|
silmar
|
10.11.2015. 21:55
Molim vas za pomoć. Naime već duže vrjeme , otprilike nekih pola godine moje djete koje ima 5 godina jako plače zamnom kada odlazim na posao. Pokušavam joj objasniti na sve moguće načine da bez obzira na njeno plakanje ja ipak moram raditi. Prije nikada nije bilo problema . Stalno mi govori ka ko me najviše voli, grli me i ljubi , nesilazi iz krila i plače do te mjere da se počne tresti kao da joj je hladno. To me počinje jako zabrinjavati jer sam joj uvjek davala dovoljno pažnje i posvećenosti i pokušavam je odgojiti na najbolji način na koji umjem. Inače se neodvajamo nikada osim kada idem na posao.Uviđam da imamo veliki problem koji nikako da uspijemo rješiti. Ona sve više plače za mnom. Trenira ritmičku gimnastiku, sada neželi ni to trenirati ako ja nisam uz nju. Molim vas za pomoć jer ja neznam kako da se ponašam. Srce mi puca od tuge kada je vidim koliko je tužna za mnom a ja je moram ostaviti . unaprijed zahvaljujem
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.11.2015. 10:45
Draga mama,
prije svega, željela bih Vam se zahvaliti na javljanju i ukazanom povjerenju Iz Vašeg upita stekla sam dojam da ste brižna mama koja želi najbolje svom djetetu te se trudite pronaći način da otklonite trenutnu teškoću.
Ako sam Vas dobro razumjela, u trenutku u kojem morate ići na posao, Vaša djevojčica postaje neutješna i ne želi se odvojiti od Vas. Navodite da se to događa unazad pola godine, da je prije sve bilo u redu te nije izražavala takvu zabrinutost zbog toga što odlazite. Vjerujem da ste zabrinuti i da se osjećate tužno i bespomoćno u takvim situacijama te da niste sigurni kako se ponašati i što učiniti da se ta situacija promijeni. Ako sam Vas dobro shvatila, na razne ste joj načine pokušali objasniti da unatoč njenom ponašanju morate otići, no, taj način nije bio djelotvoran. Željela bih Vas ohrabriti i reći da je takva reakcija djeteta na odlazak roditelja uobičajena pojava te da su se mnogi roditelji susreli sa sličnim izazovima. U roditeljstvu često dobro dođe savjet drugih te mi je drago da ste ga i Vi spremni potražiti.
Iz Vašeg upita mi se čini da se s Vašim odlaskom kod Vašeg djeteta javlja strah i tjeskoba. Ta pojava se u psihologiji naziva separacijska anksioznost i označava strah od napuštanja bliskih osoba. Strah je neugodna emocija s kojom se i mi odrasli teško nosimo, a još nam je teže kad vidimo dijete koje se mora nositi s njom. Osjećaj Vaše neugode u tim trenucima je prirodan: svi bismo željeli da su naša djeca uvijek sretna i nasmijana. No, djeca vrlo dobro prepoznaju sve naše osjećaje. Ako ste Vi tjeskobni i zabrinuti kad se morate odvojiti od svoje djevojčice zbog odlaska na posao, ona može prepoznati Vašu tjeskobu i zaključiti da je to odvajanje zbilja strašno. To može rezultirati daljnjim plačem i vrištanjem, i prije nego se snađete, već ste u začaranom krugu. Izlazak iz takve situacije nije brz ni jednostavan – radi se o procesu za koji će Vam biti potrebno puno volje i strpljenja.
Mnogi roditelji zbog djetetovog plača promijene svoju odluku i ne odu tamo gdje su trebali. Jedna od stvari koju je preporučljivo napraviti je priznati i uvažiti djetetove osjećaje, no ostati dosljedna u svom naumu. Možete reći nešto poput „Vidim da si tužna zato što se ne mogu ostati igrati s tobom kod kuće, ali moram ići na posao. Vratit ću se poslije ručka.“
Također, odvajanje je moguće vježbati kod kuće. Dijete se lakše navikava na to da roditelji nisu s njim ako ono samo ode nekamo. Ako Vaša djevojčica ode u drugu sobu sama, možete pričekati nekoliko minuta prije nego krenete za njom. Ako Vi krenete u drugu sobu, bilo bi dobro da joj kažete gdje idete i kad se vraćate (npr. „Idem u kuhinju po sok, vraćam se za minutu.“). Na taj način se dijete navikava na Vaša kraća odsustva i što je još važnije – uči da ćete se uvijek i vratiti.
