|
Autor
|
Poruka
|
|
enibadi
|
26.02.2014. 08:30
imam djecojčicu od 8 godina, uvijek je bila dobra, odgovrna, dobra je u školi, sa malom sestrom , dobra je nama svima, vole je u školi, duhovita je, zabavna...do sad nije bilo nikakvih problema. međutim, na roditlejskom sastanku , upravo danas, učiteljica mi je rekla kako primjećuje kod nje da je postala jako nesigurna i da joj fali samopouzdanja, što do sad nije bilo. mislim da je problem u meni! mislim da očekuje previše, forsiram školu, petice su ocjene koje očekujem, četvorka može proći, ali za trojku već ne znam! pomozite mi! ona je previše ovisna o meni, najvažnije joj je šta ja mislim, što ja dozvolim, što ja volim, to voli i ona. kad se posvađamo, nešto me ne posluša, tvrdoglava je strašno, pa nakon toga mi je inferiorna, ali previše, podilazi mi kako bi ja nadošla i prestala biti ljuta!
šta da radim?? pomozite meni kako bih ja pomogla svojoj kćeri! znam da moram popustiti, hoću, obećala sam sebi, učiteljici, ali prvenstveno sebi! kako da to učinim, šta da radim? šta da ne radim??
unazad mjesec dana imala je dvije epizode napada glavobolje, čak s povraćanjem, pretpostavljam od stresa, niej bolesna, zdrava je, vesela..
kaže da je sretna, tako se i ponaša, a opet, samopopuzdanje joj je očito u silaznoj putanji.
hvalim ju često, kako je najbolja, najljepša, kako niko nije dobra kćer kao ona.
šta radim pogrešno?
nemam ja ni malo godina, možda previše razmišljam, hoću da budemo prijateljice, ali opet da sam autoritet..ne znam..nešto sams zbrljala, recite mi molim Vas, što i kako da to ispravim??
puno hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
03.03.2014. 18:35
Draga mama,
prije svega bih Vam željela zahvaliti što ste nam se odlučili javiti. Jako mi je drago što situaciju u kojoj niste sigurni kako postupiti niste zanemarili, već ste odlučili potražiti savjet. Roditeljska uloga nije nimalo laka, no za svako dijete ona je neizmjerno važna. Djeca uče promatrajući roditelje, oni su tu da ih zaštite i djeca uvijek trebaju moći računati na njih. Čini mi se da ste Vi uistinu brižna majka koja je na raspolaganju svojoj kćeri i čini mi se da joj pružate podršku, a to me veseli.
Napisali ste kako imate kćer od 8 godina koja je vesela djevojčica, odgovorna u školi i dobro se slaže sa svima, no kako je učiteljica u posljednje vrijeme primijetila da joj nedostaje samopouzdanja. Spomenuli ste kako se smatrate krivom zbog njene nesigurnosti jer imate vrlo visoka očekivanja. Žao mi je što se tako osjećate i mislim da je važno da znate da se danas mnogi roditelji bore s istim ili barem sličnim problemom te da imaju isti strah. Mnogi roditelji žele da njihovo dijete bude uspješno i da se na neki način istakne među drugom djecom. Visoka očekivanja su ponekad poticaj kako bi dijete uložilo više truda u ono što radi, no postoji i „druga strana medalje“. Djeca koja osjećaju stvarni pritisak roditelja ili okoline ili pak sama stvaraju pritisak da moraju biti najbolji i najuspješniji u nekoj ili svim aktivnostima, „neuspjeh“ ili pogrešku, pa čak i bod manje na testu znanja, mogu shvatiti vrlo ´tragično´. Nerijetko, u tim slučajevima dijete ocjenu u školi ili pohvalu za određenu aktivnost shvati kao ocjenu sebe kao osobe i ako ta ocjena nije najbolja, tada niti oni nisu najbolji, a to je ono čemu teže. To ih može dovesti do zaključka da vrijede samo ukoliko u školi imaju odlične ocjene i da ih roditelji tada više vole.
