|
bronhitis
|
06.11.2012. 21:00
Poštovani,
radi se o dječaku koji je rođen 1996. godine i odrasta u disfunkcionalnoj porodici. Otac i majka su razvedeni, majka se preudala i živi s novim mužem u drugoj državi, a otac također radi i živi u drugoj državi. Dječak živi s bratom kojem je 27 godina i bakom od 80 godina. Osim generacijskog jaza, dijete ima dobru skrb, brat se brine o njemu, razgovara s njim, igraju košarke itd., uvijek ima skuhano, oprano, čisto itd. Baka je pokretna i zdrava, iako je već nervozna od starosti.
Međutim, u djetetu se javlja veliki revolt i nasilno ponašanje. Upisao je prvi razred srednje škole koju je sam izabrao i želio, no trenutno ima toliko neopravdanih sati i jedinica da ga žele izbaciti iz škole. Puši, bježi s nastave, izađe iz kuće u 7 ujutro i vrati se u 20 h navečer. Ukoliko mu pokušamo uvesti bilo kakve sankcije, razbija, baca, uzme nož da siječe vene, pobjegne od kuće, ukrade nešto i proda i kupi kartu i ode u drugi grad udaljen 300 km. Pri jednom takvom bijegu, stariji brat mu je doživio prometnu nesreću dok je vozio u taj grad gdje je dijete pobjeglo, na što taj dječak nije pokazao ni najmanju simpatiju i suosjećanje, samo je rekao da nije on kriv što mu brat ne zna voziti. Nije čak ni pitao kako mu je brat i je li živ.
Pokušali smo uključiti psihologa i psihijatra, ali dijete odbija razgovor, i pojedinačni i grupni, čak je psihijatar kući dolazio, dječak samo sjedi i šuti dok psihijatar ne ode.
Majka i otac nisu pretjerano zainteresirani za pomoć djetetu, tužno je reći, ali istina je.
Znamo da je uzrok ponašanja disfunkcionalna porodica, ali ne znamo odakle krenuti s rješenjem. Ni kazne, a ni razgovor ne pomažu...
Hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
09.11.2012. 15:20
Poštovani,
hvala Vam što ste mi se ovim putem obratili za pomoć. Iz napisanog se vidi da ste zaista zabrinuti za dječaka i da mu iskreno pokušavate pomoći. Situacija koju opisujete nije nimalo laka i posve je razumljivo da Vam je u njoj teško. Ono što nije posve jasno, te pomalo otežava našu trenutnu komunikaciju, jest u kojem ste Vi odnosu s dječakom. Informacija o Vašem odnosu s dječakom je važna jer o njoj ovisi razina Vaše odgovornosti i širina Vaših mogućnosti da mu pomognete. Iz napisanog se nazire da ste dio njegove neposredne okoline te ću ja stoga u tom duhu odgovoriti na upit. U svakom slučaju, doista je pohvalno od Vas što ste odlučili potražiti dodatnu pomoć i što ne odustajete od dječaka i nastojite mu pomoći usprkos tome što on pomoć odbija. Drago mi je da uviđate da su unatoč odbijanju pomoći, dječakova ponašanja zapravo poziv u pomoć na koji je potrebno odgovoriti.
Dječakovu obitelj opisujete kao "disfunkcionalnu". Naveli ste da su mu roditelji razvedeni i da zapravo žive u drugim državama. Čini se da i sami razumijete kako je to jedna vrlo stresna i osjetljiva situacija za dječaka njegove dobi. Pitam se koliko su dugo roditelji razvedeni? Kako je protekao sam razvod i u kojoj su mjeri bili prisutni sukobi među roditeljima? Spominjete da majka i otac "nisu pretjerano zainteresirani za pomoć" dječaku. Postoji li ikakva komunikacija između njih i dječaka?
Naveli ste da je dječak dobro zbrinut od strane starijeg brata i bake. Jako mi je drago što su oni spremno preuzeli brigu nad njime i što mu pokušavaju pružiti ono što mu roditelji trenutno ne mogu. Odgovornost nad djetetom nije malena stvar. Djetetu je potreban topao dom, prikladan smještaj, hrana, briga, pažnja, razumijevanje i još mnogo toga. Doista je pohvalno što brat i baka nastoje održati pozitivnu obiteljsku atmosferu.
