|
Autor
|
Poruka
|
|
McQueen
|
27.01.2015. 13:35
Poštovani,
imam sina koji pohađa 1.razred Oš. Krenuo je sa punih 7 godina (rođen je 19.9.). Njegovo ponašanje u razredu je dosta nezrelo. Učiteljica se žali kako je nemiran, pretjerano aktivan, uvijek želi biti prvi i u ce ntru pažnje. Ono što nas zbunjuje jeste to da je takvo ponašanje prisutno samo u društvu druge djece, u kolektivu. Inače je izrazito razuman, pristojan i ima veliko poštovanje prema odraslima. Odlasci doktoru, zubaru u trgovinu, kino, kazalište, koncert ili bilo kakvo događanje sa njim je takav užitak, kao da idem sa odraslim, puno starijim djetetom. U tim situacijama ga svi hvale isvi mi govore kako divno dijete imam, i on to čuje i sretan je i ponosan zbog toga.
Jako je prihvatio školske obaveze, domaći radi spremanje za školu obavlja sam, sam si sprema torbu i brine o svojim stvarima. Nadaren za matematiku, ide na dodatnu. Ostali predmeti također super. Jako opširno znanje ima, brzo shvaća i povezuje stvari. Komunikacija i vokabular (sa odraslima) kao kod starijeg djeteta.
Međutim u društvu djece, po mom mišljenju, je na razini četverogodišnjeg djeteta.
Jedino je dijete u obitelji, strašno želi brata ili sestru, prema maloj djeci je izuzetno pažljiv. Nažalost nije moguće da dobije brata ili sestru.
Muž i ja se ne slažemo iako se niti ne svađamo i nije izložen nasilju, međutim izložen je indiferentnom odnosu između roditelja. Otac ga voli iako se nimalo ne angažira oko njega, ja sam mu i "majka i otac".
Ja i on smo jako povezani i ja sam mu jedini autoritet u kući. Nije "razmažen", oduvijek sam imala potrebu da ga discipliniram jer sam osjećala da je sve vezano za njegov odgoj na meni. Isto tako sad smatram da je i krivnja na meni. Pod disciplinom smatram da se zna kad se jede, spava, da sam ja mama i imam glavnu riječ, da ne može dobiti što god poželi i odmah kad to poželi, da brine sam o svojim stvarima i ima poštovana prema drugim osobama. Sa njim razgovaram otvoreno, primjereno njegovoj dobi, međutim na svako pitanje dobije istinit odgovor.
On je uvijek bio razigran i neumoljiv, jako, jako živ. Takav je i sad u razredu, znači poštuje svoju učiteljicu, nije nasilan i bezobrazan ali nije prihvatio pravila ponašanja u razredu.
Obratila sam se nekoliko puta psihologu, u vrtiću, u školi.. međutim prilikom razgovora psihologa i sefektologa sa njim oni ga samo hvale, i kažu da je zreo, nadaren, svjestan lijepog i ružnog ali da ima loše mišljenje o sebi.
Učiteljica je jedina koja ga vidi u kolektivu i upozorila me nekoliko puta na njegovo ponašanje a kad je pitam za savjet ne zna mi reći, samo hoće da se on prestane tako ponašati u razredu. Ja kad kažem da li bi bilo dobro da posjećuje školskog psihologa ona mi odgovori ne, nije on za to, on je jako bistar, pametan...
otegotna okolnost može biti i to sto u razredu imaju dijete sa ADHD-om koje ne može pratit nastavu, pa se provodi jako za njim, po mišljenju učiteljice.
Oprostite na opširnom i zbrkanom pismu, htjela sam Vam predočiti situaciju što bolje.
unaprijed Vam hvala.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
03.02.2015. 11:10
Poštovana mama,
prije svega Vam se želim zahvaliti što ste mi se obratili za pomoć i iskreno iznijeli situaciju u kojoj se nalazite te mi time ukazali svoje povjerenje. Iz Vašeg upita vidim da ste brižna majka koja želi sve najbolje za svog sina i koja se odlučno angažirala da mu pomogne, što bih iskreno pohvalila.
