Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1419

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


drugi indentitet


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

aulapov

22.02.2011. 13:15

Moj četverogodišnji sin Toma ima sedmogodišnjeg prijatelja Dina koji mu je izgleda uzor. Već više od 2 mjeseca počeo je zahtjevati da ga zovemo Dino, jer da mu se Toma ne sviđa i da je Toma "glup". Osim što traži od sebi bliskih ljudi da ga zovu Dino on to zahtjeva i u vrtiću i na slobodnim aktivnostima od "stranih" osoba.
Ne znam kako se postaviti, da li je to normalna pojava.
Unaprijed zahvaljujem na odogovoru i lijepi pozdrav,

Hana Hrpka, prof. psih.

24.02.2011. 18:56

Poštovani,

hvala Vam na ukazanom povjerenju s kojim ste nam izložili svoj problem.
Vjerujem da Vam je jako stalo do toga da se Vaš sin normalno razvija i da na sve neobičnosti pravovaljano reagirate. Kada on za sebe kaže da je glup vjerojatno to u Vama budi brigu i pitanja “Kako usmjeriti njegov razvoj prema samopoštovanju i pozitivnom poimanju sebe?”.
Kao što ste i sami primijetili zahtjevi da zove Dino umjesto Toma proizlaze iz toga što mu je taj dječak uzor, ali nije ni slučajnost da je Dino tri godine stariji te zasigurno dominantniji u njihovim interakcijama. Toma se Dini vjerojatno divi, sluša ga, želi biti kao Dino, velik, jak, pametan. Takvo pronalaženje uzora u starijoj djeci, prijateljima ili braći i sestrama je jedan od putova izgrađivanja vlastitog pojma o sebi, u interakciji s drugima mi otkrivamo što mi jesmo i što mi nismo, uspoređujemo se. Budući da je Toma mlađi u njegovim je očima poželjnije biti Dino, jer kako sam navela, veći je, pametniji, sluša ga se tako da možemo tu pojavu razumjeti i ne treba se brinuti kao da se radi o nekoj abnormalnosti nego više kao prolaznoj razvojnoj fazi za koju se očekuje da će s vremenom proći.
U skladu s tim treba se ponašati i prema Tomi: ne reagirati burno i ne kažnjavati ga za izjave i zahtjeve koje pred Vas stavlja, ali istovremeno poticati njegovu pozitivnu identifikaciju sa svime što on, Toma jest. Tako da ne treba poticati to da on sebe naziva Dino nego govoriti da je Toma dobar, pametan, da mama i tata vole Tomu i slično, ovisno o situaciji. Isto tako, druge odrasle treba upozoriti na to da ga i dalje nazivaju njegovim pravim imenom.
Kako se radi samo o periodu od 2 mjeseca kako se “problem” pojavio nadam se kako će tako i proći - kao i svaka dječja razvojna faza i hir koji se nama učini neobičnim, a zapravo je način njihova snalaženja, učenja i suočavanja sa svijetom i ljudima iz njihove okoline. Ukoliko uz ovaj “problem” budete nailazili i na neke druge neobičnosti koje bi Vas zabrinjavale ili ukoliko dužim praćenjem uočite da se takvo samopoimanje nastavlja i zbog toga budete zabrinuti uvijek se možete javiti i stručnjaku za razgovor o toj temi bilo da se radi o vrtićkom psihologu ili psihologu u Domu zdravlja na kojeg Vas može uputiti Tomin pedijatar.

Također, ako budete imali bilo kakvih dodatnih pitanja vezanih uz odgoj Tome ili ako budete trebali podršku, možete nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili nam se obratiti putem chat-a svakim radnim danom od 15 do 18 sati na stranici www.hrabritelefon.hr.

Srdačan pozdrav!

Hana Hrpka, prof.