Naveli ste kako imate visoka očekivanja po pitanju školskih ocjena. Većini roditelja je škola obično vrlo važna jer smatraju kako o školskim postignućima ovisi daljnja djetetova budućnost. Roditelji to obično rade iz najbolje namjere za svoje dijete. No, važno je obratiti pozornost na to kakvu poruku dobiva Vaša djevojčica kada se vrati kući s određenom ocjenom. Djeca, kao i odrasli, uglavnom znaju kakvu reakciju drugih ljudi mogu očekivati pod određenim uvjetima, pogotovo ako su reakcije dosljedne. Ponekad negativne komentare roditelja, ako dijete dobije manju ocjenu od očekivane, može protumačiti na način da je mami i tati draži/draža kada dobije odličnu ocjenu te to može potaknuti pad samopouzdanja, bez obzira na to što roditelj nije imao namjeru poslati takvu poruku niti to misli. Nelagoda koju izaziva loša ocjena kod djece često će biti još veća kada znaju da će i njihovi roditelji biti nezadovoljni. Vaša kći je još uvijek u dobi u kojoj su roditelji najvažniji i sve Vaše pohvale i kritike snažno utječu na nju. Ako mislite kako Vaša kćer preozbiljno shvaća kritike koje se odnose na ocjene, a dolaze iz Vaše dobre namjere, mogli biste pokušati s drugačijim, blažim načinom komunikacije u kojem se više usmjeravate na znanje Vaše kćeri, njeno ponašanje te njene i Vaše osjećaje. Ovakva komunikacija je vrlo važna i u svakodnevnom životu te Vam može poslužiti u svađama između Vas i kćeri. Način komunikacije koji sam Vam kratko opisala naziva se „ja-poruke“. Važnost njih je upravo u tome da se, koristeći ih, usmjeravamo na ponašanje sugovornika i naše osjećaje. Tako, na primjer, u situaciji koju ste opisali u upitu u kojoj imate dojam da Vam kći povlađuje možete reći nešto poput „Brine me kada mi popuštaš u svemu nakon što se malo posvađamo jer mi se tada čini da misliš da si mi manje draga, što nije istina.“ Kada koristite „ja-poruke“ pokušajte razmisliti o tome kako se zaista osjećate i zbog čega se tako osjećate. Često je teško osvijestiti što se događa u nama, no to nam može biti od velike koristi.
Ne znam odnose li se visoka očekivanja i na druge aktivnosti u koje je djevojčica uključena. Htjela bih Vam reći da Vas visoka očekivanja, sama po sebi, ne čine lošom majkom niti umanjuju Vašu želju da pomognete i olakšate svojoj curici posebice zato jer ste svjesni koliko roditelj, odnosno Vi kao majka, možete utjecati i utječete na dijete. Koliki je Vaš utjecaj i koliko Vas kći gleda kao uzor spominjete i sami u upitu i to u dijelu u kojem pišete da joj je Vaše mišljenje najvažnije i da voli sve što mama voli. To je prekrasno i zapravo Vam daje mogućnost da svojoj djevojčici dodatno olakšate i da joj šaljete samo podržavajuće i tople poruke koliko i Vi cijenite nju kao osobu i njezino mišljenje. Drago mi je vidjeti da ste svjesni svojih očekivanja i toga kako bi ona mogli utjecati na djevojčicu jer to omogućuje Vaš rad na sebi kao roditelju. Naveli ste kako pohvaljujete svoju djevojčicu iz čega se vidi kako joj želite najbolje, kako se brinete za nju i volite ju, a to je najvažnije od svega. Kao što i sami vjerojatno znate, moguće je ponekad biti najbolji, ali je teško biti najbolji u svemu. Kao što među odraslima postoje razlike u određenim sposobnostima i znanjima, tako je i među djecom. Odraslima se zadaci koje djeca dobivaju mogu činiti dovoljno lakima da ih svako dijete može savladati uz malo truda, ali ti zadaci djeci mogu biti teški. Također, svako se dijete razlikuje od drugoga po onome u čemu je bolje i što mu više „leži“. Važno je istaknuti da su razlike pozitivne i važne jer bi mnogo toga izgubilo smisao kada bismo svi bili u svemu jednako vješti. Stoga je važno i da Vaša djevojčica dobiva povratnu informaciju kako vrijedi upravo ovakva kakva je, bez obzira na ocjenu u školi.