Bilo bi dobro porazgovarati i s tetama koje vode ritmičku gimnastiku te ih pitati kako se dijete ponaša nakon što Vi odete iz prostorije. Ako se u stanju brzo smiriti nakon što Vi odete, važno je da porazgovarate o tome kako se ona osjeća nakon vašeg odlaska. Kako bi joj olakšali rastanak, možete smisliti i neki ritual pozdravljanja, za koji je važno da bude kratak i da se nakon njega ne vraćate dok ne bude vrijeme da ju pokupite.
Isto tako, osvrnula bih se na to da ste mi napisali kako je prije sve bilo u redu te kako je teško odvajanje djevojčice započelo prije šest mjeseci. Pitam se je li se nešto promijenilo ili dogodilo u Vašoj obitelji a da je moglo utjecati na osjećaj djevojčice da joj teško pada kada morate otići od nje. Trenutne poteškoće mogu ukazivati i na to da se trenutno nalazi u nekom razdoblju u kojem su se dogodile ili se događaju određene promjene. To može biti promjena djetetove okoline, nove situacije u obitelji, navikavanje na vrtić ili treninge, ili bilo što drugo što se odraslima ne bi činilo kao nešto što djetetu može izazvati stres. Ako Vam se čini da se i u životu Vaše djevojčice događaju određene promjene, bilo bi dobro pokušati utjecati na smanjivanje takvih situacija te joj uz razgovor pružiti podršku kako bi se osjećala sigurno da uz Vašu pomoć može nadvladati i tu fazu.
Ako ipak ne dođe do pozitivnih promjena u djetetovom ponašanju, preporučila bih Vam da se obratite stručnom suradniku u vrtiću (psihologu ili pedagogu) koji u izravnom kontaktu s Vama i djetetom može dobiti dublji dojam te Vam dati neke smjernice za daljnje djelovanje. Ako budete imali dodatnih pitanja ili su Vam potrebne određene informacije i podrška možete se ponovno javiti putem besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00h. U slučaju dodatnih nedoumica ili potrebe za informacijama uvijek se možete iznova javiti ovim putem.
Na kraju, željela bih još jednom pohvaliti Vašu brigu i pažljivost u odgoju Vaše djevojčice. Želim Vam puno sreće u daljnjem odgoju te se nadam da će se vrlo brzo plakanje zbog odvajanja zamijeniti veselim trenucima igre.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
silmar
|
24.11.2015. 22:45
Puno vam hvala na tako opsežnom odgovoru. Evo da vam javim da smo na veoma dobrom putu i da se stanje uveliko popravilo. Inače kad sam malo bolje razmišljala o svemu tome shvatila sam da su naši problemi započeli kada je moja Martina krenula na ritmičku gimnastiku prije otprilike pola godine. Ona se nije htejela odvajati pa sam ja uvjek morala biti snjom na treningu jer bi plakala ako izađem pa su tako nekako započeli problemi i doma , više nije htjela ostajati niti sa bakom. Umeđuvremenu sam morala napraviti neke promjene i počela sam sa izlaskom iz dvorane u kojoj trenira. Sve u svemu da vas nedavim previše , moje djete je sve bolje, privikava se da je majka čeka u hodniku , povremeno poviri da vidi dali sam tu i ponovo je vesela djevojčica. Isto je i doma, malo se rastuži kada polazim na posao ali prihvaća. Malo smo se obje namučile ali se isplatilo. Mislim da će nam lakše biti i kada pođe u školu jer ćemo sada sve to proći. Vamo još jednom hvala od srca na podržci. LIJEP POZDRAV
|
