Liječenje Parkinsonove bolesti

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi i stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.

Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifičnih lijekova, način prehrane, tjelovježba.

Liječenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguće kontrolirati jednim lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova različitog mehanizma djelovanja. Za postizanje odgovarajuće doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski period.

Liječenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova uključuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).

Cilj liječenja je postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za liječenje Parkinsonove bolesti).

Najčešći lijekovi koji se primjenjuju u terapiji Parkinsonove bolesti

• levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) - jedan od najdjelotvornijih lijekova i još uvijek predstavlja zlatni standard u liječenju PB; u mozgu se direktno pretvara u dopamin i tako nadoknađuje nedostatak fiziološkog dopamina zbog kojeg i dolazi do razvoja PB; najčešće se daje u kombinaciji sa inhibitorima enzima dekarboksilaze (karbidopa, benzerazid) koji sprječavaju njenu brzu razgradnju i omogućavaju da veća količina levodope dospije do mozga; u početku terapije, levodopa pokazuje odlične rezultate i dobro kontrolira simptome Parkinsonove bolesti, no s progresijom bolesti i dugotrajnom primjenom, učinak levodope slabi, javljaju se tzv. motoričke oscilacije kada se, pred kraj intervala doziranja, pojavljuju simptomi Parkinsonove bolesti i primjenjena doza levodope ima sve kraći učinak; osim toga dugotrajnom primjenom levodope javljaju se i diskinezije (nekontrolirani pokreti koji uključuju izvijanje/okretanje ruku, šaka, stopala, trupa i glave) koje su najizraženije kada je i koncentracija levodope u mozgu najveća, a pojačavaju se i povećanjem primjenjene doze; stoga se, prema terapijskom algoritmu, levodopa preporučuje u terapiji uznapredovale PB i to sama ili u kombinaciji s drugim lijekovima (COMT-inhibitori, agonisti dopamina, MAO-inhibitori, itd.);
• direktni stimulatori dopaminergičkih neurona (apomorfin, bromokriptin, pramipeksol, ropinirol) – direktno stimuliraju dopaminske receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom.
  • apomorfin je najstariji agonist dopamina i primjenjuje se putem subkutanih injekcija u situacijama teških tzv. "off" epizoda kada je bolesnik potpuno ukočen i ne reagira na uobičajenu terapiju;
  • bromokriptin spada u stariju generaciju agonista dopamina, tzv. ergot preparate koji se danas sve rijeđe koriste;
  • ropinirol, pramipeksol su predstavnici nove generacije i pripadaju tzv. non-ergot preparatima; daju se već u ranim stadijima bolesti, u niskoj dozi koja se postepeno titrira; njihova rana primjena odgađa uvođenje levodope, a, kasnije kada se levodopa i uvede u terapiju, pojačavaju njen učinak i levodopa se može primjeniti u nižim dozama.
• inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B inhibitori – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj način povećava raspoloživu količinu dopamina; smatra se da može usporiti progresiju PB, ako se primjeni u ranom stadiju bolesti, prije potrebe za primjenom levodope; unatoč tom uvjerenju, rezultati kliničkih studija još uvijek nisu potvrdili njegovu neuroprotektivnost i mogućnost usporenja progresije PB;
• inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT-inhibitori – entakapon) - blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu te značajno produljuje njen učinak; u prisustvu entakapona, moguće je smanjiti dozu levodope za 20-30%;
• antikolinergici (biperiden) - prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji PB; u primjeni dulje od 100 godina; pokazali su se dobrim u terapiji tremora, no, obzirom na mnoge nuspojave koje se javljaju pri dugotrajnoj primjeni, sve se rijeđe primjenjuju (suhoća usta, zamagljen vid, konstipacija, retencija urina, izražen sedativni učinak, halucinacije, konfuzija);
• amantadin – lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najčešće se propisuje u početnim fazama bolesti; iako je primarno korišten kao antivirotik u liječenju influence, uočeno je da ima i neke povoljne učinke u liječnju PB (točan mehanizam djelovanja nije poznat); omogućuje blago olakšanje simptoma te se primjenjuje u početnim stadijima bolesti.

Kirurško liječenje i/ili ugradnja elektrostimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno liječiti lijekovima.

Duboka stimulacija mozga (eng. Deep Brain Stimulation - DBS)

Duboka stimulacija mozga je indicirana za bolesnike s problematičnim simptomima usprkos primjeni optimizirane terapije. Ovi bolesnici moraju imati jasnu dijagnozu Parkinsonove bolesti u trajanju više od 5 godina kao i dobru reakciju na levodopa. Smatra se da je duboka stimulacija mozga najučinkovitija terapija u poboljšanju kvalitete života bolesnika s Parkinsonovom bolesti, ukoliko se daje zajedno s lijekovima u odnosu na terapiju isključivo lijekovima. Naime bolesnici koji su primali terapiju DBS-a uočili su poboljšanje u kvaliteti svakodnevnog života u trajanju od pet godina nakon liječenja (bolja kvaliteta sna i dulje razdoblje spavanja).

Duboka stimulacija mozga osigurava električnu stimulaciju kako bi se blokirali moždani signali koji uzrokuju primarne motoričke simptome povezane s Parkinsonovom bolesti. Neurostimulator se implementira perkutano kirurški u prsa te se spaja na elektrode koje su postavljene u dijelove mozga koji kontroliraju pokrete. Ovaj stimulacijski sustav naziva se “elektrostimulator mozga”.

Palidotomija

Palidotomija se najčešće obavlja kao posljednja mogućnost u liječenju jer se stvaraju lezije u mozgu, te kao ireverzibilan postupak može uzrokovati ozbiljne nuspojave poput trajnog gubitka govora.

Kirurški se zahvat izvodi u svrhu uništavanja određenih moždanih stanica u mozgu, poput npr. u talamusu, globus pallidus internumu i subtalamičkoj jezgri, kako bi se smanjili učinci diskinezije i distonije.