Čitajući ono što ste napisali, imam dojam da Vas trenutno najviše brine nezrelo ponašanje Vašeg sina u društvu druge djece i to pogotovo svojih vršnjaka u razredu. Spomenuli ste da to ponašanje karakterizira pretjerana aktivnost, nemir te želja za centrom pozornosti. Zanima me jeste li takvo ponašanje primijetili i prije ili je počelo s polaskom u 1. razred osnovne škole? Naime, škola je za njega novo i do sada nepoznato okruženje. Prilikom polaska u školu djeca su još uvijek mala i naviknuta na mnogo pažnje od strane roditelja, što se mijenja kada krenu u prvi razred. Kada se nađu u novoj situaciji svi se ljudi, pa tako i djeca, pokušavaju nositi s njom najbolje što znaju te stoga različito reagiraju, u različitom stupnju i različitom brzinom. Sasvim je normalno da djeca prolaze kroz period adaptacije u ovoj situaciji, pritom stječu iskustvo koje utječe na njihov osjećaj sigurnosti, a koji olakšava sljedeće slične situacije na koje će naići. Iako trenutno pokazuje poteškoće sa snalaženjem u zajednici i sa samostalnim funkcioniranjem među vršnjacima, to nije nešto na čemu se ne može raditi. Dapače, Vi kao roditelj možete poticati, razvijati i unapređivati njegove socijalne odnose. Jedna od stvari koje možete učiniti je pozvati u kuću neke njegove prijatelje, kako bi u intimnijoj atmosferi stvorio kontakt sa svojim vršnjacima. Pri tome Vi možete biti prisutni da mu, na podržavajući i pozitivan način, pomognete da komunicira s njima. Opažajući ga, imate uvid u situacije s kojima ima najviše problema te nakon toga, u dogovoru s njim, možete vježbati neke socijalne vještine kod kuće, primjerice neupadanje u riječ. U tom procesu učenja bitno ga je pohvaliti kada opazite da je usvojio i upotrijebio novu vještinu pri susretu s prijateljima. Dobar način vježbanja discipline i socijalnih vještina su i slobodne aktivnosti. Pokušajte mu predložiti neke koje se odvijaju u manjim grupama i pod vodstvom odrasle osobe gdje će imati priliku surađivati s djecom i učiti kako reagirati na pravilne načine.
Žao mi je čuti da se ne slažete sa svojim suprugom i da ste preuzeli većinu odgovornosti u odgoju Vašeg djeteta na sebe, što pokazuje koliko ste jaka i snažna mama. Iako ste spomenuli da nema nasilja i svađa među vama, djeca su ipak svjesna promjene emocionalne klime u obitelji te stoga mogu osjetiti nezadovoljstvo i nemir zbog nestabilnog odnosa svojih roditelja, što posljedično može dovesti do neadekvatnih ponašanja u pojedinim situacijama. Jako mi je bilo drago pročitati da imate otvorenu i iskrenu komunikaciju sa svojim sinom te Vas ovim putem želim pohvaliti i potaknuti da i dalje budete tu za njega, kroz razgovor i podršku. Djeca se nekad, zbog manjka vokabulara i iskustva, ne znaju izraziti, pa čak ni prepoznati kako se osjećaju i potrebno ih je potaknuti. Kao što se različito prilagođavaju novim situacijama isto tako na različite načine pokazuju svoje nezadovoljstvo, zbunjenost i frustraciju. Neprimjerena ponašanja Vašeg sina u razredu mogu biti izraz takvih emocija, ali i način na koji testiraju granice. Iz tog razloga ga je važno poučiti adekvatnim reakcijama, izražavanju i ponašanju. Ono što Vam pri tome može pomoći je da pitate dijete da li ga nešto muči i da ga saslušate ako Vam ima nešto za reći. Pokušajte saznati što ga je navelo na određeno ponašanje koje Vas brine i kako se osjećao u toj situaciji. Možda postoji nešto konkretno što ga muči u školi, npr. netko od učenika ili učitelja? Otvorenim razgovorom s njim možete dobiti odgovore na ta pitanja i širu sliku što se zaista događa te Vam to može biti putokaz za daljnje korake, a ujedno mu pokazujete brigu za njega i da ste spremni pomoći mu. Naime, jako je bitno da mu i Vi kažete kako se osjećate vezano za cijelu situaciju i da mu na primjeren i dosljedan način objasnite što je prihvatljivo, a što ne.
