|
Autor
|
Poruka
|
|
angel
|
29.04.2005. 22:43
Lijep pozdrav,
oduševila sam se kada sam pronašla ovaj forum jer očajnički tragamo za informacijama.
Prije nešto više od godinu dana mom mužu je dijagnosticiran HepC, genotip 1,
danas je na terapiji pegiliranim interferonom+ribavirin.
Terapija traje kratko, manje od dva mjeseca i već se neko vrijeme mučimo s niskom razinom leukocita.
On se osjeća dobro, nema nikakve nuspojave, nije izgubio ni gram ali s tim leukocitima nikako na zelenu granu.
Znate li kako može popraviti bijelu krvnu sliku?
Svaki savjet je dobrodošao,
strahujemo od prekida terapije ali i od još većih zdravstvenih problema.
I još nešto, nakon što je mom mužu dijagnosticiran HepC i ja sam se testirala i bila sam negativna.
Znači li to da u mom organizmu uopće nema virusa ili postoji mogućnost da sam inficirana ali je virus još neaktivan pa se nemože otkriti?
|
|
nikka
|
04.05.2005. 00:40
Nisi navela koliki mu je broj leukocita.
|
|
angel
|
04.05.2005. 21:52
Broj leukocita varira,
najniži mu je bio 1,4 pa se malo po malo popeo na 2,6 (našoj sreći nije bilo kraja) ali na zadnjem nalazu (u petak) su opet opali, na 2.
On radi krvnu sliku svaki tjedan, dok mu je tako loša.
U petak opet idemo,
čisto me strah kakvi će nalazi biti sada
|
|
Nikka
|
05.05.2005. 12:12
Dali znate šta je dovelo do poboljšanja? Jel možda smanjio ili preskočio dozu?
|
|
angel
|
05.05.2005. 20:49
Kada su mu bili 1.4 doktorica mu je smanjila dozu Pegasysa, od tada dobija po pola injekcije tjedno.
Leukociti su mu bili malo narasli i taman kad je dr. počela razmišljati da ga vrati na cijelu injekciju oni su opet opali.
Sutra ide opet na kontrolu krvi i na injekciju pa ćemo vidjeti kakvo je stanje.
Do sada je dobio 4 cijeli i 4 polovične injekcije, sutra je deveta.
|
|
Nikka
|
06.05.2005. 00:18
Ovaj forum stvarno nije mjesto gdje bi ja mogla iznijeti svoje mišljenje o vašem problemu, niti bi imalo smisla, pa bolje da šutim 
Samo znam šta bi ja napravila, ali kao laik to nikako ne mogu savjetovati nekome.
Ja se nadam da će se javiti docent Ivica Pavić koji je jedno vrijeme sudjelovao na ovom forumu i doprinosio svojim savjetima.
Možda uz objašnjenje zašto se kod nas problemi leukocitopenije i neutropenije ne tretiraju, nego se uvijek ide na smanjenje ili čak ukidanje terapije?
Srdacan pozdrav i sve najbolje u daljnjem liječenju.
|
|
mirko
|
06.05.2005. 21:37
ma ja mislim da nije dobio polovicnu dozu nego samo pegasys od 135ug a ovaj uobicajeni je od 180ug kod mene smanjivanjem doze i nismo postigli neki rezultat jedino kada bi preskocili terapiju onda bi se malo leukociti ( a i trombociti ) oporavili.
|
|
doc. dr. sc. Ivica Pavić
|
07.05.2005. 00:05
Najprije o rezultatu testa koji je negativan. Protutijela se na HCV dostupnim testovima otkrivaju nakon 10-12 tjedana od ulaska virusa u domaćina. Budući da ste pretpostavljam duže vremena u braku bilo je prilike za zarazu, no ukoliko je test neg. to ste sigurni da se niste inficirali u razdoblju do barem 3 mjeseca prije tog testa. Budući da već neko vrijeme znate za suprugovu infekciju, siguran sam da slijedite savjete o sprečavanju širenja virusa te nema razloga za zabrinutost. Vi možete biti u braku s osobom koja ima kronični hepatitis C, a da se pri tome ne zarazite!
Vezano uz pad leukocita tijekom terapije....to je sigurno veliki izazov i za liječnika i za pacijenta. Pored ukupnog broja leukocita potrebno je pratiti i apsolutni broj neutrofila koji predstavljaju prvu liniju obrane domaćina od štetnih tvari izvana (bakterija itd...).
