Liječenje epilepsije

Epilepsiju je potrebno liječiti od samog početka, tj. od postavljanja dijagnoze. Obično se terapijom kreće nakon što su uslijedila 2 napadaja, odnosno, u nekim slučajevima, već nakon prvog napadaja, ako postoje izrazite promjene u EEG-u. U terapiju su uključeni specijalist neurolog ili neuropedijatar, liječnik obiteljske medicine ili pedijatar primarne zdravstvene zaštite, ginekolozi, psiholozi te razni terapeuti. Specijalist neurolog ili neuropedijatar odredit će adekvatnu terapiju antiepileptičkim lijekovima. Tendencija je da se epilepsija liječi jednim lijekom ako je to moguće, no često puta biti će potrebno posegnuti za kombinacijama više lijekova. Nekada će biti potrebno nakon određenog vremena promijeniti lijek. U terapiji epilepsija potrebne se česte i redovite kontrole, lijekove treba uzimati redovito u svrhu prevencije napadaja i uzimanje lijekova ne smije se prekidati iako se napadaji neko vrijeme ne javljaju. U 2/3 bolesnika može se postići potpuna kontrola napadaja.  U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi, spolu i vrsti epilepsije, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.

Posebnu pažnju potrebno je usmjeriti prema djeci i ženama obzirom da pojava epilepsije u ranoj dječjoj dobi ima utjecaj na mentalni razvoj djeteta, a kod žena treba uvijek razmišljati o utjecaju same bolesti i liječenja na mogućnost začeća, trudnoću, porod, dojenje te razvoj novorođenčeta.

Lijekove koji se danas koriste u liječenju epilepsija i dostupni su u Republici Hrvatskoj možemo podijeliti u 2 osnovne skupine:

1. Antiepileptički  lijekovi starije generacije:   

• metilfenobarbiton
• fenobarbiton
• fenitoin
• primidon
• etosuksimid
• klonazepam
• karbamazepin
• valproična kiselina

2. Antiepileptički lijekovi nove generacije:

• lamotrigin
• gabapentin
• topiramat

Antiepileptički lijekovi nove generacije odlikuju se podjednakom učinkovitošću kao i predstavnici starije generacije, ali imaju značajno bolju podnošljivost, što znači manji broj nuspojava. Međusobno se razlikuju po svom utjecaju na spoznajne funkcije bolesnika s epilepsijom.