavlam da je i ovo već preopširno pitanje, ali se nadam da ste ga pročitali i da nam možete pružiti savjet kako da se nosimo sa našim prezahtjevnim sinčićem jer ga jako volimo i jako smo ga željeli i nesretni smo kad je on nesretan, a ne možemo dokučiti zašto. Hvala.
Prof.dr.sc. V. Folnegović Šmalc	01.04.2004. 14:56 Molm javite se na Kliniku za psihološku medicinu, gdje će se učiniti kompletna obrada i po potrebi provesti tretman.

Forum

Bolesti i stanja

Specijalizacije - medicina

Specijalizacije - stomatologija

Centri A-Z

Psihijatrija

otpor

Forum

Bolesti i stanja

Specijalizacije - medicina

Specijalizacije - stomatologija

Centri A-Z

Psihijatrija

otpor

Povezani video prilozi

Edukacijski centri

Aktualne vijesti

Što kažu stručnjaci?