Benigni čvorovi štitne žlijezde javljaju se u 5 do 10% odraslih osoba, a jednu trećinu palpabilnih čvorova čine ciste štitne žlijezde. Dok od raka štitne žlijezde od 100.000 stanovnika godišnje oboli 9.
Sumnja da bolesnik ima rak štitne žlijezde je veća u slijedećim okolnostima:
Adenomi štitne žlijezde su benigni tumori, obično u obliku čvora koji slučajno otkrije sam bolesnik ili liječnik. Karakterizira ih benigni tok s kliničkom slikom eutireoze te znatno rjeđe hipertireoze. Adenomi štitnjače su 3 do 4 puta češći u žena nego u muškaraca.
Adenomi štitnjače su malene formacije, iznimno veće od 3 do 4 cm u promjeru, a rijetko se istodobno nađu dva ili više adenoma. Ne rastu invazivno, ne prodiru u limfne i krvne žile i ne metastaziraju.
Razlikujemo 3 glavne skupine adenoma:
Mnogi smatraju da su papilarni adenom i i adenom Hürthelovih stanica karcinomi niskog stupnja malignosti.
Adenomi štitnjače rastu sporo i dugo, ne prave upadljive simptome, a adenom manji od 1 cm obično se ne može ni palpirati (napipati). Obično je bezbolan, čvrste elastične konzistencije, glatke površine, nije fiksiran prema koži niti prema podlozi, pomičan je kod gutanja, a limfni čvorovi nisu povećani. Vrlo rijetko pojava nagle boli i oslobađanje hormona štitne žlijezde u cirkulaciju uslijed hemoragije mogu imponirati kao subakutni tiroiditis. Proces se obično spontano smiri, no unutar tumora može zaostati cistična šupljina ili fibroza čvora.
Adenomi štitne žlijezde su uglavnom eutirotični, a klinička slika autonomnog toksičnog adenomna varira od simptoma vegetativne distonije i psihoneuroze do slike hipertireoze. Posebna pozornost mora se obratiti poremećajima ritma ili dekompenzaciji srca, čiji se pravi uzrok ne zna ako se previdi toksični adenom.
Prognoza benignih tumora štitne žlijezde je dobra, a smetnje koje stvaraju mogu se uspješno odkloniti.
Mirni netoksični čvorovi mogu se liječiti supresivnom terapijom hormonima štitnjače, ali rijetko potpuno nestanu. Dok je kod suspektnog citološkog nalaza indiciran kirurški zahvat.
Benigne cistične formacije treba isprazniti, a autonomne toksične adenome treba liječiti kirurško enukleacijom ili s 131 I.
Papilarni rak štitne žlijezde je najčešći rak štitne žlijezde te čini oko 60 - 70% svih malignih neoplazmi štitne žlijezde. Žene 2 do 3 puta češće obolijevaju od muškaraca te je učestaliji u mlađih osoba, no mnogo je maligniji u starijih osoba. Češće obolijevaju bolesnici koji su bili izloženi zračenju, a širi se putem limfnog sustava.
Ovaj dobro diferencirani rak štitne žlijezde može biti ovisan o TSH te se može razviti i u guši kod Hashimotova tireoiditisa.
Inkapsulirane neoplazme manje od 1,5 cm koje su lokalizirane u jednom režnju štitnjače liječe se lobektomijom i isthmektomijom, premda neki stručnjaci preporučuju opsežniji kirurški zahvat.
Hormoni štitne žlijezde primjenjuju se u dozama koje suprimiraju lučenje TSH kako bi se smanjila mogućnost ponovnog rasta ili izazvala regresija svakog mikroskopskog ostatka papilarnog raka štitne žlijezde. Kirurško liječenje gotovo uvijek dovodi do izliječenja.
