|
ZubaTruba
|
28.10.2013. 09:35
Poštovana,
moj sin je star 3 godine i 9 mjeseci. Prije godinu dana smo bili kod psihologa radi usporenog razvoja govora, zbog čega smo u logopedskom programu savjetovanja u Suvagu. Na tom području napredujemo zadovoljavajuće.
Međutim, psihologinja je nevela da je "dijete emocionalno hipomaturirano", što se odnosilo na njegovo često plakanje, lako uzrujavanje zbog sitnica i nemogućnost da se sam smiri. Savjetovala nam je da ga ne tješimo, nego da ga pustimo da se sam smiri i na njegov plač reagiramo vrlo kratko s par riječi: "ljut si jer ti ne dam crtić, ali nećeš ga dobiti jer si već pogledao jedan" i da ga ostavimo samog da se smiri, u istoj prostoriji gdje smo mi. Provjereno, takav pristup nije rezultirao ničim dobrim kod njega. U situaciji kada tužno i neutješno plače ja imam osjećaj da jako treba zagrljaj, podršku, ljubav, a ne ignoriranje. I to mu i pružamo, zagrlimo ga, nosimo, mazimo, kratko razgovaramo o tome što ga je uzrujalo, i skrenemo pažnju, odnosno ponudimo mu neku drugu aktivnost koju znamo da voli. Posebno kada je počeo bolje govoriti pa nas moli "mama, molim te zagrli me", kako da to ne učinim... Činimo li krivo?
Unatrag par mjeseci je razvio agresivno ponašanje. Vremenski se to poklapa s polaskom u vrtić, koji je jako dobro prihvatio, i vezano za što primjećujemo niz pozitivnih promjena. I iako je agresija nepoželjna, mene zapravo tješi da pokazuje nekakvu drugačiju reakciju osim tuge i plača, tim više što su dečkići u toj dobi inače na taj način agresivni. Tada kratko kažemo "ljut si jer ti je karlo uzeo autić, i smiješ biti ljut, ali ne smiješ karla zbog toga tući". Ipak, kod tih agresivnih ispada, on je jako nesiguran i preplašen, dok otima autić, lupa drugo dijete po glavi, oči mu se pune suzama i srce mu ubrzano lupa, počinje histerično vikati, posve gubi kontrolu nad sobom.
Kako ga možemo osnažiti? Mazimo ga, grlimo, ljubimo, stalno pokazujemo i govorimo da ga volimo, hvalimo zbog svega lijepog što napravi, ohrabrujemo za nove pokušaje, neuspjehe prihvaćamo kao samo jedan loš pokušaj, drugi put će biti bolje, trudimo se u svemu naći dozu humora.... Vjerujem da mu samopouzdanje možemo ojačati tako da mu pokazujemo prihvaćanje i podršku, ne kazne, ignoriranje.
Moram reći da je jako osjetljiv na moje emocionalno stanje, pa jako često čujem "mama, nemoj biti ljuta", "mama, budi sretna". Nažalost, iako dijete ne svjedoči nikakvom nasilju, svađanju, vikanju, moram priznati da suprug i ja imamo problema u našem odnosu, što se vidi na meni.
Nadam se da sam uspjela objasniti problem, te da ću od vas dobiti konstruktivan savjet, kakvi vaši savjeti inače jesu. Već ste mi ranije odgovarali vezano na drugu tematiku, i tada ste mi puno pomogli.
Hvala vam unaprijed i lijep pozdrav!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
07.11.2013. 09:55
Poštovana Mama,
Prije svega bih Vam se zahvalila što ste se obratili na ovaj forum za savjet i time nam ukazali svoje povjerenje. Iz Vašeg upita vidim da ste brižna i topla majka te da svojem djetetu želite najbolje. Htjela bih Vas pohvaliti što ste dodatno zatražili savjet stručnjaka jer time pokazujete ljubav i brigu.
Nije se lako nositi s roditeljskom ulogom jer ona doista jest jedna od najzahtjevnijih uloga u životu, a za koju ne postoji opći „priručnik“ kako odgajati svoje dijete. Svako dijete je individua, pri čemu su neka djeca „lakše“ ili „teže“ odgojiva, ovisno o njihovom temperamentu. Svojim javljanjem zapravo ste dali potvrdu koliko ste kvalitetan roditelj i koliko snage i energije „čuči“ u Vama. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da si postavljate pitanje jeste li previše popustljiv roditelj, ponašate li se suviše zaštitnički, poštujete li granice i jeste li dosljedni, s obzirom da Vam se čini da rezultata od savjeta koje ste dosad dobili nema. Ponekad je moguće da, u želji da djetetu bude ugodno i da se osjeća voljeno, uz naše dobre namjere prenesemo na dijete i neke stvari koje nismo željeli. Sigurno je da kao majka želite djetetu pokazati koliko ga volite i da ste tu za njega, no djeca time ponekad dobiju poruku da su njihove potrebe važnije od potreba njihove okoline. Upravo zbog toga potrebno je držati se jasnih granica i biti dosljedan. Čini mi se kako se savjet psihologinje koji ste spomenuli odnosio na ukazivanje djetetu na uzroke i posljedice ponašanja kako bi ono napustilo obrazac onog ponašanja kojim je naučilo dobiti što želi te da s vremenom shvati gdje su granice, kako bi djetetu i ostalima oko djeteta bilo ugodnije i ljepše. Dom je prvo mjesto gdje dijete uči što smije, a što ne. Ono što je važno napomenuti jest da mala djeca uče iz osobnih iskustava te im je upravo zato važno da iskuse posljedicu određenog ponašanja. Ukoliko dijete ´protestira´ što više ne može gledati crtić, možda mu možete ponuditi izbor (npr. sada može birati hoće li sada crtati ili igrati omiljenu igru). Bilo bi dobro dijete uključiti u strukturirane aktivnosti, pri čemu ono postaje fokusirano na rad ili igru koja može donijeti kasnije pozitivne posljedice i osjećaj vrijednosti. Važno je pohvaliti i najmanji pomak u ponašanju i važno je dijete hvaliti iz dana u dan.
