03.01.2012. 22:30

Najprije Vam se zahvaljujem na Vašem odgovoru i utrošenom vremenu.Da,dijete ide u vrtić.Dobro je adaptiran,ne želi ručat u vrtiću,u zadnje vrijeme ni spavat,ne igra se sa drugom djecom samo ih promatra,kada želi njihovu igračku najprije ih stisne za ruku,a onda uzme ili popusti u otimanju.S tetama komunicira tako da ih vodi za ruku do onoga što želi.Samnom i suprugom je blizak iako nije pretjerano mazno dijete(ne voli se previše maziti,onako umjereno),kontakt očima ima.U zadnje vrijeme primjećujem njegovu sramežljivost prema nepoznatim ljudima.Moram napomenuti da voli igru snama,ali samo skakanja po krevetu,škakiljanja i lovice.Kada sjednemo na pod uzmemo slikovnicu ili kocke i započnemo igru,on brzo ustaje i napušta prostoriju.Potpuno je nezainteresiran za tu vrstu igre.Još jednom zahvaljujem i lijepo VAS pozdravljam!

10.01.2012. 18:25

Poštovana prof.Hana,
još jednom zahvaljujem na vašem savjetu i obavještavam Vas da smo odlučili posjetiti rehabilitacijsli centar na fakultetu(Borongaj) i razriješiti svoje sumnje,kao i dobiti primjerene savjete za daljni odgoj djeteta.
Srdačno Vas pozdravljam!

16.03.2012. 16:55

Draga mama,

hvala Vam što ste se ponovno javili sa novostima. Želim pohvaliti Vaš angažman oko sinčića, drago mi je da ste se odlučili na temeljitu obradu u Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Ono što me žalosti, kao i Vas, je da Vaš sinčić doista ima poremećaj iz autističnog spektra. No, iako su nalazi koje ste dobili lošiji nego što ste se nadali, sada imate točnu informaciju o dijagnozi što Vam omogućuje da se uspješno nosite sa ovom situacijom.

Napisali ste da se osjećate tužno, jadno, bespomoćno i da često plačete. Želim Vam reći da nema ništa neobično ili loše u Vašoj reakciji. Pretpostavljam da ste, kao i svaka majka, imali neku predodžbu kako bi život Vašeg sina trebao izgledati te da se sad osjećate kao da su te Vaše nade teže ostvarive. Vijest o poremećaju izbrisala je dio slike kojoj ste se nadali i koju ste priželjkivali za svog dječaka. Doživjeli ste gubitak, a svaki gubitak u nama izaziva tugu. Iako ljudi često tugu smatraju negativnom emocijom, ona se javlja s razlogom i vrlo je važna jer nam omogućuje da se pomirimo sa gubitkom i krenemo dalje. Napisali ste i da se osjećate bespomoćnom jer se bojite mogućnosti da bi se bolest mogla pogoršati. Vaš sinčić oko sebe ima predivan i čvrst sustav podrške koji ste stvorili. Stručna pomoć koji ste mu osigurali, kao i Vaš vlastiti angažman i rad s njim su ono što ga štiti i što ima mogućnost blagotvorno utjecati na njegov razvoj. Djeca koja pokazuju znakove istog poremećaja mogu se međusobno jako razlikovati prema slici simptoma koje pokazuju. Izjava stručnjaka da Vaš dječak ima velik potencijal za napredak i činjenica da je poremećaj rano otkriven, što omogućuje veću djelotvornost intervencija, su vrlo obećavajući.

Vjerujem da Vas je sinova dijagnoza na neki način preplašila jer niste točno sigurni o kakvom poremećaju se radi i ne znate puno o poremećajima autističnog spektra.
Kada govorimo o poremećajima autističnog spektra, zapravo mislimo na skupinu poremećaja, a u tu skupinu pripada i autizam. Za ove poremećaje su karakteristične poteškoće u socijalnoj interakciji (kod Vašeg sina to bi bio nedovoljno dug kontakt očima, smetnje u izražavanju emocija), poteškoće u komunikaciji (nerazvijen govor i slabije razumijevanje jezika, nedostatak gesti pokazivanja), a često se javljaju i ponavljajući i stereotipni obrasci ponašanja, interesa ili aktivnosti (npr. ponavljanje određenog pokreta, stalna preokupacija s dijelovima predmeta). Budući da ste nam napisali Vam je rečeno da se radi o poremećaju autističnog spektra, ali ne i kojem, postoji mogućnost da djetetu nije dana konačna, već radna dijagnoza i da će se nastaviti pratiti njegov razvoj. Na Internetu je dostupno mnogo literature, kao i stranice namijenjene upravo roditeljima djece koja pokazuju opisane simptome. Mi ćemo Vas rado uputiti na njih, no imajte na umu ono što sam spomenula, djeca s istom radnom dijagnozom se mogu jako razlikovati prema znakovima poremećaja koje pokazuju i prognozama za budućnost. Stoga bi možda bilo dobro da novostečene informacije prokomentirate sa stručnjacima s kojima inače surađujete.

