22.07.2009. 11:12

Lijepo pozdrav!
U potrazi po internetu o pojmu selektivni mutizam, srećom naletjela sam na ovaj forum, pa i ja imam jedno pitanje. Naime i kod moje djevojčice od 2,9 godina sumnja se na selektivni mutizam. U vrtić je krenula sa 2 godine i uopće u vrtiću ne priča sa tetama, a niti s drugom djecom. Već prije smo primijetili da je u parku i s nepoznatim ljudima dosta sramežljiva, nije htjela pričati, ali sada je već sigurnija u sebe i u parku komunicira. Problem nam je još uvijek vrtić jer tamo nema verbalne komunikacije ili je ima jako malo, zna se sama zaigrat i progovorit, ali čim uoči da ju netko gleda ili sluša zašuti. Problem su i pelene jer je doma i vani bez pelene, a u vrtiću mora imati pelenu jer jednostavno ne želi tražiti tetu da ide piškiti niti sama želi otići na wc. Probali smo u par navrata biti bez pelene, ali bezuspješno. Zanima me da li bi trebali s njom kod psihologa ili logopeda na neke vježbe? Nisam baš zadovoljna s timom iz vrtića jer oni su nam samo rekli da bi trebali nešto poduzet, ali odgajateljice nisu dobile od njih nikakve upute kako joj pristupiti. Inače odgajateljicama sam jako zadovoljna, ništa ju ne forsiraju, neverbalna komunikacija je odlična, a njezina šutnja se ne komentira niti u vrtiću niti doma. Bili smo i u Centru za rehabilitaciju na ERF-u gdje nam je potvrđena sumnja i dano par savjeta što i radimo, ali nije nikakva terapija preporučena. Htjela bih joj što više pomoći, a ne znam kome bih se mogla još obratit, pa možda i nekakvu terapiju ili redovito savjetovanje dobiti.

29.07.2009. 11:22

Hvala na savjetu! Namjeravamo se javiti opet na ERF u 9 mj, stvarno smo bili zadovoljni s njim. Lijepi pozdrav!