Spomenuli ste i kako je Vaša kći unazad mjesec dana imala dvije epizode glavobolje praćene povraćanjem. Vjerujem da ste jako zabrinuti zbog toga i da Vas to plaši. Jake glavobolje koje ste opisali zaista može uzrokovati stres. Ponekad nismo svjesni što je točno uzrok, ali uvijek postoji barem jedan, a često i više njih koji dovode do iznimnog stresa. To ne moraju nužno biti ´velike stvari´, već one koje nas svakodnevno pomalo muče. Jeste li možda primijetili da se glavobolje javljaju neposredno prije/poslije određenog događaja? Jeste li pokušali razgovarati s kćeri o tome postoje li neki nepovoljni uvjeti u školi ili nekim drugim mjestima na koja često odlazi? Također, jeste li o tome upitali učiteljicu? Primijetila sam kako ste u upitu spominjali dobar odnos Vaše mlađe i starije kćeri, no niste spominjali njihov odnos s ocem, pa bih Vas upitala imaju li ikakav odnos s njime i postoji li mogućnost da u tom odnosu postoji nešto što bi moglo doprinijeti opterećenosti Vaše kćeri? Djeca teže izražavaju problem koji imaju te ga često i ne razumiju što naposljetku dovodi do glavobolja, grčenja želuca i sličnih reakcija. Htjela bih Vam istaknuti kako glavobolje Vaše kćeri nisu nerješiv problem, no da je vrlo važno usmjeriti se na njega jer je pokazatelj da joj je potrebna pomoć u prevladavanju određene poteškoće.
Za pomoć u vezi problema o kojima ste nam pisali, uvijek se možete obratiti školskom psihologu za savjet, osobito ako se glavobolje i pad samopouzdanja nastave. Ne znam otkud nam se javljate, no voljela bih Vam ostaviti i kontakte stručnjaka u Zagrebu kojima se također možete obratiti za savjet. Tako se možete javiti u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba koja se nalazi u Đorđićevoj 26. Za dolazak u Polikliniku potrebna Vam je uputnica liječnika opće prakse, a broj telefona na koji se možete naručiti je 01/3457-518. Također, možete se javiti i u Savjetovalište Dječje kuće Borovje gdje se, osim individualnih savjetovanja, provode i brojna tematska predavanja za roditelje te radionice za djecu. Broj telefona na koji se možete javiti je 01/6117-190. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno nam se možete ponovo javiti s informacijom otkud ste kako bi Vas znali uputiti dalje.
Savjet ili podršku u situacijama kada Vam je teško i kada niste sigurni kako dalje možete potražiti na Hrabrom telefonu za mame i tate (0800 0800). Linija je besplatna i anonimna, a na njoj rade educirani volonteri koji će Vas rado saslušati, dati Vam podršku te zajedno s Vama nastojati pronaći rješenje za situaciju zbog koje se javljate. Linija radi svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Hrabrom telefonu se možete obratiti i putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Roditeljstvo nije lagan zadatak koji se izvršava bez poteškoća, no važno je da je roditelj spreman uložiti trud da pomogne svome djetetu. Činite mi se kao snažna osoba sa snažnom željom da dobro odgojite svoju kći i usmjerite ju na putu odrastanja. Želim Vam puno sreće u odgoju Vaše djevojčice i da ostanete odlučna i snažna, ali najviše brižna majka, kao što ste i dosada bili. Potičem Vas da o svemu ovome razgovarati djevojčicom i da joj budete podrška. Ne zaboravite da je djeci najviše od svega potrebna topla roditeljska riječ i ljubav.
