14.03.2012. 16:25

Poštovana mama,

najprije Vam zahvaljujemo na povjerenju koje ste nam ukazali iskrenim i brižnim dijeljenjem svojih dilema. Između Vaših pitanja i dilema proizlazi i puno odgovora. Odgovora o tome da se brinete o svom djetetu, da ju poznajete, da promišljate o njenom razvoju (kako o kritičnom periodu polaska u školu i rođenja prinove tako i o razdoblju upisa i polaska u srednju školu koje je pred njom) te da ste s njom razvili jedan kvalitetan odnos povjerenja.

Na početku upita izrazili ste svoju nesigurnost vezanu uz pitanje je li ponašanje Vaše djevojčice problematično. S obzirom na to da smo ograničeni ovim načinom komunikacije vrlo je teško dati jednostavan odgovor na ovo pitanje. Osim toga, možda bi bilo bolje preoblikovati to pitanje. Vaša kćerka posjeduje određene osobine koje je čine ranjivijom i nesigurnom, ali isto tako posjeduje određene snage. Stoga su prava pitanja možda što joj je potrebno da bi prevladala ono što ju čini ranjivom, kako joj u tome mogu pomoći neke njene snage i kako je u tome možete podržati Vi i druge osobe u njenoj okolini.

S jedne strane sami ste naveli kako se radi o osjetljivoj djevojčici, jednom introvertiranom djetetu koje nije sklono velikoj skupini ljudi, koje nije jako aktivno i koje nema puno prijatelja. S te iste strane možemo reći kako bi to mogla biti neka trajna njena osobina. Možda ju čini sretnijom neko mirnije okruženje i vjerojatno se osjeća sigurnije u društvu jedne stabilne prijateljice nego grupe ljudi. Možda nema pretjeranu potrebu za razgovorom nego više uživa u samoći. Naše društvo više cijeni ekstroverte te se otvorenost, razgovorljivost, simpatičnost i druželjubivost više cijene od povučenosti, tihih i mirnih ljudi. No, introvertiranost je zapravo jednako normalna i uobičajena. Moramo biti svjesni da ponekad društvo, stručnjaci i roditelji pred djecu stavljaju očekivanja o tome kakva bi ona trebala biti i što bi ih trebalo činiti sretnima. U tom dijelu svi moramo raditi na osvještavanju svojih očekivanja i upoznavanju pojedinog djeteta te onoga što njega čini sretnim. I sami ste spomenuli da ona ima jednu prijateljicu s kojom odlazi u šetnje i u kino, odnosno, uspjela je s nekim ostvariti bliski prijateljski odnos. Ali to je samo jedan mali dio priče.

S druge strane naveli ste informacije koje bi prije bile izraz nekih strahova, tuga i manjka samopoštovanja čime bi ključna riječ, spomenuta gore: "sretno dijete" te upoznavanje što njega čini sretnim možda bila upitna. Tu govorimo o nekoliko stvari. Prvo je mucanje. Stručna pomoć koju ste tad potražili bila je posve opravdana. Procjenu donesenu u tom trenutku razvoja djeteta možda ne bi trebalo dovoditi u pitanje s obzirom da se moglo raditi o zaključku kako se ne radi o govornoj poteškoći nego o možda više prolaznoj fazi i nekim eventualnim psihološkim faktorima. Međutim, temeljeno na informacijama kako mucanje traje već 5 godina i ostavlja posljedice na odnose s ljudima opravdano je ponovno potražiti stručnu pomoć. Stručnjak poput logopeda i psihologa ne mora nužno „liječiti poremećaj“ nego može djevojčici nekim savjetima i tehnikama olakšati komunikaciju s okolinom, osnažiti ju i ohrabriti ju jer, kako je spomenuto, može se raditi o poteškoćama u govoru, ali o djelovanju psiholoških faktora odnosno njene nesigurnosti ili kombinaciji nekoliko čimbenika.