23.07.2012. 12:55

Poštovana,
prvo bih Vam htjela zahvaliti što ste mi se odlučili obratiti i povjeriti mi Vašu zabrinutost. Ako sam Vas dobro shvatila, Vaša 10-godišnja nećakinja ne priča ni sa kim osim sa svojim ukućanima. Liječnici su joj propisali lijekove koji nažalost nisu doveli do željenog ishoda, a pratile su ih i određene nuspojave. Vjerujem da Vam je teško nalaziti se u ovoj situaciji. Iz ovoga što ste napisali čini mi se da se osjećate zabrinuto i da biste voljeli saznati što se s njom događa, o čemu razmišlja i zašto se ponaša na ovaj način. Čini mi se da se osjećate tužno i bespomoćno jer biste joj voljeli pomoći, a niste sigurni kako.
Prije svega, zaista mi je žao što se nalazite u ovakvoj situaciji i mislim da je pohvalno od Vas što pokušavate pomoći svojoj nećakinji. Vjerujem da ste u proteklih pet godina kroz svoje napore da pomognete djevojčici stekli mnogo informacija koje su Vam omogućile određeno razumijevanje same teme selektivnog mutizma. Dakle, radi se o nemogućnosti govora u određenim situacijama. Sama sposobnost govora nije narušena, a do nemogućnosti pričanja s drugim osobama zapravo dovode osjećaji preplašenosti, napetosti i neugode. Stoga djeca u situacijama u kojima se osjećaju sigurno i ugodno (što je obično u komunikaciji s njima najbližim osobama) pokazuju sposobnost govora.
Nakon čitanja Vašeg upita, postavila su mi se neka pitanja. Primjerice, jesu li Vam možda poznate okolnosti u kojima se dogodila promjena da je djevojčica prestala pričati? Jesu li prestanak govora pratile još neke promjene u ponašanju? Kao što sam navela, u podlozi selektivnog mutizma zapravo je često anksioznost, strah i nesigurnost pa je ponekad korisno razmotriti jesu li u vrijeme prestanka govora postojale određene okolnosti ili situacije koje su mogle utjecati na djevojčicu. One nam ponekad mogu pomoći u razumijevanju selektivnog prestanka govora, uvesti nas u unutarnji svijet djevojčice te nas time približiti rješenju.
Naveli ste da je djevojčica posjećivala različite liječnike te da su joj propisani lijekovi. Što je sve obuhvaćao tretman kojim su liječnici nastojali pomoći djevojčici da prevlada svoje poteškoće? Jeste li se pokušali obratiti i nekom stručnjaku dječjeg mentalnog zdravlja, kao što su psiholog ili psihijatar? Različiti oblici psihoterapije prilagođeni djeci mogu djetetu pomoći da prevlada osjećaje nesigurnosti te da se ponovno počne osjećati ugodno u komunikaciji s drugima. Ukoliko djevojčica do sada nije bila uključena u takav tretman (što nisam u potpunosti razumjela iz Vašeg upita) ili niste zadovoljni njenim ishodom, predlažemo Vam nekoliko ustanova u kojima možete potražiti drugo mišljenje i podršku koja je djevojčici potrebna.
Preporučujemo Vam obraćanje Centru za Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu čiji stručni tim pruža usluge savjetovanja, dijagnostike, tretmana i terapije djece. Svoj dolazak možete dogovoriti ponedjeljkom i četvrtkom od 15 do 19 sati i utorkom, srijedom i petkom od 9 do 13 sati na broj telefona 01/24 57 560 ili putem e-maila centar.info@erf.hr. Centar se nalazi u Znanstveno-učillišnom kampusu na Borongajskoj cesti 83 u Zagrebu, a s njegovim radom možete se upoznati na web stranici: centar.erf.unizg.hr.
Djetetovi roditelji, uža obitelj, učitelji i druge djetetu bliske osobe kroz svoj odnos s djetetom također mogu djelovati poticajno na djetetovo prevladavanje nemogućnosti govora. Prije svega, budući da je važno da se djevojčica osjeća ugodno i zaštićeno jako je važno pružati joj podršku, ohrabrivati je i pokazivati razumijevanje za njene osjećaje nesigurnosti. Vjerujem da to i sami činite te bih željela naglasiti da ova ponašanja mogu doprinijeti oporavku djevojčice. Također je dobro oblikovati okolinu na način da se ona u njoj osjeća ugodno. Ukoliko djevojčica ima kućnog ljubimca, njegova je prisutnost također može učiniti opuštenijom i sigurnijom. Jako je važno ni na koji način ne stvarati pritisak da dijete progovori, jer on može dovesti do suprotnog učinka. Primjerice, dobro je izbjegavati bilo kakve izjave koje dijete mogu navesti da osjeća posramljenost, krivnju ili pred njega staviti očekivanje da progovori koje sa sobom neizbježno nosi i pritisak. Primjerice, to su izjave kao što je "Moraš mi reći jer ne znam što želiš.", "Moraš progovoriti jer te inače učiteljica neće moći ispitati i dobit ćeš jedinicu.", "Maca papala jezik..." i slično. Jako mi je drago što djetetova učiteljica pokazuje razumijevanje te omogućuje drugačije oblike ispitivanja za djevojčicu. Budući da je upravo škola mjesto gdje se djeca najčešće osjećaju nesigurnije i imaju poteškoće sa govorom, pristup i trud učiteljice je posebno važan te bih posebno željela pohvaliti suradnju između obitelji djevojčice i škole.
Neki stručnjaci predlažu i postupno smanjivanje nelagode u razgovoru s drugim osobama. Primjerice, možete odabrati neko mjesto u kući na kojem se djevojčica osjeća najugodnije te pustiti djevojčicu da razgovara s osobom s kojom može o nečemu što voli. Kada se djevojčica bude osjećala ugodno i pričala, možete na nekoliko sekundi uvesti osobu s kojom inače ne razgovara. S vremenom, kada postignete da djevojčica nastavi razgovarati tijekom kratke prisutnosti druge osobe, druga se osoba može vratiti i pokušati dati kratak komentar na ono što djevojčica govori, nakon čega će se ponovno povući. Na taj način nastoji se postupno prevladati nelagoda djevojčice. Budući da se dijete najčešće boji izravne komunikacije, neki stručnjaci preporučuju i drugačije oblike komunikacije u kojima se dijete može osjećati samopouzdanije. Primjerice, djetetu se može predložiti komuniciranje putem telefona ili web kamere s osobom s kojom inače komunicira. Kada to savlada, može pokušati razgovarati i s osobom s kojom je inače bliska, ali ne razgovara. Oba prijedloga zahtijevaju strpljivost i dosljednost, no s vremenom mogu smanjiti nelagodu koja djevojčicu koči u njenim pokušajima komuniciranja.
Unatoč tome da djevojčica u nekim situacijama ne komunicira riječima, važno je podsjetiti se da velik dio komunikacije zaobilazi govor. Osmijeh, zagrljaj i zajednički trenuci ponekad govore mnogo više. Kako bi se mogla osjećati kao dio obitelji unatoč tome da se njihova komunikacija temelji na riječima, jako ju je dobro uključivati u zajedničke aktivnosti, provoditi s njom bliske obiteljske trenutke. Također, možete je zamoliti da Vam nacrta neki crtež te ga zajedno s njom prokomentirati, izrazivši svoje zadovoljstvo i ponos time što je na svoj način ipak pokušala komunicirati s Vama.
Svojim obraćanjem ste pokazali veliku brižnost prema djevojčici te mi je jako drago što ste se odlučili na ovaj korak. Nadamo se da će Vam ove informacije biti korisne. Ukoliko Vam zatreba bilo kakva informacija, savjet ili jednostavno podrška slobodno se ponovno obratite ovim putem ili ih potražite na Hrabrom telefonu. Na raspolaganju su Vam besplatna i anonimna Savjetodavna linija Hrabrog telefona, otvorena radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800-0800, ali i savjetovanje putem chata, dostupnog radnim danom od 15 do 18 sati na stranici www.hrabritelefon.hr/chat ili e-maila (savjet@hrabritelefon.hr). Ukoliko se djevojčica bude osjećala ugodno u komuniciranju putem chata, volonteri Hrabrog telefona će vrlo rado porazgovarati s njom.
Na samom kraju željela bih Vam se još jednom zahvaliti na Vašem obraćanju. Jako mi je drago što djevojčica oko sebe ima obitelj ispunjenu brigom i podrškom. Nadam se da ćete pronaći podršku stručnjaka uz koju će se djevojčica približiti prevladavanju nesigurnosti i da ćete uz njihovu podršku te uz mnogo strpljivosti i truda napokon moći ponovno čuti njene riječi upućene upravo Vama. Želim Vam puno uspjeha.

Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

26.03.2015. 12:05

Poštovana,

prije svega htjela bih Vam zahvaliti na ukazanom povjerenju i pohvaliti brigu za stanje Vašeg nećaka i uključenost u rješavanje problema. Drago mi je čuti da dječak ima podržavajuću okolinu i da ste svi zajedno voljni raditi na tome da mu se pomogne.

Ako sam Vas dobro shvatila, dječak je prestao pričati kada su odgajateljice u vrtiću vršile pritisak na njega da govori njihov jezik, a ne svoj materinji, te to traje još i danas. On kada je s roditeljima, prijateljima i poznanicima otvoreno priča na svom materinjem jeziku, no kada je u školi i kada je riječ o jeziku zemlje u kojoj živi, sve zadatke obavlja bez pričanja. Dakle, sposobnost govora nije narušena te se radi o nemogućnosti govora u određenim situacijama, odnosno nemogućnost govora na jeziku zemlje u kojoj živi.

Ono što može dovesti do nemogućnosti pričanja je osjećaj neugode, preplašenosti i napetosti kada se dijete osjeća kao da je pod pritiskom da nešto u tom trenutku kaže te ga može biti strah da ono što kaže neće biti točno naglašeno, izgovoreno ili na „pravom“ jeziku. Kao što ste i sami primijetili, on kada se osjeća ugodno, u komunikaciji s najbližim osobama na materinjem jeziku, s veseljem priča i dijeli sve svoje sretne i tužne trenutke s ukućanima.

