Bulimija nervoza

Bulimija nervoza je sindrom okarakteriziran ponavljanjem napadaja pretjeranog jedenja i prekomjerne zaokupljenosti kontrolom tjelesne težine koji dovodi do prekomjerna jela, nakon čega slijede povraćanje ili uporaba sredstava za čišćenje (purgativa).

Za postavljanje dijagnoze, prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje mora biti prisutno, u prosjeku, najmanje dvaput tjedno u vremenu od tri mjeseca.

Epidemiologija bulimije nervoze

U 90% slučajeva poremećaj se javlja kod žena, s početkom u kasnoj adolescenciji ili u ranoj odrasloj dobi.

Prevalencija bulimije nervoze među ženskim adolescentima i među ženama mlađe odrasle dobi je otprilike 1-3%; stupanj pojavljivanja ovog poremećaja u muškaraca je otprilike 1/10 onog kod žena.

Etiologija bulimije nervoze

Etiologija je nepoznata, ali kao i kod anoreksije nervoze, dolaze u obzir socio-kulturni čimbenici koji naglašavaju mršavost, te predisponiranost nekih osoba obzirom na nedefinirane psihološke, genetske ili metaboličke vulnerabilnosti.

Dijagnoza bulimije nervoze

MKB-10 dijagnostički kriteriji za istraživanje i kriteriji u DSM-IV gotovo su istovjetni, osim po vezi između anoreksije nervoze i bulimije nervoze. Nasuprot onome u DSM-IV, gdje se isključuje dijagnoza bulimije nervoze ako se poremećeno ponašanje javlja isključivo tijekom anoreksije nervoze, u MKB-10 isključuje se dijagnoza anoreksije nervoze ako je prisutno redovito uzimanje velikih količina hrane na mahove.

Postoji pet dijagnostičkih kriterija koji čine glavna obilježja anoreksije nervoze:

1. Ponavljane epizode prejedanja. Pojedina epizoda prejedanja karakterizirana je s oba sljedeća elementa:
   jedenje u određenom vremenskom razdoblju (npr. unutar dva sata), a količina pojedene hrane značajno je veća nego što bi većina osoba pojela za isto vrijeme i u sličnim okolnostima
2. osjećaj gubitka kontrole nad uzimanjem hrane tijekom epizode (npr. osjećaj da se ne može prestati s jedenjem ili da se ne može kontrolirati što i koliko se jede)
3. Ponavljano neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje sa svrhom prevencije povećanja težine, kao što su samoizazvano povraćanje, zloporaba laksativa, diuretika, sredstava za klistiranje ili drugih lijekova, post ili pretjerano tjelesno vježbanje.
4. Prejedanje i neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje javljaju se prosječno najmanje dvaput tjedno tijekom tri mjeseca.
5. Samoprocjena pretjerano ovisi o obliku i težini tijela.
6. Poremećaj se ne javlja isključivo tijekom epizoda anoreksije nervoze.

Odrediti tip bulimije nervoze: purgativni ili nepurgativni.

Klinička slika bulimije nervoze

Kliničkom slikom dominira prejedanje praćeno neodgovarajućim kompenzacijskim mehanizmima kako bi se prevenirao porast tjelesne težine.

Prejedanje se definira kao jedenje, u određenim vremenskim razdobljima, količine hrane značajno veće od one koju bi većina ljudi pojela u sličnim okolnostima.

Pod pojmom "ograničeno vremensko razdoblje" podrazumijeva se ograničeno razdoblje, obično kraće od 2 sata, s tim da pojedinačna epizoda prejedanja ne mora biti ograničena na jedno mjesto. Prejedanje je karakterizirano više nenormalnom količinom uzete hrane, nego željom za nekim posebnim sastojkom hrane.

Osobe s bulimijom nervozom su tipično postiđene zbog problema s uzimanjem hrane i pokušavaju sakriti svoje simptome. Prejedanje se odvija u tajnosti, ili koliko je to moguće tajno, a karakterizirano je brzom konzumacijom hrane sve dok se ne postigne osjećaj neugode ili čak bolne punoće. Samom činu prejedanja tipično prethodi disforično raspoloženje, stresna situacija u međuljudskim odnosima, jaka glad kao posljedica dijete ili osjećaji vezani za tjelesnu težinu, oblik tijela ili hranu. Nakon prejedanja često uslijedi ponižavajuća samokritika i depresivno raspoloženje.

Epizoda prejedanja ujedno je praćena i osjećajem samokontrole.

Osim prejedanja, drugo najvažnije obilježje bulimije nervoze je ponavljano korištenje neadekvatnih kompenzacijskih metoda s ciljem prevencije porasta tjelesne težine.

