Alkoholizam

Alkoholizam je dugotrajna i često kronična bolest. Iz praktičnih razloga najprimjerenijom se pokazala modificirana definicija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koja glasi: "Alkoholičar je osoba, koja je dugotrajnim pijenjem postala ovisna o alkoholu (psihički, fizički ili na oba načina) i u nje su se uslijed toga, razvila zdravstvena (psihička ili fizička) oštećenja i socijalne poteškoće pristupačne klasičnim medicinskim i socijalnim dijagnostičkim postupcima. Spomenuti simptomi moraju biti utvrđeni, a ne smiju se samo pretpostavljati i na temelju anamnestičkih podataka o prekomjernom pijenju zaključivati da bolesnik boluje od alkoholizma.".

Epidemiologija alkoholizma

Alkoholizam je najteži socijalni ovisnički problem gotovo posvuda u svijetu. Poznato je da alkoholizam jedne osobe svojim poteškoćama nanosi patnje još 4 do 5 osoba iz okoline. Istraživanja u našoj sredini pokazala su da u Hrvatskoj ima 6% ovisnika o alkoholu, a oko 15% muškaraca starijih od 20 godina prekomjerno pije alkoholna pića.

Izraženo u apsolutnim brojkama, u Hrvatskoj ima oko 250.000 ovisnika o alkoholu, a zbog ugroženosti cijele obitelji, osobito djece, taj se broj ugroženih u nas bliži milijunu stanovnika. Alkoholizam žena daleko je opasniji za stabilnost obitelji nego alkoholizam muškaraca. Broj žena alkoholičarki stalno raste. U Hrvatskoj omjer broja muškaraca i žena posljednjih desetak godina iznosi oko 3,6:1.

Unutar demografskih podgrupa nađen je značajan porast socijalnih posljedica uzrokovanih zloporabom alkohola u skupini mlađih osoba (18-29 godina), samaca, nezaposlenih, umirovljenika i stambeno nezbrinutih.

Etiologija alkoholizma

Danas se sve češće spominje da alkoholizam nije jedinstveni poremećaj, već skupina poremećaja koji se po uzorku međusobno razlikuju. Danas su psihološke, socijalne i biološke teorije značajne u određivanju uzroka nastanka alkoholizma.

Uzroci alkoholizma leže, prije svega, u samom čovjeku, a zatim u njegovoj bližoj ili široj okolini. Psihološke teorije spominju euforičko djelovanje alkohola kao najvažniji motiv uzimanja alkoholnih pića. Osoba pije jer se pod utjecajem alkohola osjeća opuštenijom i veselijom, ali često i zato da ublaži tjeskobu i napetost zbog stresa i frustracija koje doživljava u vanjskom svijetu.

Biološke teorije koje razmatraju ulogu nasljednih čimbenika u pojavi i razvoju alkoholizma polaze od činjenice da se alkoholizam u nekim porodicama javlja češće, u drugima rijeđe ili se uopće ne javlja. Sinovi alkoholičara otprilike 3 do 5 puta češće postaju alkoholičari negoli drugi muškarci. Ti neočekivano veliki rizici ipak ne iznenađuju jer se može pretpostaviti da je riječ o utjecaju okoline ("kakav otac, takav sin"). Međutim, istraživanja djece alkoholičara koja su bila usvojena u obiteljima bez alkoholičara pokazala su da je i u njih šansa da postanu alkoholičari 3 puta veća. Postoje dokazi da genetski posredovani biološki utjecaji doprinose razvoju alkoholizma koji se opisuje kao poligenski poremećaj. Naravno, ljudsko biće je vrlo složeno te se smatra da se u tih osoba radi samo o genetski uvjetovanoj većoj sklonosti k razvoju alkoholizma, ali ne i o sudbinskom predodređenju da će osoba postati kronični alkoholičar, jer multipli geni djeluju zajedno s mnoštvom različitih činitelja u uspostavljanju konačnoga rizika za razvoj alkoholizma.