Ono što je važno za Vašeg nećaka je pokušati stvoriti okruženje u kojem se on ne osjeća kao da je pod pritiskom da govori. Djetetu u takvoj situaciji pomaže kada mu se pruži podrška, ohrabri i da do znanja da razumijete da ga je strah, da je nesiguran i da je to potpuno u redu te da ćete biti uz njega i pomoći mu. Također, bilo bi dobro svaki pomak na bolje nagraditi te ga nastaviti poticati da priča. Vi kao član šire obitelji, a primarno njegovi roditelji, možete poticati dječaka da govori taj jezik s kojim ima poteškoća tako da razgovarate s njim na tom jeziku. Možda je moguće dogovoriti susrete s prijateljima s kojima se igra i koji pričaju na tom jeziku, kako bi on mogao povezati taj jezik s nečim pozitivnim i polako dobivati samopouzdanje. Pritom je jako bitno pratiti njegov tempo, dati mu vremena da se prilagodi i ne vršiti pritisak na njega. Idite polako, korak po korak, i ne zaboravite pohvale za napredak.

Naveli ste da je dječak bio na testiranju u ustanovi za djecu s posebnim potrebama te da su ustanovili da je on zdravo dijete i da su Vam dali stručno mišljenje da ga ne treba forsirati nego čekati da on sam počne govoriti. Nisam shvatila je li se taj susret sa stručnjacima dogodio nedavno ili govorite o rezultatima testiranja koje je provedeno u vrtićkoj dobi. Zanima me je li dobiveno stručno mišljenje da je riječ o selektivnom mutizmu i je li roditeljima predloženo da dječak bude uključen u neki tretman koji bi mu mogao pomoći. Moja je preporuka, ako dječak nije već uključen u tretman, da roditelji potraže pomoć stručnjaka koji bi u susretu s djetetom najprije trebao napraviti detaljnu procjenu. Selektivni prestanak govora, odnosno djetetovo neverbalno komuniciranje, može postati navika koju je teško prekinuti, a ako se ignorira može ostaviti negativne posljedice u odrasloj dobi. Zato je važno čim prije potražiti pomoć, kako bi i do oporavka došli brže i lakše. Mjesto gdje možete početi potragu za stručnjakom je djetetov liječnik opće prakse. Možete se i raspitati postoji li stručnjak koji ima iskustava sa selektivnim mutizmom, a bilo bi dobro i da se roditelji što više educiraju o toj temi te pitaju i stručnjaka da objasni kako će i što raditi s djetetom. Osobe stručne u ovom području su logopedi i dječji klinički psiholozi. Ono što je svim tretmanima zajedničko je suradnja stručnjaka, obitelji, prijatelja i osoblja u školi. Ukoliko Vam zatreba bilo kakva informacija, savjet ili jednostavno podrška, slobodno se ponovno obratite ovim putem ili e-mailom na savjet@hrabritelefon.hr. Ako zovete iz Hrvatske, na raspolaganju Vam je i besplatna, anonimna savjetodavna linija Hrabri telefon za mame i tate, otvorena radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800-0800.

Drago mi je da dječak ima podržavajuću okolinu i nadam se da ćete pronaći podršku stručnjaka uz čiju će pomoć Vaš nećak prevladati nesigurnosti i strah te da će se uspjeti opustiti i razgovarati na svim jezicima koje zna. Želim Vam puno uspjeha.

Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

29.06.2015. 19:35

Poštovana mama,

za početak Vam želim zahvaliti što ste mi iskazali svoje povjerenje i obratili se za pomoć. Vjerujem da Vam nije ugodno u ovoj situaciji i da su Vam sve misli i želje usmjerene na dobrobit Vašeg djeteta. Drago mi je vidjeti da pomno pratite sina jer mislim da mu je potrebna Vaša pažnja, ljubav i pomoć. Napisali ste nam da je Vašem sinu dijagnosticiran selektivni mutizm te je u dobi da bi mogao na jesen krenuti u školu. Koliko sam razumjela iz vašeg upita, pitate se ima li smisla odgoditi polazak u školu, kao što predlaže logoped, te Vas je strah da bi se dječak u tom periodu mogao još više povući u sebe. Vjerujem da Vam nije lako donijeti odluku o upisu u školu i zaista je pohvalno što ste odlučili saznati više informacija.