Druga stvar jer isto tako da mucanje možda ne treba gledati kao odvojen problem. Naveli ste tikove, griženje noktiju, gubitak samopoštovanja, sram zbog mucanja, povlačenje od vršnjaka, osjetljivost... Može se, ali i ne mora, raditi o povezanim znakovima koje dijete šalje o svome unutarnjem svijetu. To ne znači da je Vaše dijete problematično ili ima neki poremećaj, da odstupa od prosjeka ili nečega što bi bilo očekivano i „normalno“ nego više znači da bi se s djetetom moglo raditi na tome da se osjeća bolje, sretnije i sigurnije u vlastitoj koži. Pritom valja naglasiti na početku spomenuto: da se možda zaista radi o djetetu introvertu koje nikad neće voljeti javne nastupe i velik krug prijatelja, ali u ovome trenutku uputno je to istražiti, zajedno s s djetetom i sa stručnjacima.

Nadalje, stručnjaci znaju objašnjavati kako djeca „pretrpe“ dva velika udarca na svoje samopoštovanje: prvi je kad krenu u školu. Ondje se počnu uspoređivati s drugom djecom, vide da nisu sami na svijetu, da nisu najzabavniji, najpametniji i bezuvjetno voljeni kako je slučaj bio s primarnom obitelji. Djeca se tada osim realnog socijalnog svijeta vršnjaka i funkcioniranja u njemu susreću i s obvezama i zadaćama koje možda neće moći ispuniti i činjenicom da se njihovo ponašanje ne vrednuje tako blagonaklono kao dosad. Upravo kod Vaše djevojčice dogodilo se da se njen mali svijet u kojem je bila princeza susreo istovremeno i s školskim okružjem i opisanom socijalnim svijetom, kao i novom princezom s kojom je morala dijeliti roditeljsku naklonost. Kako je u tom periodu tekla njena prilagodba? Je li se taj period poklopio s nekim simptomima? To što je ona tada postala ozbiljnija i šutljivija djelomično je posve očekivana reakcija na situaciju koja od nje traži povećanu ozbiljnost, ali nije potpuno jasno u kojoj mjeri je takvo ponašanje možda odražavalo i njenu tugu ili nesigurnost u nošenju s novom situacijom.

Sljedeći veliki udarac na dječje samopoštovanje je početak puberteta kada se dijete susreće s novim tijelom, novim oblicima socijalnih odnosa, simpatijama, jako važnom ulogom vršnjaka, mišljenje i vrednovanje vršnjaka postaje ključno za samopouzdanje, dijete se redefinira, traži ulogu „odraslosti“ i veće neovisnosti od obitelji da bi postiglo prihvaćanje i status među grupom vršnjaka. Pošto je Vaša djevojčica na samom pragu te dobi svako ulaganje i briga za razvoja njenog samopoštovanja, pozitivne slike o sebi, sigurnosti u interakciju s vršnjacima je dobar potez. Potez koji će joj pomoći u predstojećem razdoblju odabira i polaska u srednju školu, izlazaka u grad ili kino s vršnjacima, novim iskustvima.

Prema tome, možda ne bismo trebali govoriti o ponašanju koje treba korigirati, nego o pomoći da se Vaša kći razvija u sretnu i sigurnu osobu. O stručnjacima koji se bave s djecom možete se raspitati i kod liječnika opće prakse ili pedijatra koji Vas može uputiti na psihološki pregled. Tom stručnjaku na licu mjesta možete iznijeti svoje sumnje, a on ovisno o tom uvidu i procjeni može dati mišljenje koliko je rad s djetetom potreban, u kojoj mjeri, koja je ustanova i stručnjak za to primjeren.

Ako ste iz područja Zagreba, mogu Vam preporučiti Savjetovalište za djecu i roditelje u Borovju. Radi se o programu Hrabrog telefona u sklopu kojeg educirani stručnjaci pružaju podršku roditeljima i njihovoj djeci kroz usluge savjetovanja i grupa za roditelje. Nalazi se na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a naručiti se možete na broj telefona 01/ 6117 190. Usluge savjetovališta su besplatne. Ako niste iz Zagreba, slobodno nam napišete odakle dolazite kako bismo Vas uputili na savjetovališta u Vašoj blizini.