Naveli ste kako je Vaše dijete odlaskom u vrtić postalo agresivnije. Agresija u vrtićkoj dobi je česta, a razloga može biti više. Ono što je važno znati jest da se iza osjećaja agresije često puta krije tuga ili osjećaj bespomoćnosti, odnosno treba ju razlikovati od „povišene razine energije“ djece te dobi. Općenito, djeca mogu na promjene u roditeljskim odnosima ili bilo kakvim problematičnim situacijama reagirati na više načina, a jedan od njih je upravo iskazivanje izrazite ljutnje. Djeca u ovoj dobi vrlo lako mogu osjetiti Vašu tugu ili osjećaj bespomoćnosti, koji nenamjerno i neizravno prenosite na dijete. Iako Vam se čini da ste Vi i Vaš suprug puni ljubavi za svoje dijete, ono što dijete također vidi i povezuje s iskustvom ljubavi jest i međusobni odnos Vas i Vašeg supruga. Tuga, bijes i agresija koja se javljaju mogu nestati u situacijama kad roditelji uspiju riješiti svoje međusobne odnose. U ovakvim situacijama dijete je važno naučiti da njegove reakcije nisu adekvatan način iskazivanja frustracije te ga poučiti na koji način dijete može iskazivati svoje emocije (npr. šarati po listu papira ili udarati loptu). Proradom vlastitih emocija, umjesto potiskivanjem, učinili smo puno za sebe, a time i za druge oko nas. Djetetu putem granica i pravila te nuđenjem izbora između podjednako zahtjevnih situacija treba ukazivati na socijalno prihvatljive načine prikazivanja nezadovoljstva.
Ponekad roditelji djece koji imaju poteškoće govora ili sluha svoju pažnju usmjeravaju na to, a zanemare odgoj samog djeteta. Tada djeca, osobito u manjoj dobi, razviju ovakav obrazac ponašanja kako bi privukla pozornost i lakše iskomunicirala ono što im u datom trenutku treba te time „prenaglašavaju“ svoje potrebe kompenzirajući tako nedostatak govora. Stoga mi se čini mi kako je o svemu ovome važno razgovarati s logopedom i psihologom koje dijete posjećuje. Ukoliko niste zadovoljni savjetom psihologa ili vidite da Vam je teško držati se njegovih uputa, mislim da je važno to mu i reći tako da zajedno pronađete rješenje za situaciju u kojoj ste se trenutno našli. Psiholog je taj koji u izravnoj komunikaciji s Vama i s djetetom može dati bolju procjenu djetetovog i Vašeg odnosa. Također, možda se o svemu možete dodatno posavjetovati s psihologom u vrtiću, ukoliko ga vrtić ima. U suradnji s njim i odgajateljima možete raditi na suzbijanju agresivnog ponašanja.
Nešto više o disciplini u odgoju i važnosti dosljednosti možete pročitati u brošurama Hrabrog telefona ´Odgajam li dobro svoje dijete´ i ´Disciplina i Vaše dijete´ koje se nalaze na web adresi www.hrabritelefon.hr. Također, korisne savjete možete pronaći i u članku Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/.
Važno je i da Vi u svemu ovome ne zaboravite sebe. Zanima me imate li Vi neku blisku osobu s kojom možete porazgovarati o svemu? Kada se roditelji osjećaju loše, to se reflektira i na dijete. Važno je zato ne zadržavati emocije u sebi, važno je o tome razgovarati. Briga o sebi je također posredno briga o dobrobiti djeteta. Ukoliko Vam u bilo kojem trenutku dođe teško ili samo želite popričati s nekim od stručnjaka, uvijek možete nazvati Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Isto tako, postoji i udruga Telefončić-savjetodavna linija namijenjena roditeljima koji brinu o najmlađoj djeci putem telefonskog broja 01/4850-555 od 7 do 22h gdje će Vam također nastojati pomoći stručno osoblje specijalizirano za predškolski odgoj.
Ono što bih Vam željela isto tako napomenuti jest da ne postoji jedinstvena uputa za odgoj djece, no to i jesu izazovi roditeljstva. Mnoge obitelji nailaze na slične probleme i imaju trenutaka kada im se možda čini da sve što rade nema smisla i utjecaja na dijete. Za svaki problem u odgoju potrebno je uložiti vrijeme i trud. Vidim da ste topla i brižna majka, puna ljubavi za svog sinčića, a to je ono što svakome djetetu najviše treba. Vjerujem da ćete uz puno strpljenja uspjeti riješiti ovu poteškoću na koju ste naišli sa svojim djetetom. Želim Vam puno sreće u tome!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