Srdačan pozdrav šalje Vam,
Hana Hrpka, prof.
|
|
enibadi
|
03.03.2014. 22:00
poštovana,
puno Vam hvala na ovim riječima, u nekoliko navrata čitajući što ste napisali osjetila sam snažnu knedlu u grlu, osjećajući kako točno razumijete kako se osjećam, koliko silno želim dobro svojoj kćeri i koliko mi silno treba pomoć te ste mi pružili podršku kao roditleju, jer zaista se trudim!
sad idem još jednom pročitati sve, rekli ste zaista prave riječi koje su me se dojmile i predivan mi je onaj konkretan primjer u kojem ste me podučili kako trebam reagirati kad mi ona povlađuje. Idem sad pročitati još jednom. Pun hvala
Pozdrav
|
|
enibadi
|
04.03.2014. 23:00
dakle, ne znam odakle bih počela, zaista!
pitali ste me za odnos djevojčice sa ocem, odnos postoji, dosta je dobar, on se teudi i bavi s njom, ali onoliko koliko njemu i kada njemu odgovara, rjjetko kad će se tu osjetiti njegova žrtva, o tom nema govora, ja se često žrtvujem za nju, radim što mi se ne da, kartam kad mi se ne uklapa, igram neke druge igre kad padam s nogu od umora, jer znam da ona ne mora znati, bar nr uvijek, da sam umorna i da ne mogu.
pokušala sam razgovarati s njom, nevjerovatna je njena isključiva koncentracija na mene, na ono što ja mislim, kako se ja osjećam, što ja volim..kad se posvađamo, ona je očajna, plače, nesretna je i učinit će sve samo da to prođe. najviše ju brine što ću JA biti loše volje ako donese lošu ocjenu jer je najsretnija kad sam ja dobre volje, što je najčešće! odakle ovo sve proizlazi, nemam pojma, vjerujete mi, znam samo da ona zna da mi bezrezervno može vjerovati, da ju nikad nisam lagala, glumila, da sam joj uvijek rekla da će nešto boliti( npr. cjepljenje) kad sam znala da će boliti, nikad ju nisam plašila doktorom ni babarogama, ona mi vjeruje, potpuno, predano i sve što ja kažem i mislim za nju je svetinja! ako me pitate čini li me to sretnom, moj odgovor je NE, NI NAJAMNJE, jer mi to nameće takvu odgovornost da me strah i pomalo me guši. moram reći da i ja sa mojom mamom imam sličan odnos, ali sad u odrasloj dobi, kad sam bila dijete hije to bilo toliko izraženo.
dakle, nakon razgovora s njom zaključial sam da sve što radi radi zato jer sam joj ja to rekla, pa i ova nesigurnost koju je učitlejica uvijdela, dešava se jer sam joj ja to rekla. objasnit ću: ja sam joj rekla da uvijek slobodno, ako joj nije jasna i najmanja stvar, da slobodno pita učitlejicu, ona je zato tu! i sad mi u razgovoru kaže kako sam joj ja rekla da pita i da ona zato pita, i kad nešto zna, ona ipak pitaa, da provjeri, da ne pogriješi jer sam joj ja rekla da tako napravi!
sad znate kad vam kažem koliko mi je opterećenje njena odanost meni! sve pamti, sve, šta sam rekla, kako sam rekla..sve !
moram ju malo pustiti, ne znam kako, kako da ju malo rastretim moje sjene koja joj je neprestano iznad glave!?!?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
07.03.2014. 19:15
Draga mama,
puno Vam hvala na pozitivnim povratnim informacijama. Drago mi je ako smo Vam olakšali situaciju u kojoj se nalazite. Iz svega što ste nam napisali vidim da volite svoju kćer, da se trudite i želite učiniti sve najbolje za nju. Stoga bih se voljela još malo osvrnuti na napisano.
