|
Aporia
|
17.12.2018. 10:45
Pozdrav.
Nazalost forum za psihijatriju je zatvoren, a ovo je najbliže tome gdje se moj problem može svrstati. Jeste vezano za dijete ali je problem više moj. Ako mi možete pomoći, bila bih i više nego sretna. Upoznati ste sa slučajevima gdje se dijete boji odvojiti od majke, a šta kada je obrnuto?
Imam cetverogodisnjeg djecaka koji sljedece godine krece u predskolsko. Sama pomisao na to mene uznemirava. To je cak i preblaga rijec. Ja pocinjem da placem, dolazi mi mucnina, jednostavno se ne osjecam dobro. Kao da mu se zivot zavrsava tu. Lavina emocija se desava u meni, kao da u dubini smatram da se nisam DOVOLJNO posvetila njemu, kao da nisam dovoljno stvari uradila sa njim, kao da nam treba jos dosta vremena da sve to obavimo, a vrijeme otkucava. Iako sam nezaposlena otkako se rodio, i sve vrijeme provodim sa njim i bracom koji ima 2.5 godine, ja svejedno imam griznju savjesti... Nekako kao da sam sebi zacrtala u um da cemo ja i on biti ti neki drugari koji ce kroz zivot ici zajedno, koji ce raditi sve te zabavne stvari, ali otkako je braco dosao na svijet nemamo vremena za to, ne mogu da se posvetim njemu maksimalno... I onim danima kad se posvetim, kada neko cuva bracu, opet mi je malo. Igramo se mi, lijepo nam je, izlazimo... Ali kao da nesto fali, kao da nije dovoljno. I sama pomisao na to da ce mi ga skola oduzeti me tjera da placem. Shvatim da vec krece period odrastanja, period ucenja, manje vremena ce imati za igru i tek tad ce biti prekasno da sve obavimo (iako ni sama ne znam sta je to sve). Ovaj problem me strasno gusi i zaista se nadam da cete mi dati bilo kakav savjet... Upravo placem dok ovo pisem...
Unaprijed hvala.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
21.12.2018. 01:05
Draga mama,
najprije Vam želim zahvaliti što ste mi se obratili i na taj način ukazali povjerenje. Žao mi je što ste niste uspjeli obratiti na željeni podforum ali mi je drago što u toj situaciji niste odustali, već ste se odlučili obratiti ovdje. Nadam se da ćemo zajedno pronaći neke ideje koje će Vam pomoći u nošenju s poteškoćama koje navodite.
Naveli ste da Vaš četverogodišnji sin sljedeće godine kreće u predškolu, što u Vama izaziva nemir. Kažete da doživljavate širok raspon emocija, da plačete, osjećate mučninu i imate dojam kao da će Vam život završiti kad Vaše dijete krene u vrtić. Vjerujem da se u takvim trenucima osjećate nesigurno, nezadovoljno i bespomoćno. Napisali ste da osjećate kao da se niste dovoljno posvetili svom djetetu, iz čega sam stekla dojam kao da ste razočarani sami u sebe i žao mi je što se tako osjećate.
Pred roditeljima su danas, vjerojatno više no ikada prije, brojni izazovi u odgoju djece. U nastojanju da ne ugroze razvoj djeteta u suvremenom svijetu mnogi se na tom putu nađu u velikim dvojbama. Stekla sam dojam kao da se i Vi sad nalazite na nekom raskrižju u svome životu i nesigurni ste u tome u kojem bi smjeru valjalo krenuti.
Kažete da sa sinom provodite vrijeme od kada se rodio, kao i sa njegovim mlađim bratom, ali svejedno imate osjećaj kao da to nije dovoljno vremena da biste mu se u potpunosti posvetili. Ako sam Vas dobro razumjela, osjećate da takav odnos nije dovoljan, tražite nešto više i osjećate strah te neku vrstu gorčine kad pomislite da sin uskoro kreće u predškolu. Voljela bih Vam reći da polazak u vrtić ili školu predstavlja velik događaj u životu kako djeteta, tako i roditelja. Isto kao što djetetu može biti teško i zastrašujuće prvo odvajanje te ostajanje s nepoznatim odraslima i djecom, tako i roditelji osjećaju svojevrsnu nelagodu, paniku i zabrinutost, što je u potpunosti prirodno. Međutim, valja imati na umu da ono što osjećate Vi, u određenoj mjeri vjerojatno osjeća i Vaše dijete. Ono to možda ne iskazuje jednako kao i Vi i ne reagira na isti način, ali za njega je to velika promjena. Djeci je osjećaj sigurnosti od velike važnosti, a tu sigurnost pružaju mu primjerice prostor u kojem spava, najdraže igračke, poznati ljudi koje redovito viđa, svakodnevna rutina i slično. Sve se navedeno mijenja polaskom u vrtić i sasvim je očekivano da dijete tada osjeća nesigurnost, zbunjenost, možda čak i odbojnost prema novonastaloj životnoj situaciji. Baš je u takvim trenucima presudno ponašanje roditelja kako bi dijete čim brže ponovno uspostavilo sigurnost i povjerenje.
