Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1419

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Jaslicar


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Nektar

11.01.2019. 10:05

Postovana profesorice,

Majka sam jednogodisnjeg djecaka. Zivimo u Engleskoj. Ovdje nemamo nikoga od rodbine, tata radi, a ja sam cijelo vrijeme sa sinom. To mi ne pada nimalo tesko. Nedostaje mi moj posao, ali bih isla mozda 3-4 sata da radim, da popricam s odraslim ljudima, ispusem se, i onda da se vratim svom malisanu da dalje uzivamo. Naravno, zivot nije bajka. Zbog papira i vize, ja moram poceti raditi s njegovih navrsenih 14 mjeseci, i to 8 sati dnevno. Tako ce biti par mjeseci, a onda planiram prepoloviti tako da cu ici na posao 2-3 dana sedmicno. Ako sve naravno bude kako sam zamislila.

Ja sam njega upisala u jaslice. Vec sa navrsenih 11 mjeseci je krenuo po berlinskom modelu adaptacije, ali nesto usporeno. Ja sam pretpostavljala da ce on plakati, mozda i vise ako adaptacija duze traje. Ali nisam misljenja da je bolje krace. To sto se brzo naviknu i ne placu, ne znaci da ne pate iznutra nego mozda samo prihvate novonastalu situaciju. Zato sam prvu sedmicu isla s njim u vrtic i igrala se s njim i tetom. Za to vrijeme smo teta i ja razgovarale o zivotu i sl. Jednostavno da on vidi i osjeti interakciju medju nama dvjema, i da se sjeti u podsjvesti da ta teta nije neko nepoznat nego da je mama ipak postuje i prihvata. I stvarno sam srcem prihvatila njegovu tetu, jer mi smo se upoznale jos ljetos, ciljano i razgovarale o citavom tom procesu. Tek druge sedmice smo krenuli tako da ja prvo sjedim s njima, a onda ga pozdravim i odem. To je sve funkcionisalo, ali smo obje bile svjesne da on jos nije svjestan da cu ja njega tu ostavljati svaki dan zapravo.

Sa spavanjem nije odmah upalilo, ali nismo zeljeli previse forsirati. Naravno, nema smisla da dijete ne place, jer nekad mora i zaplakati, ali nisam zeljela da mu sve to ostavi preveliku traumu. Prvi put kad je zaspao, a to je bilo prije par dana, zaspao je kratko i plakao je. Teta ga je nosala dok ne zaspi i pjevusila. Drugi dan je vec bilo bolje, zaspao je odmah. Treci dan se vec i naspavao. Jedina razlika je sto ne ide spavati kad je umoran, nego dok god ima druge djece, on se igra s njima.

S tetom mislim da imam odlicnu komunikaciju, svaki dan dok on spava, ja dodjem ranije i mi porpicamo kakav je bio dan. Tako se ja osjecam sigurnije, a i ona misli da je jako bitno da sam ja sigurna u tu svoju odluku.

Ono sto je problem je cinjenica da je on sad otkako je poceo tamo spavati, poceo i plakati ujutro kad ga ostavljam. Teta kaze da se brzo smiri, a kako je vrtic staklena zgrada, u to sam se i sama uvjerila. Jako me zagrli i place dok ga ostavljam, ali cim ja odem, on krene s djecom da se igra, idu na dorucak. Teta kaze da place samo kada neko otvori ili zatvori vrata jer mu je valjda u sjecanju kako sam ja otisla. Jako mi je tesko isto kada dodjem sto on odmah zaplace cim me vidi, ali brzo se smiri. Ostatak dana sam mu maksimalno posvecena. Sad vec ostaje 5 sati. Ja jos ne radim, i kao na iglama ga cekam svaki dan, ali svejedno sam mirnija sto znam da sam tu ako me nazovu i da imam slobodnih dana jos u slucaju da adaptacija krene krivo ili da mu treba jos vremena.

Zanima me vase misljenje, kako vi vidite sve ovo, da li imate neke ideje, savjete, prijedloge. Znam da jaslice nisu najsretnije rjesenje i griznja savjesti me ubi. Ja stvarno mislim da svaka majka svom djetetu treba minimalno tri godine, a da socijalizaciju treba vrsiti preko raznih grupa, druzenja i slicno, a ne po principu jaslica po citav dan. I to je ono sto mene muci. Vrtic mi se svidja, tete mi se svidjaju, imam povjerenje, ali me dusa boli za mojim malim bicem koje ce se naviknuti, ali sigurno ne moze pojmiti zasto ga mama ostavlja. I sta je to pogresno uradio pa sada nije citav dan u maminom narucju.

Bila bih Vam zahvalna na procjeni situacije, eventualnim kritikama i prijedlozima. Jer njegovo dobro mi je na prvom mjestu. I u skorije vrijeme planiram i posao prilagoditi njemu. Nazalost, ja sam lijecnica ovdje u Engleskoj i to ne ide tako lahko. Nije ovo posao za majke.

Lijep pozdrav,

Nera

Hana Hrpka, prof. psih.