Neoplazme veće od 1,5 cm treba liječiti totalnom ili gotovo totalnom tireoidektomijom, a nakon postoperacijske radiojodne scintigrafije, ablacijom rezidualnog tkiva štitne žlijezde s odgovarajuće velikom dozom 131 I primjenjenog tek kada je bolesnik hipotireoidan.
Ponavljanje liječenja svakih 6 do 12 mjeseci može biti potrebno kako bi se postigla ablacija preostalog tkiva štitne žlijezde. Doze L-tiroksina potrebne za postizanje supresije lučenja TSH primjenjuju se u kasnijem liječenju, a serumsko određivanje tireoglobulina je korisno za dokazivanje recidiva ili trajne bolesti.
Folikularni rak štitne žlijezde čini oko 15% malignih neoplazmi štitne žlijezde, a češći je u starijih osoba i žena te u područjima endemske gušavosti. Maligniji je od papilarnog raka štitne žlijezde i širi se hematogeno stvarajući udaljene metastaze. Javlja se i u osoba koje su bile izložene zračenju.
Liječenje folikularnog raka štitne žlijezde zahtijeva gotovo totalnu tireoidektomiju s postoperacijskom radiojodnom ablacijom rezidualnog tkiva štitne žlijezde. Njegove metastaze su osjetljivije na radiojodno liječenje od metastaza papilarnog raka štitne žlijezde. Liječenje se nastavlja s L-tiroksinom u dozama potrebnim za postizanje supresije lučenja TSH uz kontrolu tireoglobulina u serumu.
Anaplastični rak štitne žlijezde čini skoro 10% malignih neoplazmi štitne žlijezde, a češći je u starijih osoba i žena. Slabo je diferenciran i odlikuje se brzim rastom te bolnom osjetljivošću štitne žlijezde. Oko 80% bolesnika umire unutar jedne godine nakon postavljene dijagnoze.
Medularni (solidni) rak štitne žlijezde može se javiti sporadično (obično unilateralno) ili kao familijarni (često bilateralno) naslijeđen po autosomno dominantnom tipu. Čini 5 do 10 % malignih neoplazmi štitne žlijezde. Patohistološki radi se o proliferaciji parafolikularnih stanica (C stanica) koje stvaraju prekomjernu količinu kalcitonina, hormona koji može sniziti serumski Ca i fosfate (PO 4 ).
Medularni rak štitne žlijezde se obično otkriva kao asimptomatski čvor štitnjače. Ovaj tumor je sastavni dio Sippleova sindroma koji se sastoji od medularnog raka štitne žlijezde, feokromocitoma i hiperparatireoze. Sve tri bolesti se ne nalaze uvijek u istog bolesnika. Feokromocitom je prisutan u 50 do 75%, a hiperparatireoza u 50% bolesnika.
Metastaze se šire limfnim sustavom u cervikalne i medijastinalne limfne čvorove, ali ponekad i u jetru, pluća i kosti. Dugogodišnje preživljenje je često u bolesnika s medularnim rakom štitnjače.
U liječenju je indicirana totalna tireoidektomija čak i u slučaju kad bilateralna bolest sigurno nije utvrđena. Također se radi i disekcija limfnih čvorova. Kod hiperparatireoze mogu se ukloniti hiperplastične ili adenomatozno promijenjene doštitne žlijezde.
Zadnja izmjena: 30.04.2024.
Nova studija pokazala je da je anti-PD-L1 imunoterapija u kombinaciji s ciljanom terapijom usmjerenom na mutacije produžila ukupno preživljenje kod pacijenata s anaplastičnim karcinomom štitnjače.
Hormon štitnjače igra ključnu ulogu u regulaciji niza fizioloških funkcija, uključujući metabolizam, temperaturu, otkucaje srca i rast. Ipak, unatoč dugoj povijesti istraživanja o tome kako hormoni štitnjače utječu na različite organe, njegovi učinci na nedvojbeno najvažniji organ; mozak; ostali su obavijeni velom tajne.