Kao što sam već spomenula važno ga je poučiti adekvatnim reakcijama u situacijama u kojima se nalazi. To se konkretno u slučaju Vašeg sina odnosi ne neprihvaćanje školskih pravila na satu koje ste, uz odnose s vršnjacima, spomenuli kao dodatni problem. Vrlo je važno da dijete razumije zbog čega postoje određena pravila i koja je njihova svrha, jer im je tada lakše pridržavati ih se. Također, uz otvoreni razgovor za djetetovo ponašanje i postavljanje granica važna je dosljednost. Ona je ključna jer djeca tijekom svog odrastanja stalno testiraju granice, tako otkrivaju što smiju raditi, u kojim količinama, na koje načine. Vi mu kao roditelj pružate okvire i strukturu određenih ponašanja i jasno mu dajete do znanja što je u redu, a što ne. Ako se pravila mijenjaju, djetetu neće biti jasno što je uistinu primjereno ponašanje. Postavljanje granica uključuje različite postupke, a o njima možete više pročitati i u brošuri Hrabrog telefona http://www.hrabritelefon.hr/wp-co...uploads/Kako-biti-bolji-roditelj.pdf
Željela bih naglasiti kako je potrebno puno vremena, ali i strpljenja da dođe do promjena i da se one neće dogoditi preko noći, posebice kada je moguće da se radi i o razvojnoj fazi djeteta koju je potrebno da dijete preraste, kako bi razumjelo određene stvari u svojoj okolini poput poštovanja pravila školske klime. Kroz cijelo razdoblje potrebno je razgovarati s djetetom te mu pokazati da Vam je stalo i da ste tu za njega. No, također je u redu, ako problem ustraje ili se počinje odražavati na školski uspjeh i obavljanje obaveza, s djetetom otići kod psihologa. Napisali ste da je učiteljica Vašeg sina izjavila da njemu nije potreban psiholog budući da je bistro i pametno dijete. Međutim, psiholog je stručnjak za mentalno zdravlje bez obzira na to kakvih je sposobnosti osoba koja mu se javlja. Svima nam je ponekad teško nositi se s onim što nas muči i sasvim je u redu javiti se stručnoj osobi da nam pomogne. Možete se obratiti školskom psihologu, ali isto tako i psihologu u sklopu Obiteljskog centra ili bilo kojeg drugog savjetovališta u Vašoj blizini. Imate li bilo kakvih dodatnih pitanja ili zatrebate podršku, slobodno mi se ponovno obratite. Također, možete nazvati i savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate (0800-0800, radnim danom od 9 do 20 sati), koja je anonimna, besplatna i gdje možete razgovarati s educiranim savjetovateljima ili se javiti putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Za kraj bih Vam htjela reći da je roditeljstvo unatoč svim užicima koje nam pruža iznimno zahtjevan i odgovoran posao. Napisali ste da se osjećate krivom za ponašanje svojeg djeteta budući da ste mu jedini autoritet. Moguće je da ponekad pogriješite i da Vam se zbog toga čini da radite krive stvari, međutim, činjenica da ste nam se javili pokazuje da ste spremni učiti i razvijati se kako biste odgajali dijete na najbolji mogući način. Unatoč svom znanju koje imamo, pogrešaka uvijek može biti, važno je pokazati da Vam je stalo i da volite svoje dijete. Kod Vas vidim veliku motivaciju za što boljim odgojem Vašeg djeteta i veliku ljubav koju osjećate prema njemu, a to je ono što vodi do konačnog cilja - zadovoljstva i sreće Vašeg sina. Opisali ste mnoge situacije u kojima se ponaša pristojno, bez nasilja i ružnih riječi i vjerujem da je to velikim dijelom zasluga Vašeg odgoja i Vaše brige za njega i trebate biti ponosni na sebe zbog toga. Užitak koji osjećate kada ste s njim, a koji vjerujem da i Vaš sin osjeća, ono je što Vam pokazuje da ste na dobrom putu.
Želim Vam mnogo sreće i ustrajnosti u Vašim daljnjim koracima. Vjerujem da ćete uspjeti pronaći rješenje koje je najbolje za Vašeg sina i da ćete i dalje uživati u trenucima provedenim s njim.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
McQueen
|
16.02.2015. 22:40
Draga doktorice,
neizmjerno sam Vam zahvalna na odgovoru i savjetu. Ponekad je najpotrebnije naglas izreći svoje strahove, jer univerzalnom rješenja ionako nema. A ja kao majka znam da ću učiniti sve i činim sve za dobrobit svojeg djeteta. Pa makar to ponekad značilo i priznati da sam i griješila i nisam uvijek bila u pravu.
