|
Lalea
|
18.09.2015. 23:25
Poštovani,
Radi se o mojoj kćeri koja ima pune 4 godine.
Od njenog smo rođenja živjeli u zajednici s bakom i djedom koji su se dosta petljali u odgoj, a muž i ja se prepuštali svađama s njima što je dovelo do tog da je dijete jelo kašice gotovo do dvije godine a i dan danas ne želi jesti nego ju se mora hraniti, kazne gotovo da i nisu postojale, neuredan joj je ritam spavanja. Uglavnom, razmazili smo ju popuštanjem i poklonima i odgovornost je na svima nama, ali je osim razmaženosti prilično oprezna u kontaktu s nepoznatima i strašnoo zakočena i psihički i motorički.
Inače je dijete koje je teško zadovoljiti, gotovo nema dana a da bar jednom ne zaplače.
Prošle godine preselili smo u vlastiti stan ali i dalje vrlo blizu baki i djedu. U isto sam vrijeme ja nakon 3 godine s njom počela raditi, a za nju je odvajanje od mene bio mučan proces i nije se ni nakon godine dana priviknula. Kako nije do tada išla u vrtić zbog moje nezaposlenosti, kako sam krenula raditi upisali smo je dvaput tjedno na tečaj engleskog. Voljela je učiteljicu i kolege i išla je rado u školu ali je povremeno i tamo radila probleme, što su nam objašnjavali da je zato jer je manja od drugih u grupi.
Prije tjedan dana krenula je na adaptaciju u vrtić. A nedugo prije adaptacije ja sam saznala da očekujem drugo dijete i počela s njom o tome razgovarati.- Nije pokazivala ljutnju već uzbuđenost ali opet pojavilo se novo ponašanje- kad je nezadovoljna udara.
Adaptacija u vrtiću ide sporo jer su tete odlučile da tjedan dana ja budem u grupi. Ostavila sam ju drugi dan kako inače ostavljaju djecu ali me teta zvala nakon pola sata da ona plače i da dođem. Nakon tjedan dana odveo ju je otac i taj je dan ostala 2 sata bez suza u vrtiću, ali kad ju vodim ja grčevito se drži mene i uopće ne želi s nikim komunicirati. Djeca joj prilaze i žele se igrati ali ona ih u mojoj prisutnosti odbija a danas je čak i udarila djevojčicu koja se s njom htjela igrati. Plače i urla i ne da se smiriti. Kad krene plakati u vrtiću urla toliko da ometa djecu i odgajateljice, kad razbaca stvari odbija pospremiti.
Kad dođemo doma plačljiva je, razdražljiva i neposlušna, na što sam probala reagirati i nježnošću i kaznama ali ispada da je svejedno jer štogod radila ona je nesretna.Ustvari ja ni ne znam što bi bila adekvatna kazna za nju kad me npr krene udarati, ili kad krene bacati stvari oko sebe, kad se odbije spremati za spavanje.
Znam da je polazak u vrtić stresan i težak, kao i privikavanje da dolazi prinova, i sve drugo, ali problem s njenim ponašanjem nije nov.
Zapravo mislim da sam u odgojnom dijelu zakazala, kao i suprug, ali nekako se nadam da još stignemo intervenirati.
Što napraviti s njom?
Hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
23.09.2015. 17:10
Draga mama,
zahvalila bih Vam se što ste mi se javili te mi iskazali povjerenje i pokazali da ste brižan roditelj koji pokušava naći odgovore na vlastita pitanja. Roditeljstvo je zahtjevno te se često sastoji od brojnih izazova. Moje mišljenje je da je preispitivanje vlastitih vještina od izuzetne važnosti u susretanju s tim izazovima. Pohvalila bih vas stoga što ovim upitom iskazujete vlastitu odgovornost i brižnost prema svom djetetu.
Moram priznati, pak, da me jako dirnula vaša posljednja rečenica o tome kako mislite da ste zajedno sa suprugom zakazali u odgoju. To mi govori da razmišljate o svojim odgojnim postupcima i ne bježite od odgovornosti koju imate za svoje dijete. Smatram kako upravo takvim stavom možete postići promjene na bolje i unaprjeđivati odnos s djetetom. Smatram da svaki roditelj radi greške, iako nam se ponekad čini da su neki besprijekorno sposobni u toj ulozi. Ponekad su novi roditelji vrlo samokritični jer ponekad zaborave da je odgoj maraton, a ne utrka na 100m i da će se dijete još puno mijenjati. Čini mi se kao da Vaš upit nosi sa sobom određenu dozu krivnje te sam dobila osjećaj da nemate o sebi mišljenje da ste dobar roditelj. Iz upita mi zvuči kao da ste vrlo otvoreni za savjete i voljni raditi na sebi. To je, po mom mišljenju, karakteristika odgovornog roditeljstva.