Najčešća kompenzacijska tehnika je izazivanje povraćanja poslije epizode prejedanja, u čemu postaju vrlo vješte, tako da kasnije mogu povratiti kad god žele. Ovu metodu pražnjenja koristi 80-90% osoba s bulimijom nervozom čiji je neposredni učinak ublažavanje fizikalnih smetnji i smanjenje straha od povećanja tjelesne težine. Drugi način pražnjenja je zloporaba laksativa i diuretika, a odnosi se na 1/3 osoba koje boluju od ovog poremećaja.

Osobe s bulimijom nervozom izuzetno ističu oblik tijela i težinu u svojoj samoprocjeni, i ovi faktori su tipično najznačajniji u određivanju samopoštovanja koje je dosta nisko jer kod tih osoba postoji povećana učestalost depresivnih simptoma ili poremećaja raspoloženja. Nadalje, kod ovog poremećaja može se vidjeti povećana učestalost simptoma anksioznosti ili anksioznog poremećaja, zloporabe i ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, posebno o alkoholu i stimulansima te neka obilježja koja su u vezi s jednim ili više poremećaja ličnosti.

Učestalo pražnjenje može, osim gore navedenog, izazvati u organizmu disbalans tekućine i elektrolita, najčeće hipokalijemiju, hiponatrijemiju i hipokloremiju, metaboličku alkalozu i acidozu, oštećenje i trajni gubitak zubne cakline, ozljede ruku, te srčane i skeletne miopatije.

Prema DSM-IV postoje dva podtipa bulimije nervoze obzirom na metode pražnjenja kao kompenzaciju za prejedanje:

• Purgativni tip opisuje stanje kada osoba uobičajeno pribjegava samoizazivanju povraćanja ili zloporabi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje tijekom tekuće epizode.
• Nepurgativni tip opisuje stanje kada osoba ima neko drugo neodgovarajuće kompenzacijsko ponašanje, kao što je post ili pretjerano tjelesno vježbanje, ali nepribjegava samoizazvanom povraćanju, zloporabi laksativa, diuretika ili sredstava za klistiranje tijekom tekuće epizode.

Prognoza

Ponašanje sa smetnjama hranjenja traje najmanje nekoliko godina. Tijek bolesti može biti kroničan ili intermitentan, s periodima remisije koji se izmjenjuju s povratnim prejedanjima.

Dugotrajne posljedice bulimije nervoze nisu poznate, ukoliko se ne kompliciraju elektrolitnim disbalansom i metaboličkom alkalozom.

Kod osoba s ovim poremećajem postoji sklonost impulzivnom ponašanju, narkomaniji i alkoholizmu te depresiji.

Liječenje bulimije nervoze

Postoje dva terapijska pristupa: psihoterapija i farmakoterapija.

Od psihoterapijskih metoda koriste se kognitivno-bihevioralna ili interpersonalna terapija, a mogu imati kratkotrajnu ili dugotrajnu učinkovitost.

Od farmakoterapijskih sredstava koriste se antidepresivi (fluoksetin, trazodon, imipramin, dezipramin, fenelzin).

Međutim, najbolji rezultati postižu se kombinacijom kognitivno-bihevioralne terapije i antidepresiva.

"

Prikaz slučaja

N. N., žena u dobi od 31 godinu, rastavljena, majka jednog djeteta, vlasnica restorana, zatražila je psihijatrijsku pomoć, nakon što se u jednom "ženskom" časopisu susrela s "kriterijima" bulimije nervoze.

Pacijentica navodi da već nekoliko godina, povremeno, u trenucima osamljenosti pojede ogromnu količinu hrane, radi čega poslije ima osjećaj krivnje, da bi nakon toga uslijedilo "pražnjenje". Prakticirala je uzimanje laksativa i sredstava za povraćanje, a povraćanje je izazivala i mehaničkim putem. Prije dvije godine se razvela, i od tada je podvostručila broj vježbi na aerobiku, tako da je počela vježbati svaki tjedan, kako bi prevenirala porast tjelesne težine. Nitko iz njezine okoline nije primjetio da pati od poremećaja jedenja, uspjevala ga je držati skrivenim, zato jer je svoju tjelesnu težinu održavala unutar normalnih vrijednosti. Okolina ju je doživljavala kao zadovoljnu osobu koja osobit značaj pridaje "odgovarajućoj ishrani".

U trenucima prejedanja preferirala je slatkiše i hranu bogatu ugljikohidratima. Kako pacijentica navodi, prejedanja bi obično uslijedila nakon osjećaja poniženja, krivnje i samooptuživanja. Pacijentica je inicijalno kontrolirala tjelesnu težinu vježbanjem, ali je kasnije posegnula i za metodama "pražnjenja". Iako se nije doimala bolesno, laboratorijske pretrage su pokazale blaži elektrolitni disbalans (alkaloza, hipokloremija, hipokalijemija).

U obitelji nije bilo duševnih bolesti. U životu nije teže somatski bolovala niti se do sada psihijatrijski liječila.

Puši, alkohol konzumira prigodno, negira ovisnost o psihoaktivnim sredstvima, nikakve lijekove ne uzima.

"