|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
20.01.2014. 21:55
Poštovani tata,
zahvaljujem što ste nam se javili i time ukazali svoje povjerenje. Drago mi je vidjeti brižnog oca poput Vas koja se usmjerava na potrebe svoga sina i pazi na njegovu dobrobit te se ne ustručava potražiti savjet kako bi mu to i osigurao. Roditeljstvo sa sobom nosi puno lijepih trenutaka, ali i zahtjevnih u kojima nismo sigurni kako reagirati. Nadam se kako će Vam ovaj odgovor donekle ublažiti nedoumice i pružiti smjernice za daljnje djelovanje.
Drago mi je čuti da se Vaš sin uredno razvija, da je razigran, zainteresiran za druge ljude oko sebe. Vjerujem da Vas zabrinjavaju trenutci kada plače i kada je mrzovoljan jer takva ponašanja, prema napisanome, nisu slična njemu i njegovu karakteru. Pretpostavljam da Vas to i zbunjuje jer ne znate koji je najbolji način da pomognete svome sinu. Vaši osjećaji su posve prirodni i uobičajeni su dijelovi roditeljskoga staža.
Kada govorimo o poteškoćama u djetetovom spavanju, na ovaj način nezahvalno bi bilo govoriti o uzroku, ali polazište bilo kojih pretpostavki trebalo bi biti gledište na dijete kao individuu sa svojim posebnostima i temperamentom. Ono što mogu reći jest kako su takve poteškoće najčešće vezane za dob, temperament djeteta i njegove odnose s okolinom. Djeca pokazuju različite simptome (u ponašanju, spavanju, hranjenju) i tijekom najmanjih životnih promjena, na primjer, u slučaju promjene krevetića, traumatičnog iskustva, roditelja koji je otišao na put, rođenja brata ili sestre ili polaska u vrtić. Nemiri tijekom i nakon sna mogu biti i posljedica neudobnosti, primjerice, ukočena ruka, pun mjehur, hladna stopala… Ponekad i ono što nama odraslima izgleda kao beznačajna sitnica za dijete može biti ''potres njegovog svemira''.
Rekli ste da Vaš sin ima tri godine. U drugoj i trećoj godini života dijete obično pojačano izražava svoju potrebu za samostalnošću te tako često inzistira da mnoge stvari budu po njegovom, želi preuzeti inicijativu te roditelji tada često mogu čuti kako njihovo dijete kaže „Ne!“ i „Pusti me da to učinim sam!“ Kako je želja za preuzimanjem inicijative veća, djeca te dobi znaju imati i noćna buđenja. Riječ je o prolaznoj fazi u kojoj je važno djetetu pomagati kako da nauči ponovno zaspati ili kako se primiriti. Mogu se javiti i razdoblja otpora, kada djeca dozivaju roditelje i vrište kao u ružnom snu. Djeca tada traže roditeljsku prisutnost i svaki rastanak doživljavaju tragično. U toj razvojnoj fazi se kod djece počinju javljati noćne more i noćne strave. U ovome odgovoru ću se usmjeriti na noćne more i noćne strave koje se ne moraju nužno događati tijekom noći. No, ovim putem je teško reći o čemu se točno radi i jesu li one uistinu u pozadini ponašanja Vašeg djeteta ili je pak riječ o nekim okolinskim čimbenicima koje sam ranije navela.
Naime, dijete koje doživljava noćne strahove nakon buđenja sjedi u krevetu i neutješno plače ili vrišti, no ipak nije sasvim budno. Često ga je teško probuditi, a vjerojatno će nakon što se ´probudi´ ponovno zaspati. Roditelji se u takvim situacijama često prestraše, što je sasvim razumljivo kada vide kako dijete glasno viče, baca se i ne može se smiriti. No, dijete zapravo nije budno i nije svjesno svog ponašanja. Nakon što se smiri dijete se ne sjeća zastrašujućeg događaja kojeg je sanjalo i neće zbog njega patiti. Tijekom noćne strave djetetovo srce kuca punom brzinom, a disanje mu je ubrzano. Ono može biti mokro od znoja, ali neće pamtiti svoju „stravu“. Iako se nazivaju strave, one to za dijete zapravo i nisu, koliko predstavljaju strah roditeljima. Kako djeca odrastaju, i noćne strave su manje učestale, jer djeca uglavnom više ne spavaju tako duboko. Noćne strave su normalne u ovoj dobnoj skupini i nisu opasne, osim ako se dijete ne miče tako silovito da se može ozlijediti.
Za razliku od strava noćne more su zastrašujući snovi. Dijete se zbog njih budi, počinje plakati i drhtati. Sva djeca i odrasli barem jednom dožive noćne more, ali one najviše uznemiruju djecu mlađu od pet ili šest godina jer djeca s dvije ili tri godine ne mogu zaista razumjeti što je to san i da on nije stvaran. Čak i kada djeca jednom shvate da noćne more nisu stvarne, još uvijek su ostavljena da se suočavaju sa zastrašujućim osjećajima koje noćne more potiču. Postoje posebni stadiji, prijelomne točke, u razvoju djeteta, kada su noćne more očekivana pojava. Dvogodišnjaci i trogodišnjaci mogu imati noćne more o tome da su se izgubili ili o tome da su u opasnosti bez roditelja koji bi im pomogao. Dijete koje je uplašila noćna mora sasvim će se razbuditi i može priopćiti nešto o tome što se dogodilo u snu.