Ovisno o broju leukocita i neutrofila donosi se odluka o smanjivanju doze ili eventualno prekidu liječenja pegiliranim interferonom. To naravno nastoje izbjeći i liječnik i dobro motivirani i informirani bolesnik zato što ribavirin bez interferona nema nikakav učinak na HCV pa to znači kraj liječenja. Nasuprot toga, monoterapija interferonom ima svoje rezultate!
Dakle, zbog pada neutrofila osoba može biti osjetljivija na druge infekcije pa je bolje izbjegavati susrete s bolesnim prijateljima i sl...
Sve stanice, pa i krvne, trebaju za nastanak građevni materijal posebice proteine što će reći da se raznovrsna prehrana vrlo bitna, kao i uzimanje vitaminskih preparata....je li ovime zagarantiran popravak broja stanica...naravno, garancija nema, no može pomoći.
Postoje i preparati koji vrlo djelotvorno mogu podići broj neutrofila ukoliko se oni približe kritičnoj granici a to je 500 u mikrolitru krvi ili 0,5x10 na 9 u litri.
Lijek je skup i po našemu osiguravatelju (HZZO) nije predviđen za davanje ovoj skupni bolesnika. No čine se napori od strane liječnika koji se bave liječenjem bolesnika s kroničnim hepatitisom C da se i u RH koristi sve dostupno u tretmanu nuspojava terapije. Nadamo se skoroj realizaciji.
Znam da Vam to možda i nije utješno, no moram Vam reći i da je proširivanje indikacija za peg-IFN koje se nedavno desilo odraz inicijative i napora ove skupine liječnika.
Pozdrav,
P.S. Dugo me nije bilo, pa sam se raspisao. Nadam se bez previše grešaka u pisanju
|
|
angel
|
07.05.2005. 00:31
Današnji nalaz je malo bolji,
leukociti 2,1;
GRAN 0,7
dobio je još pola injekcije.
Zar se leukocitopenija može tretirati?
Zašto to ne rade?
|
|
Nikka
|
07.05.2005. 14:34
Sad ću ja malo duži osvrt na cijelu situaciju
Kao prvo, gdje bi nam bio kraj kad bi svi doktori uložili barem dio truda u radu sa pacijentima koji Vi ulažete u odgovore na forumu.
Činjenica je da su informacije o hepatitisu i načinima liječenja teško dostupne na hrvatskom jeziku. O vjerodostojnosti tih informacija da ne pričam. Najčešće se informacije mogu naći na raznim stranicama udruga bivših/sadašnjih uživatelja droga ili raznih nadri-liječnika koji obećavaju čudesna izlječenja raznim sokovima, gljivama i sl. Nedavno se i ovdje našao članak o istraživanju prenošenja hepatitisa C spolnim putem, provedenom na Marmara University School of Medicine, Department of Gastroenterology Altunizade, Istanbul. Sad ga ne mogu naći, ali naslov je bio poprilično senzacionalan, a samo istraživanje dovodi do pogrešnih zaključaka i pridonosi lošoj reputaciji kako bolesti, tako i oboljelih. Nije li nam dosta toga i ovako? Grozna je i nažalost istinita činjenica da tu reputaciju pacijenti ne mogu izbjeći čak ni u kontaktima sa medicinskim osobljem. Samo saznanje da čovjek boluje od ove bolesti dovoljno je bolno i strašno. Negiranje postojanja bolesti česta je pojava. Kada pacijent skupi hrabrost da se suoči sa hepatitisom i potraži pomoć, normalno je da osim svih informacija o bolesti i liječenju očekuje i podršku, razumijevanje pa čak i utjehu. Ponižavajuće je što se to kod nas ne može dobiti. Krajnje je nehumano da te primarius najpoznatije bolnice dočeka osudom i etiketiranjem. Svi smo mi jako dobro svjesni činjenice da naše znanje nije niti blizu znanju doktora, docenata, primarijusa i inih, ali glupi nismo! Ljudi smo, sposobni za komunikaciju, slušanje i razumijevanje većine činjenica. Većina nas je itekako željna znanja o ovoj bolesti. Upoznaj neprijatelja da bi ga mogao više mrziti. Ili u ovom slučaju da bi se mogao boriti protiv njega. Očekujemo li previše kada tražimo više od par minuta, kada tražimo da nam se objasni od čega bolujemo, kako se možemo izliječiti, kakve su nam šanse, koji su rizici i kako ih smanjiti? Ne bi li to trebalo biti u interesu svim stranama, pa čak i HZZO-u, jer sigurna sam da bi se smanjio broj neuspješnih ili prekinutih liječenja, pa tako i „uzaludnih“ troškova za zavod?
