Suicidalno ponašanje

Suicid potječe od lat. riječi sui, što znači sebe i cidium, što znači ubojstvo. Samoubojstvo je autoagresivni čin, sa fatalnim ishodom, pri čemu je težnja za usmrćenjem bila očigledna okolini. Kod parasuicida ili tentamena (pokušaja), takva težnja postoji,očigledna je, ali nije dovršena.

Motivi za suicid su svjesni i nesvjesni, a ako nisu uzrokovani psihičkim poremećajem, mogu se pokušati objasniti kao autonomna odluka osobe, koja više ne želi živjeti pod uvjetima koji su u apsolutnom neskladu sa njenim sustavom vrijednosti ili nemogućnosti prihvaćanja nepodnošljive situacije. To je čin u kojem se težnja za smrću, isprepliće sa pozivom za pomoć, za životom, upućeno okolini suicidne osobe.

U antičko doba, Platon i Sokrat su osuđivali suicid, ali su ga stoici smatrali najvišim izrazom slobode i kreposti. U Starom i Novom zavjetu nema osude suicida, već je sv. Augustin u svom djelu "De civitate dei", osudio suicid i izjednačio ga sa homicidom.

U Velikoj Britaniji je sve do 1961.godine suicid smatran kaznenim djelom.

Epidemiologija suicida

Pojavnost suicida je u rasponu od 2 do 40 na 100.000 stanovnika, što je 0,2 do 4% od ukupnog broja umrlih. Realno, broj suicida može biti i veći, jer službene statistike uzimaju u obzir samo dokazane slučajeve.

U Europi je stopa suicida 18,32 - podaci od 1990. do 1997. godine. Godišnje je to brojka od oko 43.000 ljudi sa izvršnim suicidom, dok 700.000 ljudi pokuša suicid. Zemlje Europske unije imaju stopu suicida 11,92.

U Hrvatskoj je prosječna stopa u istom periodu bila 21,82 , što je iznosilo oko 1.000 suicida. Za usporedbu, u to vrijeme je godišnje bilo oko 800 poginulih u prometnim nesrećama.

Raspodjela po prosječnoj stopi suicida zadnjeg desetljeća u Europi bila je slijedeća:

1. Vrlo nisku stopu suicida, manje od 5, imale su Albanija, Armenija, Azejberdžan, Gruzija, Grčka, Malta
2. Nisku stopu, 5-10, imale su Uzbekistan, Velika Britanija, Turkmenistan, Makedonija, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Izrael, Irska
3. Srednju stopu suicida, 10-20, imale su Švicarska, Švedska, Poljska, Norveška, Moldavija, Luksemburg, Kirgistan, Island, Njemačka, Francuska, Češka, Bugarska, Belgija, Slovačka
4. Visoku stopu suicida, 20-30, imale su Ukrajina, Slovenija, Kazahstan, Finska, Danska, Hrvatska, Bjelorusija, Austrija
5. Vrlo visoku stopu suicida, više od 30, imale su: Litva, Latvija, Mađarska, Estonija, Rusija

Prema dobi dominira pojavnost suicida u starijoj životnoj dobi. U Europi i u nas, iznad 65 godina starosti 3 puta je više suicida. Zabrinjavajuć je porast suicida u dobnoj skupini od 15 do 24 godine, gdje je zadnjih godina zabilježen porast od 65%.

U SAD-u, svake godine 6.000 adolescenata izvrši suicid.

Prema spolu suicid je tri puta češći u muškaraca. Najniža stopa suicida je u osoba koje su u braku, samački život povećava rizik za 2 puta, a u rastavljenih i udovica je 2 puta veći u odnosu na samce.

Kada raste stopa nezaposlenosti, raste i stopa suicida. Prema zanimanju, liječnici, farmakolozi, poljodjelci, veterinari, glazbenici i pravnici češće počine suicid od osoba drugih zanimanja.

Suicidi su češći u proljeće, te krajem tjedna.

Etiologija suicida

Psihijatrijski poremećaji su najčešći uzroci suicida, u gotovo 90% slučajeva. Od toga, depresivni poremećaj je uzrok suicida u 60 do 80% slučajeva. Zlouporaba psihoaktivnih tvari i alkohola, naročito u mladih je drugi po učestalosti uzročnik suicida, od 5 do 15%, dok su psihotični poremećaji treći uzrok suicida u oko 10% slučajeva, a zatim slijede demencija i delirij.

Žalovanje i dugotrajne socijalne poteškoće (npr. nezaposlenost), uzročnici su suicidalnog ponašanja.

Socijalna izolacija - samački život, nedostatak povjerenja i topline, također mogu biti uzročni čimbenik za suicidalno ponašanje.

Somatske bolesti koje izazivaju patnju, teške kronične bolesti mogu biti uzrokom suicidalnog ponašanja.