Napisali ste da ste si zamislili da ćete Vi i sin biti prijatelji, da ćete kroz život kročiti zajedno radeći zabavne stvari. Vi kao majka i hoćete svoj život provesti s Vašim djetetom i iskusiti puno različitih situacija i proživjeti puno zabavnih i manje zabavnih stvari. Međutim, važno mi je naglasiti da djetetu ne treba da mu roditelj bude prijatelj, dapače, to može rezultirati pojavom određenih poteškoća po pitanju discipline i samopouzdanja u odrasloj dobi. Pitam se što za Vas podrazumijeva prijateljstvo s Vašim sinom. Ako je riječ o odnosu punom povjerenja, podrške, iskrenosti i topline, ali s određenom razinom prikladne roditeljske kontrole, onda je to pohvalno i dobrodošlo. No, ako to prijateljstvo za Vas podrazumijeva odnos u kojem nitko nije ‘glavni’, jadanje djeci o brigama i očekivanje da će mališani razumjeti i pomoći, ili odnos u kojem se sve dopušta i ne postavljaju se granice, onda je takva vrsta odnosa između roditelja i djeteta neprimjerena, zbunjujuća i vrlo vjerojatno neće rezultirati povoljnim razvojnim ishodima za dijete.
Kao što sam već naglasila, ponašanje Vas kao majke ima važnu ulogu u prilagodbi Vašeg sina na vrtić i kasnije školu. Većina se djece na vrtić prilagođava brzo i koliko god taj period bio težak i djetetu i roditeljima, dobro je podsjetiti se da će i to proći. Također, važno je uzeti u obzir da vrtić mnogoj djeci postane jako drago i važno mjesto u kojem provode puno vremena, uče, igraju se, uspostavljaju prva prijateljstva. U situacijama kada Vam je teško, kada ste tjeskobni, žalosni i nezadovoljni što se dijete neko vrijeme odvojilo od Vas, razmišljajte o tome što sve dobro i pozitivno dijete u predškoli može naučiti i iskusiti. Možete se pokušati prilagoditi na razdvajanje na način da sina nekoliko mjeseci prije polaska u predškolu ostavite na nekoliko sati kod bake, djeda, prijatelja ili neke druge odrasle osobe kojoj vjeruju, kako biste i Vi i on iskusili boravak jedno bez drugog i razvili povjerenje da ćete se nakon tih nekoliko sati jedno drugome vratiti. Osim toga, možete pokušati sa sinom prošetati do dvorišta vrtića, razgovarati o tome što se tamo radi, koga se sve tamo upozna, pogledati igračke koje se nalaze vani i slično. Što više govorite o vrtiću s uzbuđenjem i pozitivnim tonom, to ćete se i Vi i Vaše dijete osjećati uzbuđenije, zadovoljnije, sigurnije i mirnije.
Pitam se jeste li razgovarali s nekim o vašim osjećajima i brigama. Ono što je svakoj osobi važno u trenucima kada se osjeća bespomoćno, potišteno, zabrinuto i nezadovoljno je toplina, podrška i razgovor sa osobom ili osobama od povjerenja. U takvim Vam trenucima nesigurnosti i zabrinutosti može pomoći podržavajuća okolina i komunikacija sa sestrom/bratom, roditeljima, partnerom ili prijateljicom/prijateljem. Predložila bih Vam i da se obratite psihologu koji Vam kao stručnjak i kao nepristrana, objektivna osoba može osigurati dodatne smjernice o tome kako se nositi u situacijama kada mislite da nema izlaza.
Na kraju bih Vas voljela pohvaliti što ste hrabri, što ste osvijestili da imate određene poteškoće i odlučili se suočiti s njima. Samim time što ste nam se javili, napravili ste prvi i važan korak ka svom boljitku u napretku. Drago mi je što Vas vaš strah i briga nisu zakočili, što se borite i želite učiniti što je najbolje za Vašu djecu ali i za Vas.
Vjerujem kako su osjećaji koji Vam se javljaju izvor stresa za Vas i zato želim napomenuti kako je važno da vjerujete u sebe te da ostanete ustrajni i strpljivi. Budete li imali kakvih dvojbi, pitanja ili Vam je potrebna dodatna podrška, slobodno mi se ponovno obratite. Isto tako, možete se obratiti i na besplatnu savjetodavnu liniju za mame i tate Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