Upućujem Vas na stranicu http://www.autizam.hr/index.php/autizam gdje možete naći više informacija o autizmu kao i konkretne savjete o tome kako se postaviti prema sinčiću te odgojne savjete namijenjen roditeljima djece s autizmom. Još jedan koristan Internet portal je http://www.autizam.org/. Također vas upućujem na knjigu – Ranko i ja/Biserka Martinić. Autizam, što je to?/Zorana Bujas Petković. Knjiga je izdana 2000. godine u Splitu, a izdavač je Talik graficom. Prvi dio knjige donosi priču majke koja opisuje život sa sinom koji ima autizam i utjecaj te bolesti na život cijele obitelji, a u drugom dijelu stručnjak iz ovog područja daje prikaz medicinskog aspekta autizma. Također postoji i časopis Centra za autizam Zagreb pod nazivom „Autizam“ te izlazi jednom godišnje. Sve dodatne informacije možete dobiti upitom na casopis@autizam.hr.

Također, o svim vašim dvojbama, nedoumicama i osjećajima možete razgovarati i sa logopedom odnosno radnim terapeutom u Maloj kući jer oni rade sa Vašim sinom i imaju najviše informacija o njegovom napretku.

Za kraj bih Vas voljela podsjetiti da ne zaboravite na samu sebe. Roditelji su skloni staviti dijete na prvo mjesto (a posebno kada se radi o djetetu koje ima određene posebne potrebe) i ne misliti na sebe. Razgovarajte s bliskim i dragim ljudima o svojim nedoumicama i osjećajima. Razgovarajte sa suprugom, ali ne samo kao roditelji Vašeg sina već i kao supružnici te pronađite podršku jedno u drugom. Također, ne ustručavajte se potražiti i stručnu podršku ukoliko smatrate da bi Vam to pomoglo. Svi se na različite načine nosimo sa problemima koje život nosi i svima nam je ponekad dobrodošla tuđa pomoć, savjet i podrška. Stručnjak Vama, ali i Vašem suprugu, može pomoći sagledati stvari iz druge perspektive, izraziti osjećaje koje u svakodnevnoj gužvi ponekad držimo potisnutima te pronaći i osvijestiti unutarnju snagu, koja nam je potrebna da se suočimo s onime što nas muči.

Željela bih Vam preporučiti besplatno savjetovanje u sklopu Obiteljskog centra Sisačko-moslavačke županije, koji bi Vam mogao biti blizu. Obiteljski centar radi ponedjeljkom i četvrtkom od 7 do 19 sati, a utorkom, srijedom i petkom od 7 do 15 sati. Radno vrijeme za rad sa strankama je ponedjeljkom i četvrtkom od 16 do 19 sati te utorkom, srijedom i petkom od 11 do 14 sati. Možete im se obratiti putem telefona (044/525-051), e-mail-a (obiteljski.centar-smz@ocsmz.hr) ili osobnim dolaskom, a s njihovim radom i stručnim timom možete se upoznati na njihovoj web stranici (www.ocsmz.hr). Obiteljski centar nalazi se u Sisku, u ulici Ivana Meštrovića broj 30.

Za podršku i razgovor se slobodno možete obratiti i  besplatnoj i anonimnoj liniji Hrabrog telefona na broj 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a možete se javiti i putem chat-a svakim radnim danom od 15 do 18h na www.hrabritelefon.hr/chat. Na raspolaganju Vam je i e-mail: savjet@hrabritelefon.hr.

Kada ste primili ovu vijest, u Vašoj obitelji se mnogo se toga promijenilo. Vaše nade i planovi za budućnost, kao i Vaše dnevne rutine, sada su drugačije. Vjerujem da će biti potrebno određeno vrijeme da prihvatite da će njegova budućnost biti nešto drugačija od one koju ste priželjkivali. No, to je i dalje isti onaj isti dječačić kojeg ste 9 mjeseci iščekivali i kojeg ste bezuvjetno voljeli već u trenutku kad ste osjetili prve udarce u trbuhu.

S nadom da ćete uskoro pronaći mir i prihvaćanje te ponovno moći uživati u trenucima s Vašim sinčićem, želim Vama i cijeloj Vašoj obitelji puno sreće!