Socijalno kulturni činitelji izazivaju alkoholizam pomoću običaja, prihvaćenih tipova ponašanja pojedinih sredina, nepovoljnih socijalnih i obiteljskih činitelja. Poznato je npr. da dijete najčešće prvi puta okusi alkoholno piće upravo u roditeljskom domu.

Dijagnosticiranje alkoholizma

Oba suvremena dijagnostička sustava: sustav Svjetske zdravstvene organizacije (MKB-10) i sustav Američkoga psihijatrijskog društva (DSM-IV) temelje se na konceptu sindroma ovisnosti o alkoholu u kojemu se u ovisnika o alkoholu javlja skupina prepoznatljivih simptoma:

• gubitak kontrole
• apstinencijski simptomi
• tolerancija
• pijenje usprkos problemima

Alkoholičar koji pokazuje simptom tzv. gubitka kontrole, može apstinirati, no čim popije prvu čašu alkoholnog pića, izgubi mogućnost kontrole daljnjega pijenja i pije "do besvijesti". Kada se otrijezni, može opet apstinirati, ali samo do prve čaše. Alkoholičar koji pokazuje gubitak mogućnosti apstinencije, niti jedan dan ne može apstinirati, a čim to pokuša ili ga prilike na to prisile, pokazuje simptome apstinencije ili sustezanja (npr. drhtanje, mučnine, povraćanja, znojenje, opći nemir, smetnje sna, itd.).

Jedan oblik ovisnosti (nemogućnost kontrole) može prelaziti u drugi (nemogućnost apstinencije). Pri gubitku mogućnosti apstinencije, riječ je više o fizičkoj (udruženoj sa psihičkom) ovisnosti, a pri gubitku mogućnosti kontrole više o psihičkoj ovisnosti.

Tolerancija prema alkoholu već u zdravih ljudi može biti različita. U prvoj fazi alkoholizma dolazi do privikavanja na alkohol i postepenoga porasta tolerancije prema alkoholu, tako da osoba pije sve veće količine alkohola, kako bi postigla isti željeni psihički učinak. Nakon toga nastupa faza alkoholizma u kojoj postignuta tolerancija prema alkoholu ostaje dugo nepromijenjena. Smanjivanje tolerancije prema alkoholu, izraziti je simptom teškog, kroničnog alkoholizma. Alkoholičar u toj fazi zna reći da je tako slab, da je pijan već poslije čaše vina. Tolerancija prema alkoholu raste u alkoholičara u fazi hipertrofije jetre, a opada u fazi kad nastupi smanjenje jetre, kod alkoholne ciroze.

Dijagnoza alkoholizma postavlja se na temelju anamnestičkih podataka simptoma bolesti, liječničkoga pregleda, heteroanamnestičkih podataka, koje najčešće daju članovi obitelji, laboratorijskih pretraga (hematoloških i biokemijskih) te raznih upitnika.

Među laboratorijskim testovima posebno mjesto zauzima određivanje srednjega volumena eritrocita (MCV) i gama glutamil transpeptidaze (gama GT) za ranu dijagnostiku alkoholizma. Povišeni MCV i gama GT značajni su pokazatelji alkoholizma. Primjenom nove metode gama-CDT (kombinacija gama GT i CDT (ugljikohidratno deficijentnog transferina)) poboljšala se dijagnostička preciznost za otkrivanje prekomjerne alkoholne konzumacije.

Pomoću upitnika izdvaja se određeni broj kliničkih simptoma, anamnestičkih podataka ili opisa načina pijenja koji su specifični za alkoholizam. Neke upitnike ispunjava sam liječnik, a neke bolesnik može ispuniti sam.