Pitali ste dali se problem javlja tek sa polaskom u školu? Odgovor je ne, problem postoji i prije, u predškoli je imao isti problem, pa i prije u društvu sa djecom on bio postao izrazito aktivan, zaigran, neće djela i hoće biti prvi. Ono što je zanimljivo jeste da je u uvjetima gdje nema druge djece, u društvu odraslih on iznimno razuman, komunikativan i ostavlja dojam zrelog djeteta koji se u tim uvjetima ponaša kao starije djece. To se događa kod doktora, zubara, kad je bio u bolnici zbog opstrukcija u dobi od 6 godina. Njegova suradnja sa doktorima prilikom pregleda, vađenja krvi, primanja infuzije, 24 sata sa maskom za kisik.. je takva kao da on ima 20 godina, razumije, ne plače, pristaje na sve, pita, razgovara. Svi doktori su ga pohvalila i rekli mi kako sam ja jedna sretna žena, sa pristojnim, odgojenim i zrelim dječakom. I on zaista jeste takav, ali u kolektivu se on mijenja, postaje nesiguran i privlači pozornost na sebe te na taj način ometa nastavu.
Učiteljica želi da se on prestane tako ponašati, ali mi ne daje konkretan savjet osim da razgovaram sa njim. Ja sa njim razgovaram svakodnevno i on shvaća i obeća da će biti miran, međutim kad se to opet ponovi kaže da je pokušao i da si nije mogao pomoći.
Ja primjećuje da želi učiteljičinu naklonost, pohvalu. On joj zna reći da je voli. Ona kaže za njega da je emotivan i dobronamjeran, da se radi o nezrelom ponašanju a ne o "nasilnom".
Mislim da sam bila prestroga prema njemu, imala prevelika očekivanja. A s obzirom da od rođenja ima ATOPIČNI DERMATITIS, uvijek je bilo ne smiješ u travu, u pijesak, ne smiješ po podu. I sad kada ode u školu on zapravo uživa u slobodi, djeci i igri. Bez moje kontrole?!
Samo bi voljela znati dali je to nešto što će s vremenom doći na svoje, dali da ja nešto poduzmem (osim što sam popustila u smislu da ga puštam da se više igra i nisam mu uvijek za "vratom", iako i dalje obaveze i sve izvršava bez problema)?
Obično kod učenika ponašanje prati i učenje, pa netko tko se nedolično ponaša na nastavi najčešće je i lošiji učenik, odbija izvršavati svoje obaveze pa je jednostavno u nekom skladu. No kod mog sina to nije slučaj, on ima sve 5 ice i sve obaveze izvršava odlično, ide na dodatnu. I to vidim da učiteljicu buni jer ga ne može smjestiti.
Bojim se da ga se ne usmjeri k onom lošijem, jer već mu je rekla da neće ići na dodatnu jer nije miran iako on želi ići.
Jako sam zbunjena. Pokušavam naći način da mu pomognem, nekako sve više mislim da je problem u njegovu osjećaju nesigurnosti i majka samopouzdanja.
Puno hvala na vremenu i razumijevanju!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
21.02.2015. 14:05
Poštovana mama,
hvala Vam na ponovnom javljanju i ukazanom povjerenju. Iz Vašeg detaljnog odgovora vidim s koliko pažnje i brige pristupate odgoju svojeg sina. Potičem Vas da tako i nastavite i da pokušate primijeniti savjete koji su napisani u prethodnome odgovoru. Na taj način ćete mu pomoći da razvije vještine koje mu trenutno nedostaju i pokazati mu da ste tu za njega i da može računati na Vas. Imajte pri tome na umu da svaka promjena zahtjeva puno upornosti, truda i strpljenja da bi došlo do rezultata. Međutim, ako Vas njegovo ponašanje u društvu vršnjaka i dalje bude zabrinjavalo nakon određenog vremena, u redu je i da se posavjetujete sa psihologom. Željela bih naglasiti da je ovim putem, bez izravnog kontakta s njim, teško dobiti dublju sliku Vašeg djeteta i njegovog razvoja koja je nužna za daljnje savjetovanje i zbog toga bi sastanak sa stručnom osobom bio korisniji kako za njega, tako i za Vas.
Vidim da se puno trudite i da ste voljni i željni pomoći Vašem sinu. Činjenica da ste zbunjeni pokazuje da puno promišljate o cijeloj situaciji i želite izvući najbolje rješenje, što mi pokazuje da ste na dobrom putu i da je potrebno određeno vrijeme da dođe do rezultata. Želim Vam puno sreće u daljnjem odgoju, uz želju da Vaš sin uspostavi kvalitetne odnose sa svojim vršnjacima i što bezbrižnije uživa u svojem djetinjstvu.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
McQueen
|
08.10.2015. 11:25
Poštovana doktorice,
javljam Vam se ponovno sad s novim informacijama u nadi da ćete me savjetovati.