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

04.01.2013. 17:25

Draga Mama,

prije svega htjela bih Vam se zahvaliti što ste se odlučili javiti i na taj nam način iskazali povjerenje. Iz svega što ste napisali vidljivo je da ste brižna majka koja prati napredak svojeg sinčića i uočava svaku promjenu kroz koju dječak prolazi. Svakako da roditeljstvo ima i teže i lakše dane i da uz trenutke neopisive radosti i ispunjenja, svjedoci smo i zahtjeva koji često iziskuju posljednji atom snage što dovodi do umora i iscrpljenosti. Sve to dolazi pod zajednički nazivnik koji se zove roditeljski staž, a iz onog što ste napisali, vidljivo je da Vi, draga Mama, puno truda ulažete u roditeljstvo.

Čini mi se da ste zabrinuti jer niste sigurni što dalje učiniti u navedenoj situaciji koja bi zasigurno bila stresna za brojne roditelje. Želimo najbolje svojoj dječici, a katkada se nađemo pred izazovima koji mogu u nama izazvati uplašenost, nemir i katkada frustriranost jer više nemamo ideje kako i što dalje. No, kako mi se čini volje i ustrajnosti za razrješavanjem trenutne situacije Vam ne nedostaje i zbog toga bih Vas pohvalila kao majku.

Neka od navedenih ponašanja Vašega sinčića su posve normalna i očekivana s obzirom na iskustvo odlaska u bolnicu i iskustvo operativnoga zahvata. Također, neki način reagiranja mogu biti posljedica okruženja u kojemu je dijete provodilo svoje vrijeme, poput, kako ste naveli, nestimulativnoga „druženja“ sa dadiljom. Zaista mi je drago čuti da se u posljednje vrijeme Vaš sinčić ponovno smije i opušta jer to bi djetinjstvo i trebalo biti, bezbrižno i sretno razdoblje za svako dijete. Drago mi je i vidjeti da ste angažirani da mu to priuštite i da nastojite provesti što više kvalitetnijeg vremena s malenim.

U svom upitu spomenuli ste kako je Vaš, uskoro 16.-mjesečni dječak do prije dva mjeseca bio veseo, puno se smijao, gugutao i kretao, ali i kako ste uočili promjenu nakon operativnog zahvata. Kada imamo na umu da je odlazak u bolnicu, čak i za odrasle ljude promjena svakodnevnog načina života, praćena neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima te izvor stresa onda možemo lakše zamisliti kako se dijete osjeća u tim situacijama. Djeca imaju specifično poimanje i vremena i bolesti pa se njihov odnos prema liječenju, ponašanje za vrijeme liječenja i doživljaj bolesti bitno razlikuju od načina na koji slične situacije proživljavaju odrasli. Također, naveli ste kako dječak nije htio hodati mjesec dana nakon zahvata. Kako još nemaju razvijen govor djeca nam često verbalno ne mogu pokazati ako ih nešto boli ili smeta. Iako postoje različiti načini na koje djeca mogu ukazati na bol, neslaganje ili strah, odbijanje hodanje možda je moglo služiti kao „obrana“ od ponovne ozljede zbog koje bi morao u bolnicu. Najnepovoljnijom dobi za hospitalizaciju smatra se dob od oko 6 mjeseci do četiri godine, no to svakako ne znači da posljedice hospitacije mogu biti dugotrajne ili ozbiljne. Niste spomenuli koliko je dugo Vaš dječak bio u bolnici i jeste li ste Vi bili cijelo vrijeme uz njega, ali sasvim je prirodna mogućnost da u cijelom tom procesu dijete uđe u fazu koja se može očitovati tako da dijete postaje motorički mirnije, povlači se i apatično je. Navodite kako se Vaš sinčić nakon operacije povukao u sebe što ste primijetili kroz nedostatak komunikacije i smijeha, što se može povezati s gore napisanim. Ne treba zaboraviti da svaka faza ima svoj početak i kraj i da je svako dijete jedinstveno, ima svoj način reagiranja i komuniciranja, ali svakom od njih potrebno je pružiti puno ljubavi i topline u bilo kojoj životnoj fazi, a čini mi se, da u Vašem odgoju ne nedostaje te ljubavi i topline.