Isto tako, budući da ste naveli kako se djeca u školi prema njoj ružno ponašaju, možda biste mogli porazgovarati i sa stručnjakom (psihologom ili pedagogom) u školi ili s njenom razrednicom. O kakvim se konkretno situacijama radi? Osjeća li se Vaša djevojčica ugodno u razredu? Je li što po tom pitanju poduzeto? Ukoliko se druga djeca u razredu prema njoj ponašaju na način zbog kojega se ona osjeća ugroženo, vrlo je važno da takva ponašanja kroz suradnju s učiteljima i stručnim suradnicima škole budu prekinuta. Također, djevojčica može porazgovarati sa stručnim suradnikom o ponašanju druge djece i kako to na nju utječe, kao i o svojoj trenutačnoj situaciji općenito.

Puno je različitih mogućnosti, možda ste neke od njih već isprobali, ali ohrabrujem Vas da s istom analitičnošću i brižnošću koju ste pokazali svojim obraćanjem i dalje koristite da bi Vaša kći stekla sigurnost i prihvaćanje sebe koje joj je potrebno da bi jednoga dana izrasla u sretnu i samopouzdanu odraslu osobu.

Srdačan pozdrav!
Hana Hrpka, prof.

12.06.2012. 18:15

Lijep pozdrav,

hvala Vam na Vašem obraćanju. U svom upitu navodite da Vas zabrinjava što Vaša djevojčica u vrtiću nije uspjela sklopiti bliska prijateljstva. Na samom početku bih željela pohvaliti Vaša nastojanja i trud koji ulažete kako bi pomogli Vašoj djevojčici i olakšali joj uspostavljanje prijateljstava i bliskih odnosa s vršnjacima.

Prijateljstva s vršnjacima nose mnoge dobrobiti za dijete. Kroz njih djeca uče kako biti pažljivi prema drugima, kako se postaviti u tuđe cipele, kako donositi odluke i rješavati probleme, kako rješavati svađe i doći do kompromisa, uče o drugima i o sebi. Družeći se s vršnjacima doživljavaju osjećaj zajedništva i usvajaju pozitivnu sliku o sebi. To naravno ne znači da povučena djeca neće usvojiti te vještine i stavove. Primjerice, naveli ste da je Vaša djevojčica jako pažljiva i suosjećajna prema mlađem bratu. Ipak, sustav vršnjaka s vremenom postaje sve važniji u životu djeteta, odmah nakon obitelji i djeca se mogu osjećati usamljeno bez njega.

Djeca su međusobno jako različita prema potrebi za druženjem. Neka od njih su uvijek okružena mnoštvom prijatelja, no ima i onih koji su skloniji vrijeme provoditi sami. Naveli ste da ste Vi i Vaš suprug mirniji i introvertirani tipovi, što može značiti da je Vaša djevojčica u određenoj mjeri slična Vama. Introvertirana djeca nisu sklona provođenju vremena s puno ljudi te uživaju u vremenu koje provode sami. Biti introvert ne znači nužno da će se osoba u velikim društvima osjećati nelagodno ili da će imati manje socijalne vještine. Kako biste prepoznali je li Vaše dijete introvert ili nasprot tome ima izraženu potrebu za druženjima i prijateljstvima koju iz nekog razloga ne može ostvariti, jako je važno pažljivo osluškivati svoje dijete i njegove potrebe. Navođenjem da je Vaša djevojčica tužna i da kaže da bi željela imati prijatelje, pokazujete da je to upravo ono što činite. Njena neostvarena potreba za druženjem potiče Vas da joj pomognete u ostvarivanju kontakta s vršnjacima.