14.01.2019. 17:30

Draga mama Nera,
na početku Vam želim zahvaliti što ste mi se javili i ukazali svoje povjerenje. Iz Vašeg sam upita stekla dojam da ste uistinu brižna i posvećena majka koja svojem djetetu želi pružiti samo najbolje. Roditeljstvo je puno nedoumica, stoga je traženje stručnog mišljenja za svaku pohvalu te govori upravo o Vašoj angažiranosti, brizi i ljubavi.
Ako sam dobro shvatila, majka ste jednogodišnjeg dječaka kojeg ste zbog povratka na posao upisali u jaslice koje je krenuo pohađati s 11 mjeseci. Prvi tjedan ste ostajali u jaslicama s njim čitavo vrijeme, a drugi tjedan na način da kratko budete s njim i onda ga pozdravite i odete. Napisali ste da je u početku sve funkcioniralo bez poteškoća, no otkako je u jaslicama krenuo ostajati i na spavanju, počeo je plakati te Vas to brine. Objasnili ste da sada plače ujutro kada Vi odlazite, kada dolazite po njega i kada netko otvara ili zatvara vrata jaslica te ste to protumačili na način da plače jer se tada prisjeti Vašeg odlaska. Muči Vas i to jesu li jaslice dobro rješenje za Vašeg sina, iako mislite da ni nemate druge opcije s obzirom na to da krećete raditi.
Mnogo djece već od najranije dobi danas odlazi u jaslice. Vrtići imaju programe prilagođene svim uzrastima djece pa tako i najmlađima kojima pripada i Vaš sin. Vjerujem da biste najradije da Vaš sin što duže ostane s Vama kod kuće i da čitavo vrijeme o njemu brinete Vi, no upravo zbog toga što roditelji često nisu u mogućnosti cijelo vrijeme biti sa svojom djecom, napravljeni su programi u vrtićima kojima se djeca mogu priključiti. Isto tako, jaslice su mjesto u kojem djeca sa svojom socijalizacijom mogu započeti od najranije dobi što im može olakšati kasnije odnose s vršnjacima.
Tijekom ranog djetinjstva djeca stvaraju snažne emocionalne veze s osobama koje o njima brinu, što im pruža osjećaj sigurnosti i omogućuje istraživanje svijeta oko sebe stoga ne čudi da im je potrebna određena prilagodba kada krenu u vrtić i kada duže vrijeme budu odvojeni od roditelja. Svako dijete na prilagodbu reagira drugačije, no ona obično traje dva tjedna tijekom kojih roditelj ostaje kraće vrijeme s djetetom u skupini, kao što ste ostajali i Vi. Vrlo je važno da roditelj djetetu za vrijeme zajedničkog boravka u vrtiću dopusti da samo istraži prostor te da se upozna s odgajateljima i vršnjacima. Napisali ste da ste se za vrijeme zajedničkog boravka Vi igrali s njim i tetom, no da ste s tetom dosta i razgovarali pa pretpostavljam da je Vaš sin za to vrijeme imao mogućnost upoznati se s vršnjacima i okolinom. Reakcije na prilagodbu mogu se javiti odmah po odlasku u vrtić, ali i nakon nekoliko dana i tjedana kada dijete shvati da će tamo odlaziti svakodnevno. One mogu biti emocionalne kao što su tuga, potištenost, ljutnja, ali i tjelesne te ponašajne. Važno je napomenuti da su reakcije na prilagodbu prirodne i uobičajene. Prilagodba na vrtić može biti izazovna kako za dijete, tako i za roditelje, osobito ako su prisutne suze, no ako dijete plače samo za vrijeme rastanka i ako se brzo nakon toga priključi igri s vršnjacima, roditelji nemaju razloga za brigu. Roditeljima je teško podnijeti bilo kakvu neugodnu emociju svojeg djeteta, no prirodno je da ju dijete osjeti tijekom rastanka s roditeljem. Postoje i neki načini na koje roditelji djeci mogu olakšati prilagodbu. Bilo bi dobro da dijete u vrtić uvijek vodi isti roditelj u isto vrijeme i da isti roditelj dolazi po njega, da se razgovara s djetetom na način da mu se verbaliziraju njegovi osjećaji vezani za ostanak u vrtiću te da mu se objasni kako se može lakše nositi s njima kada se jave. Primjerice, možete mu reći: „Vidim da si tužan, no mama sada mora ići i ako ćeš biti tužan za vrijeme kada mene ne bude, sjeti se da ću ja doći za par sati i da ćemo kasnije zajedno čitati priču.“. Isto tako, dobro je da roditelj zauzme jasan stav o tome kada mora otići iz vrtića i da kada kaže da mora ići, uistinu i ode te da ne bude nesiguran oko svog odlaska jer dijete može osjetiti njegovu nesigurnost i zbog toga biti zabrinuto i uplašeno. Djeca zahtijevaju rutinu i predvidljivost, stoga je važno da dijete svakodnevno obavlja određene aktivnosti kao što su pranje zubi, oblačenje, doručak, ručak, popodnevno spavanje i slično istim redoslijedom. Ako dijete ima uspostavljenu strukturu, lakše će mu se biti priviknuti na rutinu u vrtiću. Više o prilagodbi djeteta na vrtić možete pročitati u članku Prilagodba na vrtić koji se nalazi na stranicama Hrabrog telefona https://odrasli.hrabritelefon.hr/clanci/prilagodba-na-vrtic/.
Kažete da u vrtić imate povjerenja i da s tetom iz jaslica imate odličnu komunikaciju. Drago mi je da je ona netko kome se možete obratiti, kome možete vjerovati i tko Vam je podrška budući da ona, pošto puno vremena provodi s Vašim sinom kada je u vrtiću, ima dobar uvid u cjelokupnu situaciju.
Ako budete imali još kakvih pitanja i nedoumica, slobodno mi se ponovno javite ovim putem ili na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju za mame i tate Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Isto tako, Hrabrom telefonu možete pisati i putem e-maila, na adresu savjet@hrabritelefon.hr.
Za kraj, želim Vam još jednom zahvaliti na iskazanom povjerenju i zaželjeti Vam puno radosnih trenutaka s Vašim sinom, kao i uspješnu i što bržu prilagodbu na jaslice.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.