|
Tonkovic4
|
16.10.2013. 00:10
Poštovani! Molim Vas za pomoć,savjet. Imam dečkića od 4,5 g. Od uvijek je sramežljivo dijete, koje teže uspostavlja kontakte s drugom djecom (kod odraslih je to manje izraženo,ali ipak postoji). Jako je senzibilan, nježan, ali usprkos tomu ima naravno tu dječačku živost i žar ,kada se naravno,osjeća sigurno,odnosno kada je u krugu poznatih ljudi.,
Problem je sljedeći,krenuo je u vrtić,mjesec smo dana imali probleme ujutro sa ostajanjem. Govorio mi je kako ga je strah,da je sam,ali nekako smo to progrmili i on sad ide,ostaje nevoljko,ali ostaje. Međutim ne uključuje se u skupinu. Obavlja zadatke normalno , s tim da se ne nameće,stoji sa strane dok ga teta u vrtiću ne zazove.Prilikom igre je ista stvar,usprkos tomu što se on želi igrati. Imam osjećaj da se kod njega samo odjednom upali neka kočnica u glavi i on stane! Stane kada treba ikoga išta pitati. Ima super odnos samnom,sa mlađom sestrom (2) i to je to . Tati se rijetko obraća,voli se poigrati s njim,ali ga ne traži npr. čašu vode jer ga je sram. Zaigran je i voli akcijske junake iza kojih se i skriva. Uzme dječje karte na kojoj je snažno čudovište i tek onda se usudi krenuti među djecu. Karte su mu jako važne (iako to može biti bio koja akcijska figura) ...on se potpuno prepusti tom svijetu, npr. unutar tih karata i to mu je neki bijeg od stvarnosti. Pokušavala sam puno pričati s tetom u vrtiću o tome kako je on,kako se razvija s obzirom da znam kakav je..ali nikad nisam dobila odgovor. Osim toga da je sve u redu i da je on miran (razumijte da mi živimo u vrlo malom mjestu i teta u vrtiću je bila teta i meni,i mojim roditeljima....). S njim ne mogu pričati o vrtiću jer ne voli o tome govoriti-odgovri da mu je bilo dobro i to je to. Ponekad mi spomene igru s nekom drugom djecom,ali mi je nikad ne pojasni,sa tim da sam ja svjedočila igri njegovoj igri s drugom djecom,kad je on bio u svom svijetu crtića (akcijskih figura) i uključivao neizravno drugu djecu u igru,ali se druga djeca nisu uključivala u njegovu igru..jer ih nije zvao ..nakon toga je on rekao da se igrao s njima,a oni nisu rekli da su se igrali s njim.
ISto ga tako muče prijatelji. Imao je prijatelja van vrtića i bili su nerazdvojni, savršeno su se igrali,uključujući maštu-igračke im nisu bile potrebne,imalu su divan odnos,i moj maleni se prepustio prijatelju i dao mu povjerenje...međutim kad su došlu u vrtić-pogubili su se..iako ih je samo 22 u vrlo malom prostoru,pogubili su se. Prijatelj je glasan,nametljiv,pričopričalica,druželjubivo i povodljivo dijete....i normalno je da se snašao puno pbrže,našao si nove prijatelje dok se naš maleni gubio po kutu sa svojim igračkama. I on se s vremenom počeo osjećati odbačenim od strane tog prijatelja..sad se kod njega razvio inat naspram tog dečkića i oper se javlja ta barijera da mu se ne (želi) može obratiti. NJega treba gurati,uvijek ga treba poticati,u igri ga uključivati,npr. dodavati mu loptu jer si on sam neće uzeti..ali normalno da djeca to ne rade,možda neka i hoće 2-3 puta,ali nakon toga bi se on trebao sam uključiti-a on ništa,on stoji sa strane.
Morate shvatiti da su ovo sada napisane samo moje pretpostavke,moja "pretjerana " briga i da to nisu dokazane stvari.Ja ne znam kako se on ponaša u vrtiću bez mene jer ja tamo nisam..a ne mogu dobiti adekvatnu povratnu informaciju od odgajateljice.
