Alemtuzumab usporava pogoršanje invalidnosti u bolesnika s multiplom sklerozom
Rezultati faze III kliničkog ispitivanja nazvanog CARE-MS II pokazali su da je pogoršanje invalidnosti znatno usporeno kod bolesnika s multiplom sklerozom koji su bili liječeni monoklonskim protutijelom alemtuzumabom u odnosu na bolesnike koji su bili liječeni visokom dozom interferona beta-1a (subkutano), mjereno po EDSS-u (Expanded Disability Status Scale), standardnom načinu procjenjivanja progresije tjelesnog oštećenja.
Osim toga, značajno poboljšanje u ocjeni invaliditeta uočeno je kod nekih bolesnika liječenih s alemtuzumabom u usporedbi s početnim stanjem, a u odnosu na bolesnike liječene interferonom beta-1a, što zapravo upućuje na smanjenje invaliditeta kod tih bolesnika.
Izgleda da je alemtuzumab prva terapija koja mijenja tijek bolesti te koja pokazuje značajan utjecaj na recidiv i na razvoj invalidnosti u usporedbi s bolesnicima na interferonu beta-1a.
U ispitivanju su sudjelovali bolesnici s relapsno-remitentnom multiplom sklerozom (RRMS) čije se stanje pogoršalo tijekom prethodne terapije.
Zanimljivo je da 65 posto bolesnika koji su liječeni alemtuzumabom nije imalo relaps multiple skleroze dvije godine, naspram 47 posto bolesnika koji su dobivali interferon beta-1a.
"Relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS)
Kod relapsno-remitentne multiple skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili 1-2 tjedna, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80% oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utječe na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.
"
Izvor:
MSRC.co.uk