Prevencija suicida

U sprječavanju suicida važnu ulogu imaju:

1. Medicinska (stručna) briga i skrb za osobe sa psihičkim poteškoćama, što uključuje primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju, bolju detekciju psihičkih poremećaja, učinkovitije liječenje i praćenje stanja oboljelih te njihovu rehabilitaciju i resocijalizaciju.
2. Ograničavanje dostupnosti štetnim i opasnim sredstvima i ograničavanje dostupnosti opasnim mjestima.
3. Ograničavanje izvješća o suicidima, jer opis izvršenja suicida, može potaknuti suicidalnu osobu na takvo ponašanje (indukcija).
4. Osnivanje Centara za krizna stanja, gdje bi se osobe u krizi mogle javiti.
5. Educiranje obitelji, udruga, šire društvene zajednice.

"

Prikaz slučaja

Pacijent N.N. rođen 1951. godine, neoženjen, u mirovini, po četvrti put je bio hospitaliziran. Iz anamnestičkih podataka doznaje se da je živio sa starom majkom, a otac je umro prije deset godina. Ima dva brata i jednu sestru koji imaju svoje obitelji. Završio je samo pet razreda osnovne škole, nije volio ići u školu, slabo je učio i ponavljao je razrede. Odslužio je vojsku 1968., ali ne u potpunosti, jer ga je majka odvela iz vojske. Odlazi na Novi Zeland, gdje je radio sedam godina, a ukupno je ostvario 8 godina radnog staža.

Psihički problemi nastaju nakon saobraćajne nesreće 1978. godine i doživljene traume glave. Tada se kod njega počinju javljati slušne halucinacije, imperativna karaktera, vrlo neugodne po sadržaju ("vrag mu stalno govori"), biva ustrašen, ne spava, ne jede.

U 14 godina liječenja i nekoliko hospitalizacija, često je dolazilo do oscilacija u psihičkom statusu. Povremeno je bio tih, miran, neupadljiv, nezahtijevan. U psihotičnim krizama, koje su bile češće, bio je u svom svijetu, autističan, otežanog kontakta, sa autodestruktivnim mislima i slušnim obmanama ćutila, zapovijedna karaktera.

Rezultati psihologijske obrade ukazuju na intelektualnu insuficijentnost, koja je bila prisutna i prije prometne nesreće, a kasnije je došlo do psihoorganski uvjetovanog intelektualnog propadanja. Na psihičkom planu se ističe njegova psihotičnost, uočavaju se sumanute ideje, bizarno i konfuzno mišljenje i halucinacije. Pokazuje anksiozne karakteristike, kao i strah od ozljede, odnosno preokupiranost integritetom tijela. Pred zadnju hospitalizaciju bio je hospitaliziran kratkotrajno (dva dana) u jednoj Klinici. Tamo je doveden kolima hitne pomoći. Kratko se u otpusnom pismu navodi da se zbog kroniciteta bolesti, loše socijalne asistencije indicira upućivanje na produženo liječenje. Kod prijema, navodi da je bio na liječenju pred par mjeseci, da u zadnje vrijeme nije uzimao lijekove, pa mu se stanje pogoršalo. Navodi postojanje glasova, a javlja mu se "vražja ženska, koja može stvarati oči svugdje i može preko svih djelovati". Glasovi mu svašta naređuju, da radi ovo ili ono, pa čak i da se ubije, ali se on navodno prekriži i tako se bori protiv toga, pa glasovi i misli prelaze na druge. Navodi i postojanje i straha, ima oslabljen apetit, "na koji također djeluju isti glasovi", slabo spava. Za sebe tvrdi da je duševni bolesnik, ali da nije lud i blesav, da sve razumije, da je malo neraspoložen, a da je to sve od glasova.

U psihičkom statusu: prisvjestan, nepovjerljiv, ustrašen, sniženog osnovnog raspoloženja, subdepresivan. Tijek misli usporen, u sadržaju su prisutne interpretativne ideje, slušne obmane ćutila, autodestruktivne misli koje nastoji potisnuti sniženih vitalnih dinamizama, bez uvida u svoje stanje.

Po prijemu bio je smješten na zatvoreni odjel, oko mjesec dana, a potom se psihički status poboljšao. Sumanute misli i slušne obmane ćutila su počele iščezavati. Imao je slobodan izlaz isprva uz pratnju, a zadnjih mjesec dana i djelomičan izlaz za šetnju u krugu bolnice.

Ničim nije iskazivao suicidalnosti i sumanutih misli, pa je iskoristio jedan takav izlaz i pošao prema moru, utopivši se. Vjerojatno je bio pod utjecajem imperativnih slušnih obmana koje je vješto prikrivao zadnjih dana svog života.

"