Najprije Vam želim reći kako su ponašanja koja ste opisali uobičajena kada je riječ o selektivnom mutizmu, koji se najčešće javlja kod djece, a karakteriziran je nemogućnošću govora u situacijama u kojima se dijete osjeća preplašeno, u kojima je anksiozno ili u kojima osjeća strah. S druge strane, u situacijama koje percipira kao ugodne, govorenje nije problem pa tako Vaš sin, kako kažete, u svom okruženju komunicira bez ikakvih poteškoća. U većini slučajeva, situacije u kojima djeca odbijaju govoriti su vezane za školsko okruženje ili uz neke druge nepredvidljive situacije. Vjerujem da je Vašem sinu situacija u vezi s polaskom u školu uznemirujuća jer se u njoj ne osjeća poznato i ugodno, a uz to su u proces procjene spremnosti za školu uključeni stručnjaci koji su za njega nepoznata lica. Svakako je važno da u situacijama u kojima se vaš sin ukoči i ne progovori ni riječi, pokušate biti ona osoba od koje će dobiti razumijevanje i ne silite ga na to da govori. Važno je i dati mu vremena i prostora da se prilagodi na situaciju u kojoj se nalazi, a pažnja, razumijevanje i podrška roditelja ovdje su od ključne važnosti. Ono što najtoplije preporučujem jest korištenje pohvala za svaki i najmanji napredak.

Koliko sam shvatila, Vaš je dojam da je manjak socijalizacije s vršnjacima doveo do ove vrste bojažljivosti Vašeg sina. Čini mi se da može biti korisno u periodu prije polaska u školu posvetiti posebnu pažnju i pronaći način da dječaku omogućite više socijalnih kontakata, kako bi se postepeno prilagodio društvu novih osoba. Djeca koja ne govore u određenim socijalnim situacijama su obično po svojoj osobnosti osjećajna, senzibilna i sramežljivija od svojih vršnjaka i zato se uvijek preporučuje omogućiti djetetu postepeno navikavanje na situacije koje su mu teške. Primjerice, djetetu pred polazak u školu može pomoći ako unaprijed upozna neke buduće suučenike, ako ga se unaprijed odvede da vidi gdje je škola, pokaže mu se njegova buduća učionica, ako je moguće da upozna svog budućeg učitelja/učiteljicu ili nekog drugog člana osoblja škole.

Zaista je teško dati procjenu toga kako će se vaš sin prilagoditi novonastaloj situaciji i novoj ulozi i moguće je da bi se zaista bez uočljivih teškoća uklopio. Međutim, postoji mogućnost da bi mu školsko okruženje stvorilo još veći pritisak da govori i time još više pojačalo strah koji je onda jako teško prevladati. Može se dogoditi da dijete na taj način učvrsti naviku negovorenja u određenim situacijama, koju je kasnije vrlo teško promijeniti. Većina djece prevlada ovu teškoću te kasnije u životu mogu razgovarati s nepoznatim ljudima i u nepoznatim situacijama. Ipak, često je nužno dobiti pomoć stručnjaka kako sam proces prevladavanja ne bi ostavio negativne posljedice. Ono što mi se čini kao dobra opcija u ovom slučaju jest nastaviti suradnju s logopedom te sa stručnjacima u Kukuljevićevoj. Ako iz nekog razloga ne budete zadovoljni dobivenom pomoći, imate pravo potražiti i još neko stručno mišljenje.

Htjela bih Vas ohrabriti činjenicom koja govori u prilog tome da ako se djetetu pruži odgovarajuća pomoć, velike su šanse da će moći sudjelovati u svim aktivnostima i obvezama vezanima uz svoju dob bez poteškoća. Važno je da sa stručnjacima i Vi sami iskomunicirate svoje strahove jer Vam oni mogu pobliže objasniti koji su njihovi zaključci i preporuke za Vašeg sina. Vjerujem da ćete u razgovoru i dogovoru sa stručnjacima donijeti najbolju odluku za Vaše dijete. Također mi se čini jako važnim pratiti na koji način Vaš sin doživljava situaciju vezanu za školu, samo kretanje u prvi razred i koji su možda neki njegovi strahovi te postoji li nešto čemu se raduje.
Za kraj bih Vas htjela pozvati da ako budete imali bilo kakvih daljnjih pitanja i nedoumica, možete nam se opet obratiti ovim putem ili možete nazvati liniju Hrabrog telefona za mame i tate, na kojoj će Vam educirani volonteri pružiti potrebne odgovore ili makar podršku. Linija je besplatna i anonimna, te je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800-0800.
Želim Vam svu sreću i sigurna sam da ćete uz pomoć stručnjaka donijeti najbolju odluku za vaše dijete.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.