Etiologija ADHD-a

Uzroci su različiti te se često govori o socijalnim, emocionalnim i biološkim. Prve dvije skupine vezane su uz odnose okoline i rana odbacivanja i u nekoliko se razlikuju u kliničkoj slici od ponašanja gdje se biološki faktori smatraju odgovornim za nastanak. Razlike se odnose na neurološki nalaz odnosno minimalna odstupanja kod biološki uzrokovanih poremećaja, a i sam tijek kliničke slike i rezultati terapije govore da se radi o dvije različite etiološke skupine, ali sa vrlo sličnom kliničkom slikom.

Od bioloških čimbenika najviše su istraživane neuroanatomske abnormalnosti. Opisuju se promjene u području frontalnog režnja; asimetrija između desnog i lijevog dijela kao i abnormalnosti u području talamusa, hipotalamusa, retikularne substance i limbičkom sistemu.

Istraživanja biokemijskih promjena govore o ulozi neurotransmitera; opisuje se disfunkcija adrenergičnog i serotonergičnog sustava. Kao i kod brojnih drugih problema u ponašanju znatan doprinos je dala farmakologija te se pozitivno djelovanje psihostimulusa kod djece sa ADHD poremećajem dovodi u vezu sa smanjenim stvaranjem i iskorištavanjem kateholamina /noradrenalin i dopamin/.

Neuroendokrinološka istraživanja nakon prvobitnog entuzijazma nisu dala rezultate koji bi mogli sa sigurnošću potvrditi povezanost endokrinog sistema i nastanka ADHD poremećaja.

Neurofiziološka istraživanja primarno su usmjerena na promjene električnog potencijala mozga. EEG analize pokazuju nespecifične promjenu obliku nezrelijeg EEG nalazu u odnosu na kronološku dob, a opisuju se i nešto sporiji valovi, ali bez lokalizacije ili specifičnih grafoelemenata.

Kod manjeg broja djece sa nespecifično promijenjenim EEG-om nakon puberteta mogu se javiti specifični grafoelementi za epilepsiju, a neki puta javlja se i klinička slika epilepsije. Analize EEG-a sa aktivacijama kao što su oralna i nazalna hiperventilacija pokazuju razlike koje upućuju na promjene u području bazalnih ganglija, ali što zahtjeva daljnje ispitivanja.

Uloga genetskih čimbenika nije još potpuno razjašnjena. Istraživanja govore da se u obiteljima djece sa ADHD poremećajem među bližim rođacima posebice sa očeve strane nalaze osobe sličnih karakteristika. Kako je pojavnost poremećaja i procjena pod utjecajem i socijalnih u kulturalnih čimbenika to se prilikom procjene isti moraju uzeti u obzir. Ipak studije adoptivnih i bioloških roditelja kao i analiza konkordantnosti kod blizanaca pokazuje da nasljeđe igra određenu ulogu u nastanku poremećaja.

Tekst priredila:
Prof. dr. sc. Dubravka Kocijan-Hercigonja, dr. med.