Ukoliko Vaša djevojčica izražava potrebu za druženjima korisno je pokušati doprijeti do nje i saznati što je u tome spriječava. Osjeća li se možda nesigurno, ima li kakvo negativno iskustvo s drugom djecom u vrtiću ili možda ne zna kako prići drugoj djeci? Osim razgovora s njom, možete je pokušati i potaknuti da Vam pomoću crteža ili male lutkarske predstave pokaže kako se osjeća u vrtiću i kako izgledaju njena druženja s drugom djecom. Može Vam nacrtati i kakva su druga djeca u vrtiću, kako ona vidi njih, a kako vidi sebe. Postavljanjem pitanja o crtežu ili likovima možete pokušati saznati zbog čega odbija igru s drugima, iako navodi da bi željela imati prijatelja.

Kakvi su osjećaji Vaše djevojčice o njoj samoj? Osjeća li se samopouzdano ili joj je potrebna podrška kako bi razvila osjećaj sigurnosti u sebe? Iako vjerujem da to i sada činite, nije naodmet naglasiti važnost pohvala. Nastavite hvaliti svoju djevojčicu za njezine sposobnosti, postignuća i ponašanja. Vježbajte s njom razvoj neke vještine kao što je: vezanje tenisica, spremanje igračaka, pranje zuba, vožnju biciklom, itd. te pohvalite svako njezino ponašanje i napredak u izvođenju ovakvih aktivnosti jer će na taj način Vaša djevojčica dobiti osjećaj da je sposobna i osvijestiti vlastitu vrijednost. Također, jako je dobro hvaliti i njene osobine, a ne samo ponašanja. Npr. umjesto da kažete: „Drago mi je što si pomogla bratu pospremiti igračke.“ Možete joj reći: „Drago mi je što si pomogla bratu. Sviđa mi se što si tako pažljiva prema njemu i spremna pomoći mu.“

Kakva su njena iskustva u vrtiću? Kakvi su bili njeni prvi pokušaji da uspostavi kontakt s drugima i jesu li oni bili uspješni? Negativna iskustva s pojedinim vršnjacima ponekad mogu dovesti do nesigurnosti u sebe, povučenosti i težeg uspostavljanja prijateljstava.

Nadalje, neka djeca ne znaju kako uspostaviti kontakt s drugima. Vježbanje određene situacije kroz glumu kao što ste vi to činili je jako dobra metoda kojom Vašu djevojčicu možete dobro pripremiti za komunikaciju s vršnjacima kroz koju ona uvježbavanjem stječe sigurnost te ju možete koristiti i u budućnosti. Pri tome je važno biti uporan, vježbati situaciju više puta, kao i zamišljati različite ishode, razgovarati o njima, kako bi se Vaša djevojčica zbog njih mogla osjećati i kako bi mogla reagirati.
Također bih željela pohvaliti Vaše ponašanje u kojem ste djevojčicu u kući ohrabrivali na igru jer je dom sigurno mjesto za dijete te je jako dobro da djeca prva druženja s prijateljima imaju upravo kod kuće gdje se osjećaju sigurno. Naveli ste da u susjedstvu nema prikladno društvo za igranje. No, možda biste mogli organizirati mala druženja s drugom djecom iz vrtića kroz koja bi ona mogla učvrstiti svoje socijalne vještine i steći određeno samopouzdanje u kontaktu s drugom djecom. Porazgovarajte s njom o tome koju djecu bi željela pozvati, čega bi se voljela igrati i koje aktivnosti biste mogli uključiti. Organizirane igre smanjuju potrebu da ona sama pristupi nekome već stvaraju sigurno okruženje. Pozovite manji broj djece kako bi se djevojčica mogla postupno privikavati. Također, budite joj dostupni kako bi se osjećala sigurno i uvijek budite spremni dočekati je sa zagrljajem i ohrabriti je.

Djeca najviše uče promatranjem njima bliskih i važnih osoba. Stoga je važno da i sami što češće u kontaktu s odraslima i djecom pokazujete ponašanja koja biste željeli vidjeti kod Vaše djevojčice.