Drago mi je čuti da postoji dobar odnos između oca i kćeri. Svakom djetetu je odnos s oba roditelja jako važan jer je uloga svakog roditelja specifična i posebna te dijete voli oba roditelja bez obzira na sve njihove vrline ili mane. Iz svega što ste napisali, čini mi se da smatrate kako postoji nesrazmjer između Vašega i suprugova ulaganja vremena i truda u bavljenju djetetom pa bih Vam htjela istaknuti kako o tome uvijek možete porazgovarati sa suprugom. Ponekad je teško započeti razgovor o ozbiljnim temama koje mogu dovesti do manjih ili većih svađa, no isto tako miran razgovor bez direktnog optuživanja, vikanja ili kritiziranja, u kojem se usmjeravate na ponašanje osobe može dovesti do promjena na bolje. Ponekad osobe nisu ni svjesne u čemu griješe pa im razgovor može puno pomoći. Također, ako se odlučite na takav razgovor, htjela bih Vam istaknuti kako je važno da dijete pritom ne bude prisutno. Djeca uvijek žele da se roditelji dobro slažu i vide ono dobro i u ocu i u majci, privržena su im. Zbog toga ih rasprava između roditelja može preplašiti i uznemiriti jer je često doživljaju ozbiljnijom nego što ona uistinu jest.
Napisali ste kako Vas izrazita usmjerenost kćeri na ono što radite te njeno imitiranje i poslušnost pomalo guši. Vjerujem da Vam je ponekad teško jer nastojite biti dobar primjer svojoj kćeri. Htjela bih Vam istaknuti kako je usmjerenost djeteta na roditelja u dobi u kojoj se nalazi Vaša kćer uobičajena. U djetinjstvu, sve do ulaska u pubertet, roditelji su najbitnije osobe u djetetovom životu. Oni su „modeli“ koje djeca oponašaju, od kojih najviše uče i upijaju. To je tako ponajprije zbog toga što su djeca sigurna kako im njihovi roditelji žele najbolje, vjeruju da su oni dobre osobe i zapravo ih smatraju savršenima. Ulaskom u pubertet vršnjaci počinju dobivati glavnu ulogu te dijete u skladu s onim što je dotad naučilo bira društvo i prilagođava se. Obzirom da imam dojam da Vas muči njeno ponašanje, još jednom bih Vam savjetovala da razmislite da razgovarate o ovome sa stručnjakom u svojoj okolini. On će, u izravnom kontaktu s Vama i Vašom djevojčicom, moći više reći o ovoj situaciji i tome kako se ponašati. Vaše uočavanje potrebe za promjenom zaista jako bitno i često je upravo to roditeljima najteže.
Kao što sam Vam spomenula u prošlom odgovoru, slobodno se javite u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba ili u Dječju kuću Borovje. Tamo možete dobiti savjetovanje za sebe i za Vašu kći. To Vam može mnogo značiti jer ćete obje dobiti podršku i savjete osoba koje imaju mnogo iskustva u radu s roditeljima i djecom. Također, ukoliko Vam mjesta u Zagrebu ne odgovaraju, možete se slobodno javiti na našu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 – 0800 te možete saznati neka mjesta koja su blizu Vas, gdje biste mogli dobiti savjete i podršku koja Vam je potrebna.
Važno je istaknuti da je za sve promjene potrebno vrijeme. Nažalost, nitko nema čaroban štapić koji bi u trenutku riješio problem. No, uz trud, volju i upornost, vjerujem da polako dolaze promjene na bolje.
Naposljetku, želim Vam puno sreće u odgoju, razgovoru i postizanju onog najboljeg za Vašu kći.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