Ne znam kakav je to problem,i da li uopće je,ali činjenica je da ono što ja vidim (a vidim puno- u vrtiću je 5 h ) je da se ne zna izboriti za sebe, nadrapa-uzmu mu igračke-zbog toga što im je on dao,bez obzira što se on trenutno igrao s time,jer on ce sebi nac nešto novo,ne vrate mu,ne traži nazad..dolazi k meni po pomoć..a ja mu to ne mogu odbit...jednostavno... Samopuzdanje mu je nisko i strašno je sramežljiv,teško poklanja povjerenje,ne priča baš tečno, malo ga muče palatali (lagano ih hvata sada u vrtiću ) i R . Ima malenih problema sa izražavanjem misli! Nikako mu ne klizne s jezika ono što misli. Uvijek samo na pola-opominjemo ga i govorimo kako ne znamo što mu je u glavici i da mora reći cijelu rečenicu,ali kad krene jednostavno se izgubi u onome što je htio reći ,misao mu pobjegne i on se razljuti i rasplače. Nije rječito dijete,ne priča puno o ničemu, nema šanse da on prepriča priču ,crtani ili bilo što... NE znam sve me to pomalo muči, do sada je bio sa mnom i sekicom stalno( ne radim) nije čak išao ni kod bake na spavanje ,čuvanje-jako rijetko, jer nije htio baš... Kući s nama normalno funkcionira,osim tog pričanja,ali danas mu se zalomilo i R povremeno (  ) ,ali u skupini nikako. Dogodila se situacija da smo bili na jednom dj. rođendanu u relativno poznatoj okolini ( kućni prijatelji) da s obzirom da je bilo nekolicina djece ..nije htio ući u sobu,u dnevni..stajali smo u hodniku 1 h. Nije htio u dnevni jer je htio u sobu, a nije htio u sobu jer je bilo previše djece... I nakon 1h odvažio se ući u sobu ..ali sa mnom..... Molim Vas dajte mi neki savjet. Ne mogu ga tako gledati, uvijek mislim da pati, da je žalostan zbog toga što se ne zna postaviti. Uz to..počinjem sada raditi, u vrtić će ići s tim prijateljem kojega sam gore spominjala jer počinje vrtić tek od 8..ne znam kako će on to sve? Ne znam zapravo,jesam li ja tu luda,pa radim onda od njega ludu? Da li bi možda trebala biti sretna i ponosna jer ide u vrtić ,jer je zdrav i moj..zapravo trebala bi..ali jednostavno kada ga ujutro odvedem u vrtić...dok ne odem po njega, u meni se vrte ti odvrtani osjećaji koje sam vam pokušala dočarati gore. Što da ja napravim? Kako da mu podignem samopouzdanje? Kako da ga naučim da može povremeno zagalamiti, naljutiti se da djecu, da ima pravo na igru i igračke isto kao i svi...Ako mu to doma objašnjavam na taj neki svoj način razgovorom-njemu to ,imam osjećaj, ne ulazi u malu glavicu ni malo. Jedva čeka doći doma i ljutim ga "tlačeći" ga o vrtiću i njegovim pravima...odgovara mi sa "da,da,da znam,da..."uz notu glupiranja ..
Puno Vam hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
22.10.2013. 17:55
Draga Mama,
prije svega Vam zahvaljujem na ukazanom povjerenju. Nadam se da ćete čitajući odgovor naići na rješenje nekih dilema. Cijeli Vaš upit odiše velikom brigom i željom da pomognete svom djetetu. Želite svom sinčiću najbolje - da ga djeca i odrasli prihvaćaju i da se dobro slaže sa svojim vršnjacima. Ne bih rekla da je to „pretjerano“, kao što kažete na jednom mjestu, niti je presudno znate li sa stopostotnom sigurnošću kako se on točno ponaša u vrtiću. Vi kao majka nešto osjećate i vrlo je pohvalno kako se niste zaustavili na tome, već ste se aktivno ulovili „ukoštac“ s onim što Vas brine.