Napisali ste da Vaša djevojčica nema prijatelja u vrtiću te bi bilo dobro da ju upišete na na neki sport, ples, učenje jezika. Naveli ste da u Vašem malom mjestu ponuda tih sadržaja nije raznolika, no možete razgovarati s djevojčicom o odabiru neke aktivnosti od onih koje su trenutno moguće. Na taj način bi Vaša djevojčica imala priliku stupiti u kontakt s vršnjacima koji imaju isti interes kao ona, a i povećala bi samopouzdanje kroz uspjehe koje bi postizala u toj aktivnosti. Moguće je da Vaša djevojčica možda ne vidi zajedničke osobine s drugom djecom, odnosno da sebe vidi drugačijom od njih. Stoga povezivanje s drugom djecom koja imaju slične interese može biti vrlo poticajno.

Jako nam je drago što ste uspostavili kontakt i suradnju s tetama u vrtiću. Međusobna povezanost vrtića i obitelji jako je važna kako bi se mogla steći što šira slika o djetetu i pronaći odgovor na roditeljske nedoumice. Ukoliko Vas ovakva situacija nastavi zabrinjavati, slobodno potražite i podršku vrtićkog psihologa (ili drugog stručnog suradnika) koji Vam može pomoći u pronalaženju najboljih mogućnosti za Vašu djevojčicu.
Željela bi Vam još jednom zahvaliti što ste nam se obratili. Željela bih Vas i potaknuti da se sa svim dodatnim pitanjima slobodno obratite besplatnoj i anonimnoj liniji Hrabrog telefona, otvorenoj svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broju 0800-0800. Hrabri telefon nudi i mogućnost e-savjetovanja putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr) ili chata, dostupnog svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat.

Svaki roditelj ponekad je suočen s određenim nedoumicama i pitanjima. Vjerujem da Vam je teško vidjeti da se Vaša djevojčica osjeća usamljeno, ali istovremeno vidim Vašu veliku spremnost da joj olakšate stvaranje prijateljstava. Vaše pažljivo praćenje potreba i osjećaja djevojčice, razgovori puni podrške i razumijevanja, poticaji, ali i spremnost na traženje stručne podrške, stvaraju sigurnu, podržavajuću i poticajnu okolinu za Vašu djevojčicu. Istovremeno, važno je pratiti njen tempo i poštivati da na neke stvari možda još nije spremna. Želim Vam puno sreće i uspjeha u prevladavanju ovog izazova, iskreno se nadam da će neki od navedenih savjeta pomoći u tome te Vas pozivam da nam se ponovo javite ukoliko osjetite potrebu.

Srdačan pozdrav!
Hana Hrpka, prof.

27.06.2012. 12:00

Draga djevojko,

Hvala ti što si nam se odlučila obratiti. U svom upitu si nam napisala da u posljednjih godinu i pol doživljavaš nešto što opisuješ kao napadaje. Navela si da tijekom njih izgubiš svijest te da ti se mišići počnu nekontrolirano grčiti. Vjerujem da te takve situacije plaše i žao mi je što se suočavaš s time.

Kada se sretnemo s nečim takvim, potrebna nam je pomoć liječnika i drugih stručnjaka koji mogu vidjeti o čemu se radi i što se može učiniti kako bi nam bilo lakše. Traženje pomoći tada je nužan korak koji pokazuje da smo odgovorni prema svom zdravlju. No, njihov nas svijet često može zbuniti brojnim stručnim izrazima koje je ponekad teško razumjeti. Iz onoga što si nam napisala čini mi se da imaš potrebu bolje shvatiti to što ti se događa, što nekim osobama zaista može pomoći da se lakše suoče sa situacijom u kojoj se nalaze.

Budući da imamo jako malen uvid u tvoje simptome te smo ograničeni ovim oblikom komunikacije, ne bih željela donositi zaključke o tome što je zapravo u pitanju i koji su razlozi. Ono što me zanima je jesi li ova pitanja postavila svom psihijatru? On je najbolje upućen u tvoju situaciju i može ti objasniti o čemu se zapravo radi i što to za tebe znači. Čini mi se da bi bilo jako dobro da svoje nedoumice podijeliš s njim jer ti on može pružiti najbolje odgovore.