U upitu ste naveli nekoliko stavki. Prvo bih se osvrnula na odnos s bakom i djedom. Zvuči mi kao da smatrate da u njihovim odgojnim metodama nije bilo dovoljno postavljanja granica. Djeca uče brzo i "upijaju" informacije koje vide i čuju te vjerujem da Vam je teško uskladiti sve utjecaje kojima je djevojčica bila izložena. Djeca u članovima šire obitelji često vide utočište od pravila kojima su izloženi doma te stoga razvijaju tople odnose jer se s njima osjećaju opušteno i sigurno. U konačnici ste ipak Vi i suprug ti koji su njihovi roditelji i zato imate, ne samo pravo, već odgovornost dati im do znanja da ste Vi ta koja postavlja granice i očekujete da ih se poštuje. Kao majka, koja se puno trudi oko svoje djevojčice, zaslužujete bezuvjetnu pomoć i podršku okoline bez neželjenog uplitanja u odgoj.
Povezala bih to i s jednim dijelom pri kraju vašeg upita gdje iznosite kako ne znate kakva kazna bi bila adekvatna za vašu djevojčicu. Smatram da djeci treba postaviti granice i ponekad kažnjavanje jest jedini način nošenja s nekim njihovim ponašanjem, ali moram reći kako se u razvojnoj psihologije posebno istaknula uloga potkrepljivanja dječjeg ponašanja koje se smatra pozitivnim, odnosno da se nagrađuju ponašanja koja smatramo prihvatljivim i za koje želimo da se ponavljaju.
Djeca u dobi vaše kćeri ponekad imaju potrebu koju ne mogu ispuniti pa stoga reagiraju lošim ponašanjem. Vrlo često je u podlozi njihova frustracija jer nemaju dovoljno životnog znanja što učiniti s tom potrebom. Kada dijete izvede neko poželjno ponašanje, vrlo je važno potkrijepiti ga (pohvaliti, ponekad i nagraditi) kako bi se ono održalo, tj. kako bi dijete naučilo da je to pravilan način.
Kazne su postupci koji prekidaju neko ponašanje ili smanjuju učestalost. Ako možete birati, uvijek je bolje nagraditi neizvođenje nekog ponašanja nego kazniti izvođenje neprimjerenog ponašanja.
Dječje nepoželjno ponašanje će primjenom kazne možda nestati, ali i dalje ostaje djetetova neispunjena potreba te stoga ono može naučiti neko novo nepoželjno ponašanje.
Primjerice, dijete je gladno i ima potrebu koju želi ispuniti. Ono pak ne zna da je pravilno zamoliti roditelja za hranu, te reagira plakanjem i vrištanjem. Kažnjavanjem možemo zaustaviti vriskanje, ali dijete zbog neznanja može idući put reagirati udaranjem šakama. Ukoliko mu objasnimo da može roditelja zamoliti za hranu kada je gladno i pohvalimo ga kada to i napravi, to primjereno ponašanje ima veću vjerojatnost za održavanjem. Čini mi se kako se u životu vašeg djeteta trenutno zbivaju velike promjene, od odlaska u vrtić, do adaptacije na prinovu. Djeca na različite načine reagiraju na različite događaje, ali vrlo često znaju biti zbunjeni svim tim novim zbivanjima.
Iz tog razloga, šaljem Vam nekoliko brošura u kojima biste mogli pronaći neke korisne savjete te praktične smjernice u tome kako reagirati na određene poteškoće koje ste mi naveli.
• Izvrsnu brošuru Kako biti bolji roditelj šaljem Vam kako bi mogli pronaći još korisnih informacija, između ostalog, o postavljanju granica
http://www.hrabritelefon.hr/wp-co...uploads/Kako-biti-bolji-roditelj.pdf
• Tekst o što uspješnijoj i bezbolnijoj prilagodbi na vrtić
http://www.hrabritelefon.hr/novosti/prilagodba-na-vrtic/
S obzirom na različite poteškoće koje ste mi opisali vezane uz ponašanje djevojčice, savjetovala bih Vam da se obratite vrtićkom psihologu ili drugom stručnjaku mentalnog zdravlja koji se bavi s djecom kako biste je mogli uključiti u savjetovanje u kojemu ćete dobiti smjernice o tome kako reagirati u određenim situacijama te nekoga tko će pratiti djevojčicu te zajedno s Vama mijenjati naučene obrasce ponašanja.
Smatram da roditeljstvo nije lako i da iziskuje jako puno strpljenja, truda i energije. Kako bi smo sakupili navedeno, treba se i brinuti za sebe. Pitam se imate li neko mjesto, nekakav „ispušni ventil“ ili neku osobu s kojom možete razgovarati o tome kako se osjećate. Mislim da je jako važno i kako je Vama, jer trebate i Vi biti dobro da pomognete svojoj kćerkici u prilagodbi na životne promjene. Na taj način brinete o svojim potrebama te nećete imati osjećaj da ste u tome sami, već ste okruženi osobama koje Vam pružaju podršku. Smatram da je iznimno važno uzeti neko vrijeme za sebe jer na taj način vraćate energiju i mir, a Vaša djevojčica će takve pozitivne promjene zasigurno osjetiti.
Ako imate još nedoumica ili Vam ikad bude trebalo savjet i podrška, na raspolaganju Vam je besplatna Linija za mame i tate Hrabrog telefona čiji broj je 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20h. Na liniji rade volonteri educirani o dječjim problemima i problemima roditeljstva koji će Vas rado saslušati, pružiti podršku i pokušati pomoći.
Hvala Vam još jednom na javljanju te se nadam da će Vam ovi savjeti biti od koristi!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka
|