Prvo bih se htjela osvrnuti na karakteristiku Vašega sina koja ga, kako navodite, „koči“ u ostvarivanju kontakata. Istraživanja pokazuju kako gotovo četiri od pet odraslih osoba smatra da su u djetinjstvu imali razdoblja sramežljivosti, a četiri od deset školske djece opisuju sebe sramežljivima pri upoznavanju novih osoba. Osim što su neka djeca sramežljivija od drugih, postoje razlike u sramežljivosti s obzirom na dob. Tako Vaše dijete možda trenutno prolazi kroz „sramežljivije“ razdoblje u odnosu na prijašnju ili buduću dob. Literatura kaže kako je vrhunac dječje sramežljivosti u periodu između druge i četvrte godine. Može biti da Vaš sinčić prolazi kroz zahtjevno razdoblje, s obzirom da je stavljen u potpuno novu društvenu situaciju (vrtić), a pri tome ne osjeća sigurnost u sebe. Sramežljivost i povučenost mogu i ne moraju biti posljedica nesigurnosti koje dijete osjeća uslijed nižeg samopouzdanja, no u obzir treba uzeti i već spomenutu činjenicu da je svaki čovjek od najranije dobi pojedinac s vlastitim posebnostima i upravo se one moraju uzeti u obzir kod odgoja djece. Ako djetetovu sramežljivost sagledamo kao odraz djetetovog temperamenta, ne postoji pretjerani razlog za brigu. Roditelji zapravo mogu puno toga učiniti kako bi unaprijedili socijalne vještine svojega djeteta ili ga učinili samopouzdanijim malim bićem. Iz Vašega upita čini se da Vi veliku količinu energiju ulažete u odgoj svoje djece, u razgovor sa sinom i samim time doprinosite sinovljevom samopouzdanju.
Napisali ste da je Vaš dječak oduvijek sramežljiv, ali da „pravi problemi“ nastaju njegovim polaskom u vrtić. Ako sam dobro shvatila, prebrodio je prvotnu krizu ostanka u vrtiću koju ima većina djece jer je obično vrtić prvi iskustvo duljeg odvajanja od roditelja. Ipak, privikavanje na vrtić je postepen proces i da bi se dijete u potpunosti prilagodilo i opustilo potrebno je neko vrijeme. Koliko je to vremena, ovisi o djetetu. Vi mu taj proces možete olakšati. Premda Vam je možda teško povjerovati kada ga gledate kako promatra igru ostale djece, Vaše dijete je po prirodi društveno. No, društvena svijest i razumijevanje društvenih pravila razvija se postupno. Tako u jednom razdoblju djeca prolaze kroz „fazu promatrača“, pokazuju interes za vršnjake, premda se još uvijek igraju odvojeno od njih. Nakon te faze slijede faze udružene i kooperativne igre za koju je potrebno veće dječje samopouzdanje i razumijevanje pravila. Vrtić je odlično mjesto za razvoj igre i društvene svijesti. Možda je to i prva situacija u kojoj uopće ima priliku učiti tako nešto. Sigurno mu je potrebno vrijeme za prilagodbu i učenje. Sklapanje prijateljstava mu možete olakšati i na način da mu omogućite igru u okruženju koje je „njegovo“, gdje će osjećati manju nelagodu. Ako imate priliku pozovite manju grupu djece ili samo jedno na igru kod kuće. Tako mu možete biti podrška i u sigurnim uvjetima vježbati jednostavne društvene vještine.
Teško se kao roditelj nositi s djetetovim teškim emocijama i pretpostavljam da je za majku neizmjerno teško gledati svoje dijete kako ne uživa ili je u strahu od drugih osoba. U takvim situacijama lako je popustiti pred njegovim inzistiranjem da negdje ne ide. Kako su mu takve situacije nelagodne, osjećat će poriv da ih izbjegava. No, na taj način neće moći pobijediti sramežljivost. S druge strane, u želji da se njihovo dijete što prije riješi tog osjećaja, neki roditelji pretjerano sile djecu na društvene kontakte. To djetetu može stvarati samo veći pritisak i učvršćivati strah i nelagodu. Iz Vašega upita čini mi se da Vi niste roditelj koji prisiljava svoje dijete na situacije u kojima se on osjeća izrazito neugodno. Naravno, to ne znači da ne moramo poticati dijete da se malo po malo uključuje u situacije koje mu stvaraju neugodu, s vremenom i uz podršku te iste situacije ne moraju biti toliko neugodne za njega. Važno je da roditelj podupire dijete u prevladavanju sramežljivosti. Kakav to roditeljski stav pomaže u prevladavanju sramežljivosti? Iz Vašeg upita bih rekla upravo stav sličan Vašem. Dobro je djetetu dati do znanja da njegovu nelagodu i sramežljivost shvaćate ozbiljno i da razumijete pritisak s kojim se suočava pri upoznavanju novih osoba. Dijete osjeća kada Vi suosjećate s njim i to ga osnažuje. U jačanju mu može pomoći Vaše hrabrenje i tješenje te pozitivan stav da to nije apsolutno ništa strašno i da se može promijeniti. Također, jačanju samopouzdanja doprinosi pohvala i kada ga podsjetite na njegove prednosti. Često kada smo zabrinuti naš fokus je na onim osobinama i ponašanjima koje stvaraju teškoću, što je normalno. No, to nas može sprječavati da vidimo njegove pozitivne karakteristike, na koje su dobro osloniti u ovakvoj situaciji.