Opisujući dječaka, navodite mnoga ponašanja koja su zabrinjavajuća (spominjete izostajanje s nastave, dugotrajna izbivanja iz kuće, krađu, svojevrsnu emocionalnu odsječenost i sl.). Kada su počela ponašanja takvog tipa? Je li došlo do nagle promjene u naravi i ponašanjima dječaka ili se radilo o postepenim promjenama?
S obzirom na sve okolnosti koje ste naveli, ponašanje dječaka je na neki način i razumljivo. Adolescencija je razdoblje u kojem djeca imaju veliku potrebu za prihvaćanjem od strane bliskih ljudi, a ovom dječaku je upravo to oduzeto. U trenucima kada mu je potrebno da ga roditelji prigrle i gledaju ga kako se mijenja, razvija, postaje individua, njegovi roditelji imaju svoj život u drugoj državi i, ako sam dobro shvatila, više se ne brinu o njemu. Djetetu može biti iznimno teško prihvatiti činjenicu da svojim roditeljima nije na prvom mjestu i da odjednom zapravo više nije dio njihovih života. Ne znam pod kakvim su okolnostima roditelji otišli u druge države, ali činjenica je da djeci razlog nekad i nije važan. Ono što oni vide jest da su, na svojevrstan način, napušteni. Uz osjećaj napuštenosti ponekad se može javiti i osjećaj krivnje i bezvrijednosti te pitanja poput: „Jesam li možda učinio nešto krivo? Jesam li vrijedan nečije ljubavi i topline? Što nije u redu sa mnom?“ S tim osjećajima se jako teško nositi. Ponašanja dječaka mogu biti način na koji on bježi od tih osjećaja, na koji se nosi s njima, način na koji pokušava vratiti osjećaj kontrole nad svojim životom i na neki način nam poručiti da mu je potrebna pomoć.
Spominjete i da znate da je uzrok svemu disfunkcionalna obitelj. Iako izvana možda djeluje kao da je to sigurno razlog, bilo bi dobro provjeriti što se još događa u djetetovom životu. Problematičan odnos s roditeljima je svakako vrijedan dio objašnjenja dječakova ponašanja i osjećaja. No, ovakvi oblici ponašanja znaju se javiti i u djece koja imaju (relativno) dobre odnose unutar obitelji, ali im se nešto dogodilo izvan nje. Svakako bi bilo korisno dobiti bolji uvid u cjelokupan dječakov svijet.
Napisali ste da ste pokušali razgovarati s dječakom, te da ste pokušali i uvesti razne oblike kazni i sankcija. Kako su izgledali ti razgovori? Povjerava li Vam se dječak ikad? Kaže kako se osjeća, što ga muči, zašto radi neke stvari? Kako se Vi postavljate u tom razgovoru? U ovakvim razgovorima bitno je da Vi naglasite da dječaku pokušavate pomoći, da ga volite i da razumijete da mu je teško.
Vjerujem da nije lako ostati miran u situacijama koje opisujete - naveli ste da dječak nekad "izvadi nož da siječe vene". Dogodi li se da on zaista upotrijebi nož? Je li ikad s Vama podijelio određene crne misli koje su Vas zabrinule ili si na bilo koji način naudio? Iako ovakve prijetnje ne moraju nužno značiti da je život mlade osobe ugrožen, one mogu biti znak da osoba snažno pati te je važno, ukoliko to još možda niste učinili, podijeliti ih sa stručnjakom.
Spomenuli ste da na taj način zna reagirati kada mu pokušate uvesti neke sankcije. O kakvim sankcijama se tu radi? Razumljivo je da djeci treba postaviti određene granice. Također je za očekivati da će se djeca i na određeni način pobuniti protiv njih, posebno u dobi u kojoj pokušavaju otkriti tko su oni zapravo i nastoje se osamostaliti; žele da se čuje njihov glas. Na stranicama Poliklinike za djecu grada Zagreba možete pronaći korisni priručnik o adolescenciji, čije poglavlje o ponašanjima koja zabrinjavaju odrasle osobe u okolini adolescenta (npr. agresivnosti, prkošenju, markiranju, bježanju od kuće i slično) sadrži mnoge korisne savjete o tome kako se nositi s ovim problemima. Priručnik možete pronaći na stranici http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/trebamo-li-brinuti/
Jedan od najtežih zadataka roditelja (ili u ovom slučaju, skrbnika) jest kako adekvatno disciplinirati dijete pa svaki koristan savjet o tome kako se nositi s neželjenim ponašanjima koja se u ovoj dobi nerijetko javljaju može biti vrijedan saveznik u odgoju.