Ako sam Vas dobro shvatila, dodatnu komplikaciju uzrokovao je kronični serozni otitis koji je pretpostavljam bio bolan kao što već jesu upale uha. Kada kažete da Vaše dijete ne govori odnosi li se to na potpuni izostanak govora? Vidim da ste pomalo zabrinuti zbog njegova govora, ali kako ste i sami napisali, do navedenoga je moglo doći uslijed bolesti tijekom je koje je slabije čuo ili pak zbog stresne situacije odlaska u bolnicu. U komunikaciji s Vašim sinčićem, bilo bi korisno da koristite jednostavne i kratke rečenice, djetetu razumljive. Spomenuli ste pjesmice koje uz slikovnice mogu postati poveznica između roditelja i djeteta gdje se razvija govor u nadasve toplo emocionalno obojenoj atmosferi. Možete zajedno slušati i oponašati zvukove iz okoline što pomaže djetetu da se oslanja na vlastit sluh. Rekli ste da kad ga zovete iz druge prostorije da uvijek reagira što je pokazatelj da Vas čuje i reagira na Vas i Vaš glas. To što se ne odaziva na ime, može biti znak da mu treba malo vremena da prihvati vlastito ime i da ga kasnije sam počne upotrebljavat. Korisno bi bilo da ga nastavite zvati imenom u različitim situacijama kad mu iskazujete nježnost, kad ga kupate, kad jede ili odlazi na spavanje. Djeca njegove dobi vole sebe promatrati u ogledalu što je dobro da upoznaju sebe i vlastiti lik, a sve je to poticaj za razvoj pojma o sebi. U slučaju da i u daljnjem periodu budete zabrinuti za razvoj govora, uvijek možete potražiti stručno mišljenje logopeda.

Spomenuli ste i da tri mjeseca Vaš sin nije izlazio iz kuće, ali da ga sada vodite u igraonice, na snijeg i svugdje sa sobom. To je za svaku pohvalu. Vaš sinčić je u dobi kada kao maleni istraživač ima potrebu ''proučavati'' predmete, prostore, a tako i ljude – djecu i odrasle. Potrebno je da dijete bude aktivno i samostalno u toj aktivnosti, te da mu jednostavni i bezopasni materijali omogućuju otkrivanje i učenje bez neposredne pomoći odraslog. Jako dobro činite što mu omogućujete da bude u doticaju s drugom djecom i nije nikakav problem što su oni malo stariji. Ne treba Vas pretjerano brinuti što se u igraonicama Vaš dječak ne igra s tom drugom, starijom djecom. Za njegovu dob je primjereno da promatra druge kako se igraju, a čak i kada nama odraslima izgleda da se djeca do dvije godine zajedno igraju, ako malo bolje promotrimo, uočit ćemo da je svatko usmjeren na svoju aktivnost. Dati vrijeme djetetu onoliko koliko njemu treba da bi se opustio i ulazio u interakciju s drugima, najbolje je što mu pružate. Spomenuli ste da se opet smije i ostvaruje kontakt očima, a sve je to dio socijalne komunikacije djece dobi Vašeg malenog, što će kasnije, vjerujem, biti popraćeno pričanjem i razmjenom igračaka.

Također ste napisali da se dječak znao vrtjeti u krug ili glavicom činiti isto, ali nakon što ste mu u nekoliko navrata rekli da prestane, nije to više radio. Nova literatura o dječjem razvoju govori da rotacijom oko svoje osi djeca vježbaju jedan od najkompliciranijih pokreta u prostoru i time instinktivno rade ono što im je potrebno. Iako smo katkada oprezni da se dječica ne bi ozlijedila pri tome, uz nadzor ih možemo pustiti da izvršavaju te kretnje jer one mogu biti još jedan izvor stimulacije za njihov razvoj. Osim toga, izvori stimulacije su i primjerice igre trčanja, preskakanja, provlačenja i boravak u prirodi stoga mi je drago čuti da se trudite zajedno sa sinčićem baviti tim aktivnostima.

Što se tiče gledanja televizije, naravno da je uvijek poželjno da dijete provodi vrijeme sa svojim roditeljima u nekim aktivnostima, na otvorenom te u društvu osoba koje su mu bliske. No, ukoliko dijete gleda televiziju, poželjno bi bilo da probate zajedno gledati tv programe uz objašnjavanje što likovi čine ili na ukazivanje na nepoželjna ponašanja. Na taj se način dijete može u određenoj mjeri i „pripremiti“ na vanjski svijet. Iako pretjerana količina svakako nije dobra, gledanje televizije u manjim količinama mogu djeci služiti kao razbibriga i opuštanje. Jarke boje i veliki likovi za skroz malenu djecu jesu zanimljivi i mogu ih umiriti u situacijama u kojima su neraspoložena. Unatoč tome, Vaš sin je u dobi kad mu Vi, kao majka stvarate granice i pozitivne navike vezane za njegove vlastite aktivnosti. Dobra je vijest da ste Vi, Mama, ona koja drži daljinski upravljač i određujete u kojoj mjeri i što dijete gleda, što znači da svaku priliku koju imate možete radije iskoristiti na živu i svakodnevnu igru i interakciju izbjegavajući pasivno sjedenje i promatranje slika koje prolaze na ekranu.