Način prilagođavanja djeteta novoj situaciji i način komuniciranja s drugima ovisi o različitim utjecajima; o njegovoj osobnosti, njegovim sposobnostima i talentima, kao i o načinu odgoja. Opisali ste ga kao dječačića koji je živahan i spontan u okruženjima u kojima je siguran, dok se među nepoznatom djecom i odraslima ponaša sramežljivo. Može Vas zbuniti njegova opuštenost i zaigranost u nekom okruženju, a onda situacija u kojoj odbija priječi prag sobe u kojoj su ostala djeca. Takvi „napadi“ sramežljivosti nisu neobični i Vi možete poduzeti neke stvari kako biste mu olakšali društvene prepreke s kojima se možda trenutno suočava. Sramežljivo dijete može osjećati nesigurnost u društvu. Ona može proizaći iz toga da dijete zaista ima manjak društvenih vještina pa se objektivno teže snalazi u društvenim situacijama. Društvene vještine se s razlogom zovu vještine jer ih je moguće učiti i vježbati. Kako mu je vrtić potpuno nova situacija u kojoj se susreo s najvećim brojem djece do sad, možda jednostavno ne zna što bi rekao kad im pristupa. Možete mu pomoći na način da ga naučite neke uvodne fraze; kako upitati kako se dijete zove ili ga potaknete na razgovor o igračkama. Možete vježbati s njim neke takve uvodne rečenice. Možete se poslužiti i malim „trikom“, diskretno nagradite sinčića za svaki i najmanji pokušaj komunikacije s drugima – nasmiješite mu se, namignite, odobravajuće kimnite, tiho ga pohvalite. Možda i jeste već „isprobali“ ove korake, no vjerujem da nije na odmet ih napisati ovdje.
Kao dodatni izvor informacija, u nastavku Vam prilažem link na koristan članak “Kako odgojiti samopouzdano dijete” koji se nalazi na web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i koji bi Vam mogao pomoći u Vašim nastojanjima i u kojemu se poticanje samostalnosti djeteta, davanje prava djetetu na pogrešku, postavljanje jasnih granica te posvećivanje vremena djetetu smatraju najvažnijim faktorima u poticanju dječjega samopoštovanja: http://www.poliklinika-djeca.hr/z...kako-odgojiti-samopouzdano-dijete-2/. Od stručne literature preporučljiva je knjiga „Uspješan roditelj, uspješno dijete“ autorice Jelene Janičić – Holcer ili pak knjiga „Kada nas dijete zabrinjava - uobičajena razdoblja djetinjstva ili ozbiljni problemi?“ autora Rite i Johna Sommers – Flanagan u izdanju Ostvarenja d. o. o.. Možete izabrati i priče i slikovnice s usamljenim likovima koji na kraju nađu put k drugima, primjerice Pfisterovu „Ribu duginih boja“, „Pričajmo o mami i tati“ Brune Proface, Lovrićeva „Djeda i repu“.
Rekli ste da od tete u vrtiću ne možete saznati puno o njegovom ponašanju dok boravi tamo. Ne znam postoji li ta mogućnost, no dobro je razgovarati s vrtićkim psihologom ili drugim stručnim suradnikom koji može doći s djetetom u kontakt, vidjeti ga kako se ponaša. Osim toga, psiholog možda može biti poveznica s tetom, koju onda može usmjeriti da obrati pozornost na neka ponašanja, ako je potrebno. Spomenuli ste i neke teškoće u govoru. Njih bi također bilo dobro provjeriti odlaskom logopedu.
Spomenuli ste i kako se Vaš sinčić lijepo igra s ocem, ali kako pokazuje sramežljiva ponašanja i prema njemu. Vjerujem da Vas to sve zbunjuje. Jeste li o tom razgovarali sa suprugom? Jesu li to neka nova ponašanja? Ako osjećate čuđenje možete ga slobodno pokazati pred djetetom i jednostavno ga priupitati kako to da se srami tate. Nije neobično da dijete iskazuje veću privrženost i opuštenost pred Vama s kojom ipak provodi više vremena pa i to treba uzeti u obzir. No, čini mi se da bitno da ste suglasni oko ovog problema i da zajedno potičete dječaka na aktivnosti s drugom djecom. Bitno je da dijete zna kako ima ljubav, razumijevanje i podršku oba roditelja.