S obzirom na učestalost negativnih ponašanja koje zahtijevaju Vašu reakciju, jako je važno dječaku osigurati i pozitivne situacije - nagrade, pohvale i isticati njegove pozitivnih osobina . Kada dijete ima poteškoća u ponašanju, ponekad je teško odmaknuti se od tih ponašanja i ne usmjeravati se samo na negativne osobine i ponašanja. No, s druge strane, to je nužno jer dječak sebe vidi na način na koji misli ga vide osobe oko njega, odnosno može se smatrati nedovoljno dobrim i kao da je sve što radi pogrešno. Također, ukoliko dijete okružimo samo kaznama, ono bi moglo dom kao cjelinu početi doživljavati kao neugodno mjesto, mjesto na kojem ne želi biti. Važno je napomenuti i da je uvijek dobro svojim vlastitim primjerom pokazati neki pozitivan oblik ponašanja te na taj način naučiti dijete što je prihvatljivo, a što nije.
Disciplinu je potrebno graditi na dobrim odnosima. Navodite da se sa dječakom razgovara, provodi zajedničko vrijeme te sam iz Vašeg opisa stekla dojam da su odnosi unutar trenutne obitelji u redu. Iz napisanog nije najjasnije kakva je sama komunikacija između dječaka i brata, odnosno bake. Kada smo u sukobu s nekim, često smo ljut zbog čega nam može biti teško razgovarati s nekim na smiren način, bez napadanja i kritiziranja. Pritom često znamo reći da se neka radnja koju sugovornik radi baš uvijek događa („nikad te nema doma, baš si neodgovoran“) ili govorimo o onome što nas smeta kao da se radi o nepromjenjivi osobini osobe, a ne ponašanju („npr. užasno si bezobrazan i neodgovoran“). Takav način razgovaranja može djelovati jako optužujuće i kao da zapravo ne vjerujemo da se osoba s kojom razgovaramo može promijeniti, zbog čega se ona može osjećati napadnuto. Kada se tako osjećamo skloni smo ili povlačenju u sebe ili pak uzvraćanju s agresijom, što dovodi do pojačavanja sukoba. Takav način komuniciranja, posebno s djecom, djeluje vrlo obeshrabrujuće. Jedan od korisnih savjeta za dobro komuniciranje jest da uvijek polazimo od sebe i svojih osjećaja. Važno je da dječaku objasnite kako se Vi osjećate kada on, npr., pobjegne od kuće. Također, poželjno je da se usmjerite na neko određeno ponašanje, a ne na dječaka kao osobu. Možete reći nešto poput: "Jako sam se zabrinuo/la kada si jučer dugo izbivao iz kuće jer se bojim da ti se nešto ne dogodi. Razumijem da ponekad imaš potrebu maknuti ti se, no voljela bih kada bi nam tada to rekao." Kada naše brige formuliramo na prikazani način, manje su šanse da će se osoba s kojom razgovaramo osjećati napadnutom te da će zbog toga burno reagirati. Važno je da dječak jasno osjeti da sve što radite činite jer ga volite i brinete se za njega, što vjerujem da doista je tako.
Kako bismo mogli pravodobno reagirati, potrebno je da budemo smireni. Sasvim je razumljivo naljutiti se kada se nešto loše dogodi, kada smo s nekim u sukobu. Zato bi bilo dobro da u takvim situacijama, prije razgovora s djetetom, uzmete par trenutaka za sebe, duboko dišete, smirite se i dobro promislite što ćete reći. U cijeloj situaciji važno je da, koliko ste u mogućnosti, zadržite svoj mir. Teško je biti dobar roditelj/skrbnik ukoliko smo i sami uznemireni i izmoreni. Nemojte zaboraviti na sebe.
Spomenuli ste dječakovu reakciju na bratovu prometnu nesreću. Vjerujem da Vam nije bilo lako kada je dječak pomalo distancirano reagirao na bratovu prometnu nezgodu. Važno je sjetiti se da je dječaku trenutno jako teško i da mu treba pomoć. Pretpostavljam da ste trenutno iznad svega fokusirani na dječakovo ponašanje i to je razumljivo, ali nemojte zaboraviti da se iza tog ponašanja kriju određeni osjećaji koji su tu s razlogom. Činjenica da netko trenutačno nije spreman pokazati svoje osjećaje nipošto ne znači da oni nisu dio njegovog svijeta.