Zanima me razgovarate li s djetetom nakon što se probudi? Uspije li Vaš sin, nakon što se probudi i smiri, reći što ga je zasmetalo i prestrašilo? Čini mi se važnim i provjeriti kakvi su mu uvjeti tijekom popodnevnog sna. Spava li u svojoj sobici, gdje i noću spava ili negdje u dnevnoj sobi da Vam bude bliže, je li prostorija u kojoj spava tijekom dana zamračena i slično. Kao što sam već navela, ponekad djeca reagiraju i na najmanje promjene u okolini, koje se nama odraslima mogu učiniti posve beznačajnima. Često to može biti u vezi s nečim neobičnim ili zastrašujućim što se dogodilo tijekom dana. Moguće da su neke situacije koje su se dogodile tijekom dana „svježije“ u popodnevnom snu pa ih onda tada ponovno i proživljava.
Jeste li već svladali situaciju odvikavanja od pelena, dude ili nečeg drugoga ili se možda nalazite u tom razdoblju? Djetetove teškoće sa spavanjem mogu biti način da vam kaže kako nije spremno za idući korak ukoliko ga na njega potičete. Iako je Vašem sinu potrebno neko vrijeme da se smiri i ohrabri, dobro je što se može smiriti uz nekoga bliskoga, jer osjeća sigurnost i podršku. No, važno je i potaknuti dijete da bude samostalno. U takvim situacijama možete mu Vi ili supruga reći ˝Normalno je da se nekad brineš. Otpjevat ću ti jednu pjesmicu, još ću te jednom zaljuljati, ako me zatrebaš pozovi me i doći ću.˝
U nastavku ću Vam napisati nekoliko savjeta koji su se u praksi pokazali učinkovitima u ovakvim situacijama. Ukoliko Vaše dijete nekontrolirano plače i viče, a pritom vidite da nije budno, nije potrebno buditi ga, najbolje je pustiti dijete da nastavi spavati. Dijete se, kada je u svjesnom stanju često ni ne sjeća tog događaja i svog ponašanja. Možete ga ostaviti u krevetiću ili ga vratite u slučaju da je izašlo, ako Vam to dopusti. Važno je i pokušati smanjiti stresove kojima je izloženo tijekom dana jer možda prolazi kroz razdoblje veće osjetljivosti. Također, možete ga podsjetiti na njegove načine samoohrabrivanja: pjesmice koje si može tiho pjevati ili se možete prisjetiti nekih smiješnih i zabavnih događaja u danu. Možete mu dati njegovog plišanca ili dekicu koja ga posebno umiruje i čuva. Važno je obratiti pažnju i na televizijske emisije, filmove i crtane filmove koje Vaše dijete gleda. Oni ponekad mogu biti nasilni i zbunjujući za dijete ili prikazivati teme koje dijete ne može razumjeti. Dijete koje je preplavljeno podatcima koje ne može podnijeti nužno postaje uplašeno dijete što mu se može odražavati u snovima.
Najvažnije je da u situacijama kada plače i kad je uznemiren osjeća ljubav i podršku njemu najbližih ljudi koji će ga utješiti, maziti i u čijem će se okruženju osjećati sigurno, a čini mi se da mu Vi to i dajete. Samo s podrškom koju mu pružate će se dijete osjećati sigurno da može i nadvladati tu fazu. Dok ga tješite, nisu toliko važne riječi kojima ga tješite, nego kako ga umirujete i kako mu to govorite. Važno je da osjeća kako ste Vi smireni, strpljivi i tu za njega. Možda bi bilo korisno i da razgovarate s drugim roditeljima djece njegove dobi ili malo starije. Ponekad nam je lakše kada podijelimo s drugima svoje strahove i vidimo kako i drugi prolaze kroz slične faze, što nam može pomoći da se lakše nosimo s poteškoćama na koje nailazimo u roditeljstvu.
Kao što sam već spomenula, ovim putem je teško reći što je posrijedi pa me zanima ide li Vaše dijete u vrtić i događaju li se ondje ovakve situacije? Bilo bi dobro i da ondje razgovarate sa stručnim suradnikom koji vjerojatno ima iskustva sa sličnim pitanjima. Također, možete potražiti i mišljenje pedijatra. Ukoliko imate bilo kakvih dvojbi i pitanja, svakim radnim danom od 9 do 20 sati možete se obratiti Hrabrom telefonu za mame i tate na broj 0800 0800. Možete se javiti i putem chat-a koji se nalazi na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat svakim radnim danom od 15 do 18 sati.
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na još jednom mjestu, a to je Telefončić – savjetodavna linija namijenjena roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr
Želim Vas još jednom pohvaliti kao brižne roditelje, pune suosjećanje za faze koje proživljava Vaše dijete. Dobra stvar kod razvojnih faza jest to što su one prolaze, no potrebno je mnogo strpljivosti i međusobne podrške, a ne sumnjam da kod Vas toga ima.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