Znači moj sin, sad već drugašić, je imao problem u prvom razredu zbog čega sam ja inzistirala da ga primi školski psiholog na razgovor kako bi mi razjasnio njegovo ponašanje koje me je zbunjivalo. Nakon prvog razgovora s njim gospođa psihologinja je imala samo riječi hvale za njega, rekla mi je da je izuzetno pristojan, kulturan, zreo i sposoban, voljan surađivati te da se vjerojatno radi o snalaželju i prilagodbi u novom dijelu života, u kolektivu te da mora naći svoje mjesto u razredu, uklopiti se.
Međutim kako se njegovo ponašanje nije mjenjalo na bolje i učiteljica mi se konstantno žalila a s s druge strane hvalila njegovo znanje i rad. To je samo pojačalo moj strah jer to i jeste ono što me brinulo -taj nesrazmjer u ponašanju.
Zatražila sam ponovan termin kod psihlologinje koja ga je ovaj put uzela nekoliko puta na obradu, i ustvrdila da se radi o djetetu koje ima jako puno elemenata ADHD-a, raspršenu pažnju... Isto tako mi je rekla da je to jako teško uočiti jer je izrazito pristojan i discipliniran i "dobar" za dijete s takvim jednim problemom. Isto tako je ustvrdila da ima ekstremno visoke verbalne sposobnosti, sposobnosti shvaćanja, riječnika, tumačenja... mehaničke sposobnosti su mu blago iznad prosjeka, pamćenje dobro (bolje mu je dugoročno pamćenje nego kratkoročno), dok je u zadacima vidne koncentracije i vidne pažnje imao lošije rezultate, isto tako mu je grafomotorika lošije razvijena. Tako me je upozorila da bi zbog velike oscilacije u sposobnostima moglo doći do težeg riješavanja na pismenom djelu.
Ona mi je da bi mi predočila njegove mogućnosti rekla sljedeće: "To Vam je kao da vam netko drži noge a vi možete jako puno skočiti" Te mi je rekla da on iako nije "normalnan" ili "prosječan" (neznam kako da se izrazim) da je "izvanredan"
Sad problem nastaje kad učiteljica neželi "ni čuti " da on ima ADHD, on je njoj bistar i netko ko ima takve intelektualne sposobnosti i tako je dobar učenik nemože imati ADHD. Kao sad svi koji su "neodgojeni " ili "razmaženi" imaju problem -to je njeno obrazloženje. On je 1. razred završio s odličnim uspjehom, imao je sve 5 osim vjeronauka, vjeronauk je imao 4 zbog toga jer nije bio "miran" te je vladanje dobio sniženo -dobro . Tako je on završio svoj 1. razred. A sad u drugom ista priča, on većinu vremena je ok s primjerenim ponašanjem, znači njegovo nemirno i "zločesto" ponašanje je izolirano na dane a nije mu to obrazac ponašanja. Znači ponekad mi učiteljica pošalje pošalje poruku u informativki "Danas je bio izuzetno dobar, miran, sve je napravio u tišini, odličan! Sve može kad hoće" S tim mi poručije da je njegovo ponašanje stvar njegova htijenja.
Sad ga je psihologinja odlučila uzeti jednom tjedno kako bi s njim radila.
Ono što mene najviše brine je sukob s djecom, znači sad se već događa da gurne nečiju torbu, nekoga uvrijedi, čak i udari. Strah me takvog ponašanja u starijoj dobi. Zazirem od školskog nasilja i uvijek mu objašnjavam i s njim razgovaram o tome kako je to loše i kako se to ni u kojoj situaciji nesmije događati i da nema opravdanja. Uvijek ga kaznim zbog takvog ponašanja s danom bez crtića, igrica... Psihologinja mi je objasnila kako je to njegova impulzivna reakcija, kako jee to nešto to on ne želi i nesmije biti kažnjen zbog toga. Objasnila mi je i da je njemu najteže u toj situaciji jer je on zapravo "izložen" bez mehanizama zaštite koje imaju djeca kao i odrasli.
Molim Vas za savjet kako razgovarati s učiteljicom, kako razgovarati s djetetom? Da mi ukažete moguće probleme što se tiče njegovih sposobnosti i kako s njima raditi.
Jako sam uplašena što nosi budućnost, pubertet. Želim učiniti sve što je u mojoj moći da mu pomognem da izraste u sretnu, odgovornu, uspješnu i kompletnu osobu. Volim ga neizmjerno i on je divan, pametan, mazan, ljubazan, drag, jaaaako emocionalan i emocionalno osjetljiv na druge.