Naveli ste neka ponašanja koja su zakonski kažnjiva (npr., krađa). Je li dječak bio u nekakvom kontaktu s policijom zbog toga? Nadalje, s obzirom da su se roditelji razveli, je li bio uključen Centar za socijalnu skrb? Ljudi se nekad boje Centra, ali on je tu zbog dobrobiti obitelji i može biti izvor velike pomoći.
Spominjete pokušaje psihologa i psihijatra da razgovaraju s dječakom te da je u tim situacijama dječak šutio. Ne znam točno kako su spomenuti stručnjaci reagirali na dječakovo odbijanje, ali njegova reakcija nije rijetka ni neobična kakvom se čini. Potpuno je razumljivo da je teško pomoći nekome tko vas gura od sebe, no tek nam takva reakcija govori da dijete treba i želi pomoć. Odbijanje komuniciranja o onome što nas muči često je način na koji se sami branimo od osjećaja koji su preteški i preintenzivni da bi se s njima nosili, no uz mnogo strpljenja i kvalitetan pristup stručnjaka taj otpor polako može biti ublažen. Otvaranje prema drugima, pokazivanje da smo ranjivi, prisjećanje na ono što nas je jako povrijedilo i suočavanje s time može biti vrlo teško. Potrebno je jako mnogo strpljenja, no važno je ne izgubiti nadu.
S obzirom na sve okolnosti koje ste opisali i dječakove reakcije na iste, mislim da je jako važno da dječak dobije stručnu pomoć. Kako dječakov psiholog i psihijatar trenutačno promatraju njegovu situaciju? Što vide kao sljedeće korake? Ukoliko osjećate potrebu da potražite drugo mišljenje ili stručnjaka čiji će se pristup razlikovati i možda bolje odgovarati dječaku, slobodno to učinite. Dobrobit dječaka ipak je na prvom mjestu.
Ukoliko imate poteškoća s pronalaženjem stručnjaka koji se osjećaju spremnima na rad s dječakom, možete nam reći u kojem gradu živite i mi ćemo ih pokušati pronaći. Primjerice, možemo Vam preporučiti dolazak u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Poliklinika okuplja različite stručnjake s velikim iskustvom u radu s djecom i mladima kojima je potrebna podrška u prevladavanju određenog teškog iskustva. Bez obzira odakle dolazite, slobodno im se obratite. Naručiti se možete bez obzira iz kojeg ste grada na broj telefona 01/34-575-18, a poliklinika se nalazi na u Đorđićevoj 26. Otvorena je svakim radnim danom 7:30 - 20:00 te subotom 07:30 - 15:00. Nešto više o Poliklinici možete saznati na www.poliklinika-djeca.hr. Druga mogućnost je centar Modus-Savjetovalište za djecu, mlade i obitelj (tel. broj: 01/4621-554; radno vrijeme: pon-pet od 9 do 20 sati) u kojem rade stručnjaci koji su posebno educirani za poboljšanje komunikacije unutar obitelji te pomaganje obiteljima koje imaju razne oblika poteškoća, uključujući i ove koje Vi navodite.
Ukoliko poželite s nekim razgovarati, ako imate neka pitanja ili Vam jednostavno treba malo podrške, toplo Vam preporučam obraćanje Hrabrom telefonu. U trenucima kada Vam je potreban savjet, ohrabrenje ili informacija možete nazvati Hrabri telefon na broju 0800-0800 – radi se o besplatnoj i anonimnoj savjetodavnoj liniji, koja je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Također postoji i opcija chat-a, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00h na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat. Možete pokušati i dječaka potaknuti da sam nazove telefon, priključi se na chat ili se javi putem e-maila.
Svakako možete nastaviti i komunicirati putem ovog foruma, rado ćemo Vam pokušati pomoći.
Još jednom bih Vas htjela pohvaliti što se brinete za dječaka i što mu nastojite pomoći mu da prebrodi obiteljsku situaciju. Doista mi je drago što dječak u svojoj okolini ima osobe kojima je stalo do njega i koje pokušavaju zajedno s njim rješavati probleme. Vjerujem da se ponekad možete osjećati pomalo beznadno i umorno, no, iako je ponekad teško vidjeti pomake, svaki Vaš napor je nova prilika dječaku za sretnije odrastanje. Hvala Vam što ne zatvarate oči i što se unatoč svemu nastojite truditi da dječak dobije pomoć koja mu je potrebna.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka
|