Klinička slika alkoholizma

Alkoholičara se često može prepoznati već po izgledu. Kronični alkoholičar obično ima trajno crvenilo lica i nosa te izgleda starije no što odgovara njegovoj životnoj dobi. Obloženi jezik, drhtanje razmaknutih prstiju ispruženih ruku, ogrebotine i ožiljci na koži uslijed ozljeđivanja u opitim stanjima, daljnji su znaci alkoholne bolesti.

Alkoholizam se razvija postepeno. Osoba u početku povremeno, kasnije trajno, postiže olakšanje s alkoholom. S pojavom gubitka mogućnosti kontrole količine popijenoga alkohola, osoba prelazi iz društvene potrošnje alkoholnih pića u bolest alkoholizam, koju obilježavaju različiti simptomi zdravstvenog i socijalnog oštećenja.

Od svih simptoma možda su najkarakterističnije promjene ličnosti u alkoholičara. Alkoholičar negira ili umanjuje svoje pijenje, nalazi različita opravdanja zašto pije, krivi druge što pije ili bježi od suočenja s alkoholnim problemima u tjelesne pritužbe. Muči ga grižnja savjesti i osjećaj srama. Osamljuje se, izbjegava i gubi prijatelje. Često gubi radno mjesto. Sve više gubi interes za zbivanja oko sebe. Interesira ga samo alkoholno piće. Osjeća samosažaljenje zbog narušenih međuljudskih odnosa. Može postati neprijateljski raspoložen i sumnjičav prema članovima obitelji, ljubomoran na suprugu te može očitovati agresivno ponašanje bilo prema bližnjima, bilo prema osobama iz šire okoline. Ova kritična faza alkoholizma završava pojavom kronične faze koju često obilježavaju produžene faze pijanstva, moralno-etička degradacija, oštećenja mišljenja, prave alkoholne psihoze, koje se javljaju u 10% alkoholičara, opsesivni karakter pijenja, neobjašnjivi strah i drhtanje. Alkoholičar pije sve do čega stigne (npr. čisti alkohol). Sav sustav opravdanja u njega propada, alkoholičar priznaje poraz i spreman je prihvatiti liječenje.

Liječenje alkoholizma

Bolesnik s boljom početnom socijalnom podrškom, manje teškom ovisnošću i stabilnijom ličnošću bolje će se oporaviti od ovisnosti. Dugotrajni oporavak ovisi o spremnosti osobe da prihvati cilj tretmana (strogu apstinenciju od alkohola i promjenu životnoga stila) te ambulantno liječenje i uključivanje u skupine samopomoći i uzajamne pomoći (klubovi liječenih alkoholičara, udruženja anonimnih alkoholičara). Nema jedinstvenog puta oporavku i ljudi nalaze različite osobne putove kako prestati piti i održati apstinenciju, jednako kao što su bili različiti i njihovi putovi koji su ih doveli u alkoholnu bolest. Neophodno je stoga uvažavati te različitosti i njegovati individualni pristup svakom pojedinom ovisniku o alkoholu.

Stabilna apstinencija alkoholičara nakon niza godina "teške borbe s alkoholom" zapravo je povezana s procesima psihološkog sazrijevanja osobe tijekom života, te neki alkoholozi rado govore "o rastu spiritualne svijesti" koja ima važnu ulogu u oporavku pojedinca.

Potrebno je razlikovati liječenje alkoholičara u užem smislu od liječenja tjelesnih (npr. ciroza jetre) ili psihičkih komplikacija (npr. delirium tremensa), koje su posljedica alkoholne bolesti. Liječenje komplikacija uvijek mora biti povezano s izmjenom ponašanja u odnosu na alkoholno piće.

Budući da je pijenje alkoholnih pića uglavnom prihvaćen oblik ponašanja, u liječenju se mora postići novi stil življenja koji zahtjeva dugotrajno i često mukotrpno sudjelovanje alkoholičara u liječenju (5-10 godina). Promjene ličnosti nastale sekundarno tijekom razvoja alokoholizma, a očituju se u smanjenoj kritičnosti prema pijenju i problemima nastalima zbog pijenja, ne mogu nestati "preko noći", kao što se ne mogu niti "preko noći" kod alkoholičara popraviti narušeni obiteljski odnosi ili povratiti poljuljani ugled na radnom mjestu i u društvu.