Ono što možemo učiniti je objasniti neke pojmove koje si spomenula, a koji te zbunjuju. Spomenula si da je psihijatar rekao da se radi o anksioznosti, ali da nisi sigurna što je to točno. Anksioznost je stanje kada se osoba osjeća uznemireno, prestrašeno, kao da će se dogoditi nešto jako loše. Osoba osjeća fizički nemir, snažno joj lupa srce, teško diše, može se znojiti, osjećati mučninu ili se osjećati kao da će se onesvijestiti . U takvom stanju često događaje tumačimo jako negativno, javljaju nam se obeshrabrujuće misli (npr. „ovo neće dobro završiti“, „ja to ne mogu“) iako za to nema stvarnog razloga. Primjerice, učenica koja je sve naučila za test i odlično se pripremila, ali je uvjerena da će profesorica postaviti neka teška pitanja, da će ona sve zaboraviti i da će dobiti lošu ocjenu.

Određena razina anksioznosti je zapravo uobičajena i svi smo je ponekad doživjeli. Ona postaje razlogom za zabrinutost ako je pretjerana, nadilazi ono što bismo očekivali s obzirom na situaciju i ako osobi onemogućava normalno funkcioniranje u svakodnevnim situacijama. Primjerice, kada bi spomenuta učenica zbog izuzetno velike uznemirenosti bila sklona loše napisati testove i kada bi to ugrozilo njen uspjeh u školi, mogli bismo reći da anksioznost utječe na njeno funkcioniranje.

Kod nekih osoba koje doživljavaju određeni tip napadaja, npr. osoba koje imaju epilepsiju, anksioznost može biti poticaj za napadaj. Odnosno, kada se osoba osjeća anksiozno, postoji veća vjerojatnost da će doći do napadaja. Psihološki razlog ne znači nužno da imaš neki psihološki problem, već da do određenog stanja dovode uzroci koji su psihološke prirode, odnosno, da se radi o određenim mislima, osjećajima i općenito psihološkim stanjima, a ne prvenstveno nekoj promjeni u tijelu.

Sva pitanja s kojima su suočavaš, sasvim su normalna i očekivana reakcija na situaciju u kojoj se nalaziš. Stoga bih te željela još jednom potaknuti da se sa svim nedoumicama obratiš svom psihijatru. Također bih te željela pitati jesi li o tome razgovarala s roditeljima? Roditelji su često osobe kod kojih prvo tražimo toplinu, podršku i razumijevanje kada smo suočeni s nečim što nas brine, plaši ili zbunjuje.

Također, ukoliko tvoji roditelji budu imali određene sumnje u procjenu tvog psihijatra, važno je da znaju da uvijek mogu potražiti i drugo mišljenje. Svaki stručnjak mentalnog zdravlja kroz svoju karijeru stekne drugačija iskustva. Unatoč tome da je možda jako stručan, može postojati drugi stručnjak čije će mišljenje biti jako vrijedno u potrazi za odgovorima o tvom stanju i određivanju terapije koja je najprimjerenija.

Budeš li osjećala potrebu porazgovarati s nekim o tome što ti se događa, razumijevanje i podršku uvijek možeš pronaći na Hrabrom telefonu. Možeš im se obratiti putem besplatne i anonimne savjetodavne linije na broju 0800-0800, otvorene svakim radnim danom od 9 do 20 sati, ali i putem e-maila (hrabrisa@hrabritelefon.hr) ili chata, kojeg svakim radnim danom od 15 do 18 sati možeš pronaći na stranici www.hrabritelefon.hr/chat.

Na samom kraju, željela bih te još jednom pohvaliti što si nam se obratila sa svojim pitanjima. Drago mi je da se prema svom zdravlju odnosiš zainteresirano i odgovorno. Nadam se da ćeš kroz razgovor sa svojim psihijatrom pronaći odgovore koje tražiš. Pred tobom je veliki izazov. Iako možda ne možeš utjecati na to da su se napadi počeli javljati, možeš naučiti živjeti s njima i unatoč njima biti sretna i ispunjena djevojka.

Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.