Puno Vam hvala!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
12.10.2015. 15:20
Draga mama,
zahvaljujem Vam na ponovnom javljanju i povjerenju koje nam iskazujete. Odmah na početku željela bih se osvrnuti na Vašu želju da kao mama zaštitite svoje dijete te mu pomognete da uz Vašu pomoć, ljubav i brigu koju mu pružate izraste u zadovoljnu i ispunjenu osobu koja će razviti svoje sposobnosti. S obzirom na to da ste mi još prije pisali, željela bih Vas umiriti i reći Vam da sam putem Vaših upita dobila dojam da ste iznimno brižna mama koja zaista čini sve što je u Vašoj moći kako bi pružili svome djetetu bezbrižne dane odrastanja. Uz toliku angažiranost i razumijevanje s Vaše strane i pomoć školske psihologinje smatram kako već sada činite jako puno.
Ako sam dobro razumjela, u drugoj posjeti školskoj psihologinji u kojoj je napravljena kompletna dijagnostička obrada djeteta, testiranje je pokazalo kako Vaš sin pokazuje različite simptome vezane uz hiperaktivni poremećaj pažnje. S druge strane, dijete izrazito uspješno izvršava svoje školske obveze, no teškoća nastaje kada u određenim trenucima (posebice u kontaktu s drugom djecom) postaje vrlo nemiran i nestašan. Teškoća koja se uz to javlja jest i to što se učiteljica na neki način ne slaže s postavljenom „dijagnozom“ te smatra kako je s djetetom sve u redu, no istovremeno se često žali na njegovo ponašanje. U posljednje vrijeme dijete je počelo udarati, gurati i vrijeđati drugu djecu te ste zabrinuti i zbog toga te ne znate kako biste reagirali.
Ono što bih Vam savjetovala jest da razgovarate sa školskom psihologinjom i učiteljicom zajednički. Smatram kako je vrlo važna uloga školske psihologinje čija je odgovornost da u situaciji u kojoj procjeni da određenom djetetu treba prilagoditi pristup u nastavi razgovara s učiteljicom djeteta kako bi se dogovorile na koji način će mu pomoći te olakšati nastavu. Određena ponašanja na koja se učiteljica žali te ne zna kako ih spriječiti, a odnose se na nemogućnost održavanja pažnje, osjećaj nemira te impulzivnost koju navodite spadaju u domenu simptoma hiperaktivnog poremećaja te zaista nisu nešto na što dijete samo od sebe može utjecati kako bi se slično ponašanje eliminiralo. Potrebna mu je pomoć učiteljice, školske psihologinje te pomoć Vas i Vašeg supruga kako bi pronašli najbolji način putem kojeg bi se takva ponašanja umanjila.
Također, nastavite razgovarati sa sinom o svemu što se događa te pokušajte saznati od njega na koji način on gleda na situacije kada ima potrebu gurnuti ili vrijeđati nekog od druge djece te što želi time poručiti. Razgovarajte s njim o tome zašto takva ponašanja nisu prihvatljiva i kako se dijete koje je gurnuo može osjećati u tom trenutku kako biste mu osvijestili da takvo što ne odobravate.
Ako nakon razgovora s učiteljicom i psihologinjom ne pronađete prostora za međusobnu suradnju i naglasak da je u ovoj situaciji najvažnija dobrobit djeteta, možete nas ponovno nazvati na našu besplatnu i savjetodavnu liniju Hrabri telefon za mame i tate (0800 0800) na kojoj rade mladi i educirani volonteri koji će pokušati pronaći načina da riješite ovu situaciju.
Za kraj, željela bih reći da u Vašim riječima prepoznajem puno zabrinutosti i želje da pomognete svojem djetetu te smatram kako je potrebno da uzmete određeno vrijeme koje biste se posvetili sebi jer smatram kako Vas tolika brige izrazito iscrpljuje i oduzima energiju. Iako je potpuno razumljivo da želite učiniti sve za svoje dijete, prema ovome što ste mi napisali dojma sam kako imate divno odgojenog, pristojnog, sposobnog i pametnog dječaka koji je živahniji te je samo potrebno omogućiti mu nastavu na način koji će mu olakšati teškoće s pažnjom.
Pozdravljam Vas uz vjeru da ćete sve situacije što prije riješiti te nastaviti odgajati svog dječaka uz puno sreće, veselja i novih izazova!
Hana Hrpka, prof.
|