Napisali ste i da Vaš dječak kao da zna „pobjeći“ u svoj svijet mašte, posebice u socijalnim situacijama. Dječja mašta je u ovom razvojnom razdoblju još uvijek jako živa, pa se oni lako uživljavaju u različite akcijske junake i izmišljene priče. Djeci treba omogućiti da otplove u svijet mašte, ali zdrave mašte, poput bajki koji ste Vi čitali kao dijete. Korisno bi bilo pričati s djetetom i o junacima/čudovištima s kojima se „druži“ u svojoj igri, tko su zapravo ono, što osjećaju kada su druga djeca oko njih. Moguće je da u situacijama koje su nelagodne za njega, Vaš dječak uzimajući određene igračke postaje taj junak stoga bi možda bilo produktivnije pričati o osjećajima tih junaka i tako još više upoznati svoje dijete.
Draga mama, roditeljstvo je možda jedan od najzahtjevnijih zadataka, a zasigurno najodgovorniji. Nije čudno ako se ponekad osjećate potišteno. Pritisak koji ponekad osjećamo zbog odgoja tim je veći što nam je više stalo da pružimo najbolje od sebe. Želim vam reći kako se odlično nosite s potrebama i teškoćama Vašeg djeteta. Kada osjećamo da se dijete suočava s problemom, često smo nestrpljivi jer želimo da ga što prije prevlada. Pritiska se možemo riješiti kada se podsjetimo kako za neka prevladavanja jednostavno treba vremena. Naša strpljivost, toplina i pozitiva šalje djetetu poruku ˝U redu je, tu sam, imaš vremena koliko ti treba, a ja sam tu da ti pomognem.˝
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima i drugima koji brinu o djeci predškolske dobi. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-mailainfo@telefoncic.hr.
Preporučila bih Vam i savjetovalište za roditelje u kojemu će Vam dati korisne savjete koji Vam mogu biti od neizmjerne pomoći. Rekli ste da ste iz manjega mjesta iz čega mogu zaključiti kako niste iz Zagreba. Možete se dodatno javiti s informacijom Vašeg mjesta prebivališta pa Vam mogu preporučiti neko obližnje savjetovalište ili pak obiteljski centar.
Željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati ako Vas još što nešto muči te popričati s educiranim volonterima. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti. Možete se javiti i na njihov e-mail savjehrabritelefon.hr.
Naposljetku bih voljela reći da je zbilja lijepo i osvježavajuće čitati ovako brižan i predan majčinski upit. Želim Vam hrabrosti i ustrajnosti u daljnjem odgoju i naravno ,puno uživanja u Vašoj dječici!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Tonkovic4
|
29.10.2013. 13:15
Neizmjerno Vam hvala na temeljitom odgovoru. Ohrabrili ste me i otvorili mi oči.
Unazad tjedan-dva dana stanje se popravlja. S tetom u vrtiću je popravio odnos,otvorio joj se i doma mi kaže kako ga voli...
Ne žali se na boravak,puno lakše ostaje u vrtiću. Sve više i više spominje igru u kojoj sudjeluje , voli vrtićke grupne zadatke. Vrtić je smješten u OŠ i povezao se je sa starijom djecom (1.-2. razred) puno s njima priča,slušaju ga ,mjenjaju igračke itd.
Još uvijek je prisutna ta "barijera " u glavi , teže se opušta, kada sam ja u blizini, ne želi uopće sudjelovati u igri s drugom djecom.... ali znam da kad dođem po njega u vrtić-on j uvijek u nekoj igri s nekim! I zbog toga sam zbilja sretna i svi ti loši osjećaji polako nestaju. Još uvijek me "spušta i diže" ,ali sve u svemu zbilja ide na bolje i nadam se da će se jednom i potpuno opustiti.
s tatom je popravio odnos , tata je počeo provoditi više vremena s njim, šeću,penju se po stablima i rade zajedno stvari koje ja s njim ne mogu. Zbilja se povezuju i dečkić voli biti s njim. Iskreno mislim da ce sve doć na svoje,da se popravlja sveokupna situacija. Uključili smo bake, odlazimo češće u goste kod druge djece..i dalje sve to ide puževim korakom,ali ide!
Još jednom Vam puno hvala,smirujete me i ukazujete na na lijepe stvari! Hvala
Mama
|