Obzirom da je alkoholizam multidimenzionalni poremećaj, u liječenju, rehabilitaciji i resocijalizaciji alkoholičara sudjeluje tim stručnjaka raznih profila i primjenjuju se složeni postupci koji obuhvaćaju farmakoterapiju (npr. primjenjuju se sredstva koja izazivaju kemijsku internaciju (disulfiram), lijekovi koji smanjuju želju za alkoholom (naltrekson, akamprosat)), psihoterapiju (npr. individualnu i grupnu terapiju, psihodramu) i socioterapiju (npr. terapijsku zajednicu, obiteljsku terapiju, grupe samopomoći).

Osnova liječenja alkoholičara je jačanje njegove motivacije za apstinenciju i promjenu načina života i poticanje samoodgovornosti za uspjeh liječenja, čime se spriječava povratak obliku ponašanja koji je bio prisutan tijekom pijenja.

"

Prikaz slučaja

32 godišnja službenica, nezaposlena, na burzi rada, neudata, bez djece, kada bi popila, znala je "izgubiti živce" te postati glasna i svadljiva. Osobe iz okoline govorile su joj da je u takvim stanjima naporna, nametljiva te da ponavlja iste priče. Pod utjecajem alkohola nije bila "svoja", bila je druga osoba i nije se moglo s njome normalno razgovarati. Shvatila je napokon da tako dalje ne ide i uz pomoć obitelji i prijateljice, sa kojom je dijelila podstanarsku sobu, odlučila se na liječenje.

Alkohol je probala još u srednjoj školi. Prvi puta se napila kao maturant. Tada je saznala kako je probuditi se ujutro mamurna i povraćati. Otada je pila povremeno van kuće u društvu. Sa 25 godina počelo je "pravo pijenje". U početku je uživala mješavinu vina i Coca Cole, a zatim je prešla na žesticu. U početku je pila u društvu, a kasnije sama, da ju nitko ne vidi. Obitelj je shvatila u čemu je problem i pokušala joj je pomoći. Ona je živjela u Zagrebu, a roditelji van grada. Roditeljima je često lagala da to nije ništa, da će sve biti dobro, da može prestati piti kada hoće.

Međutim, izgubila je posao jer je na radno mjesto dolazila pripita. Nakon gubitka posla uz podršku roditelja prvi puta je potražila pomoć osoba koje su imale više iskustva od nje u vezi problema s alkoholom. Krenula je tako u klub liječenih alkoholičara i uspjela apstinirati oko dvije i pol godine. Našla je novi posao i sve je bilo u redu do božićnih blagdana 2003. godine kada je iznova sve krenulo nizbrdo. Nije pila više 3 do 4 dana u tjednu kao prije, već svakodnevno. Često se opijala, jedna čaša je vukla drugu. Nije uspjevala sama apstinirati duže od desetak dana. Ponovno je ostala bez zaposlenja jer vlasnik firme nije tolerirao da pijana dolazi i radi te da zbog pijenja izostaje s posla.

Mučili su je problemi sa spavanjem i alkohol joj je pomagao da lakše zaspi. Primjetila je da joj unazad 3 mjeseca ujutro drhte ruke, da je uznemirena, tjeskobna i neraspoložena prije nego što popije prvu čašu alkoholnog pića. Na bolničkom liječenju je shvatila da je premlada da ne bi pokušala početi novi život bez ovisnosti. Željela je stvoriti vlastitu obitelj, naći posao te vratiti prijatelje koje je izgubila zbog alkohola. Također bi željela steći sigurnost u sebe, kako je u stanju riješiti svoj problem pijenja.

"