Napisali ste da je ''imao dadilju'' što mi je dalo zaključiti da ta osoba više ne čuva Vaše dijete, što je svakako dobro, ukoliko ste primijetili da ona ne postupa prema njemu onako kako bi trebala. Uistinu je pohvalno i pokazatelj Vaše brižnosti što ste uzeli bolovanje i posvetili se svom djetetu u potpunosti. Kao što ste i sami otkrili da je bio vidljiv veliki napredak kad ste s njim komunicirali – pjevali mu i pričali, i to u kratko periodu od tjedan dna. Potaknula bih Vas da samo tako nastavite i dalje s Vašim druženjima. Naravno, posao se mora odrađivati, ali zato postoje oni slobodni trenutci u kojima možete neometano uživati s Vašim sinčićem. Ponekad nas životne obaveze iscrpe i nije lako udovoljiti zahtjevima posla i kućanskim aktivnostima, ali Vas Mama, kao što se vidi iz Vašeg upita, ne treba nagovarati da najbolje od sebe date za svojeg dječaka.

Ako i dalje imate bilo kakva pitanja, možete se ponovno javiti ili posjetiti savjetovalište u Vašem mjestu stanovanja. Budite slobodni ponovno se obratiti kako bi Vam ponudila kontakte udruga, institucija ili savjetovališta u blizini Vašeg mjesta stanovanja. Ako ste iz Zagreba, preporučila bih Vam besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu u sklopu Dječje kuće Borovje u kojoj se provodi Škole za roditelje. Možete ih nazvati i naručiti se na broj 01/6112 – 758, a adresa je Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb.

Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima djece predškolske dobi. Linija je otvorena od 7 do 22 sata i uz pomoć telefonskog broja 01/4850-555 svakodnevna stručna podrška i informacije iz područja ranog razvoja djece stoje nam na raspolaganju, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i na e-mail info@telefoncic.hr.

Također postoji anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona, mjesto je gdje se možete obratiti s dodatnim upitima. Volonterke će Vas rado saslušati i pružiti Vam podršku. Na liniji rade educirani volonteri, a otvorena je od 9 do 20 sati radnim danom. Broj linije je 0800 0800. Postoji i chat na koji se možete javiti svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr.

Još jednom, hvala Vam na ukazanom povjerenju. Vjerujem kako će Vaša ljubav i briga nadići sve trenutne poteškoće i da ćete uživati u najljepšoj, ali ništa manje odgovornoj i zahtjevnoj ulozi koju imate – ulozi majke. Želim Vam puno strpljenja i radosnih trenutaka u društvu svog dječačića.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

23.04.2013. 09:50

Poštovana!
Imam dijete staro 2 god.i 3 mjeseca. Porod je bio normalan i prirodan. Beba se razvijala potpuno normalno,sa već par mjeseci je govorila ta-ta-ta....sa godinu dana rekla ma-ma,ta-ta..... uglavnom,još uvijek nije propričala,ide u vrtić nekih 1,5 mj.,tu i tamo se odaziva na ime,i ponekad ima kontakt očima,sve više,ali ponekad kao da nas ne čuje i ne vidi. Nekad se zna zatrčat i počne se nečemu smijati,voli se igrati s lopticama,pa si iz baca iz korpe po glavi,pa ih pokupi,u kadi kad se kupamo imamo slikovnicu i kažem pokaži gdje je patkica ona uzme moju ruku da pokaže. Razumije sve,ali ponekad kao da ništa ne razumije. Tu je i braco koji se rodio prije 6 mj.,kojeg doslovno ne može podnjet. ponekad ga pogleda i dođe k njemu,a ponekad ne. kad je izrazita "frka" onda kaže mammmm,ili babbb ili diiiiiidddddddd..... onda se znalo dogodit da je došla do sudopera i rekla "ode!" pa do šlapa,pa je ponovila "ape!" Onda je jednom nedavno rekla kod doručka "nece vise!" ali sve to je rekla jednom i nije iza toga ponavljala. osim mama ,tata....jako voli crtane,tobogan,biti vani.....i ponekad zna onako iz veselja zavikat ajajajajajjjj i žmirit..... Zanima me da li to ima veze s autizmom ili ne? šta bi to moglo biti? ljubomora na brata? Unaprijed zahvaljujem i ispričavam se što sam ovako brzinski "nelektorski" napisala!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!