Osnovne karakteristike ponašanja su neslušanje, nepažnja, neorganiziranost, nedovršavanje započetih aktivnosti uz izrazitu ometenost vanjskim podražajima. Nemir se manifestira u svim situacijama te je takvim osobama onemogućena aktivnost koja zahtjeva mir, tišinu, strukturiranost.
Djeca ometaju okolinu, nemaju trajnih prijatelja i često su izložena neadekvatnim postupcima okoline te postaju žrtve različitih oblika nasilja. Poremećaj je trajni ometajući faktor u socijalno, akademskom i radnom funkcioniranju.
Tijekom razvoja velik broj djece sa ADHD poremećajem razvije dodatne probleme kao što su teškoće u odnosima, nisko samopouzdanje što je jedan od bitnih moderatora kasnije uspješnosti u akademskom i socijalnom napredovanju.
S obzirom na kliničku sliku i njihove teškoće kao što su kontrola poriva, tolerancija na frustracije, djeca su često u sukobu s okolinom. Emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima. Ne pokazuju anksioznost uslijed separacije, lako stječu poznanike, ali ih ne mogu zadržati, ne mogu se prilagoditi grupi, imaju trajnu potrebu za dominacijom. Zbog takvog ponašanja vršnjaci ih isključuju iz svojih igara, najčešće se tada ta djeca druže sa znatno mlađom djecom. Kud god krenu, s njima su svi nezadovoljni: u kući, u školi, u društvu. Nailaze na stalne kritike. Uslijed frustracija njihova agresivnost je sve veća.
Obzirom da se problemi javljaju već odmah nakon poroda: teško odgojiva, iritabilna djeca sa otežanim hranjenjem, spavanjem i sl., što dovodi vrlo često do poremećenog odnosa majka-dijete, a što ima za posljedicu nesigurnost, lošu sliku o sebi, a što su bitni preduvjeti za siguran i pravilan razvoj. Dijete sa takvim niskim samopouzdanjem i sa opisanim karakteristikama dolazi u školu i sučeljava se sa novim zahtjevima i očekivanjima, a nije savladalo niti one iz prethodne faze, rezultat je intenziviranje odstupanja, koje neki puta tek u školskoj sredini bude prepoznato u svom pravom obliku.
Osnovne karakteristike u školi su nemir, nedistanciranost, ometanje druge djece u radu, ne ispunjavanje zadataka, usporenost u zadacima, usamljenost i odbačenost od vršnjaka, a vrlo često i izloženost različitim oblicima nasilja.
Teškoće dijagnosticiranja u odrasloj dobi proizlaze iz nedostatka objektivnih pokazatelja te se često dijagnosticiraju kao distimija, depresija, ciklotomija, zloupotreba droge, ovisnost o alkoholu, granični poremećaj ličnosti i sl..
Najčešća obilježja u odrasloj dobi su: motorička hiperaktivnost, problemi kontrole pulzija, pretjeranost u aktivnostima, dezorganiziranost, otežana procjena rizika, brzo i nekritično donošenje odluka o važnim stvarima kao što su promjena mjesta življenja, zaposlenja, razvoda.
Takve su osobe često pokretači brojnih aktivnosti te su u početku prihvaćene i gratificirane, ali brzo gube interes za započete aktivnosti, nepouzdane su, često krše pravila, kasne na dogovorene sastanke i sl.. Teškoće u dijagnostičkom procesu čine vrlo često komorbidna oboljenja kao što su anksioznost, bipolarni poremećaji i poremećaji ličnosti.
Tekst priredila:
Prof. dr. sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja, dr. med.
Zadnja izmjena: 22.08.2019.