Napokon sam došla do poante (a zastranila sam opako). Dakle, ne bi li bilo u redu pacijentima reći da postoji još neki način osim prekidanja liječenja ili smanjenja doze? Mišljenja sam da svi koji su krenuli u terapiju imaju za cilj da ju i završe. Imamo samo jednom šansu za prvo liječenje kao naivni pacijenti. Neki neće nikad dobiti drugu šansu. Ne zaslužujemo li priliku da odlučimo o našoj sudbini? Možda su neki od nas u stanju platiti taj toliko potrebni lijek koji HZZO ne plaća i tako smanjiti rizik od neuspjeha u koji se dovodimo smanjivanjem ili preskakanjem doze? Kad je bolest u pitanju, ljudi su u stanju puno više učiniti i nekim čudom „izmisliti“ novac koji možda nemaju. Dokaz tome je i ona sramotna lista pacijenata sa hepatitisom koja vidljiva stotinama ljudi visi na zidu ambulante najprometnije bolnice u Zagrebu, a na kojoj se jasno vidi da ima pacijenata koji liječenje plaćaju sami. Možda nekog zanimaju imena? Možda da ih nazovemo i pitamo kako stoje sa leukocitima i da li s obzirom da je očito da imaju novaca znaju da ne moraju prekidati liječenje, jer lijeka ima?
Ponašanje kao da smo mi pacijenti i doktori na suprotstavljenim stranama treba hitno prekinuti, za dobrobit i jednih i drugih. Nije sramota da doktor prizna kad nešto ne zna, da prizna kad pogriješi, da prizna da je pacijent bio u pravu. Znam nekog ko je to preživio  i koji je zbog toga sada sigurno bolji doktor.
Povratak na samu temu. Citat docenta: Ovisno o broju leukocita i neutrofila donosi se odluka o smanjivanju doze ili eventualno prekidu liječenja pegiliranim interferonom. To naravno nastoje izbjeći i liječnik i dobro motivirani i informirani bolesnik zato što ribavirin bez interferona nema nikakav učinak na HCV pa to znači kraj liječenja. Nasuprot toga, monoterapija interferonom ima svoje rezultate!
Moja situacija je sljedeća: zbog drugih problema morala sam prekinuti uzimanje ribavirina i nastaviti monoterapiju. U roku dva tjedna broj leukocita porastao je sa 1.9 na 2.8 uz neprekinutu terapiju interferonom. Čini mi se „nepravednim“ prema interferonu kriviti ga za sve i ukidati bez da se isprobaju druge mogućnosti, pogotovo kada znamo do čega to može dovesti. Ili sam ja izuzetak?
Ispričavam se zbog dugačkog posta, ko je pročitao, svaka čast.
Pozdrav svima!
|
|
angel
|
07.05.2005. 23:12
Mirko,
moj muž je dobio samo pola injekcije od 180mcg, znači 90 mcg.
Doktorica ga planira staviti na dozu od 135mcg čim bude bolje.
Doc.Pavić hvala na iscrpnom odgovoru, sada su mi mnoge stvari jasnije.
Nikka i tebi najljepša hvala,
svakako ćemo porazgovarati s doktoricom već pri sljedećem susretu.
Puno sreće u daljnem liječenju vam želim.
|
|
doc. dr. sc. Ivica Pavić
|
08.05.2005. 23:55
Hi Nikka,
Pročitah Vaš post do kraja....dakle, svaka mi čast
Nije bilo teško i slažem se i s gotovo svime što je napisano. U današnje vrijeme brzog kretanja i laganog sticanja informacija (treba ih znati i protumačiti!) često se desi da bolesnik o svojoj bolesti zna možda i više od liječnika s kojim se susreće. Nije to loše jer prisiljava doktora da barem drži korak...ili bolje....da redovito prati nove informacije. Baš kako ste i rekli....terapija kroničnih bolesti (i ne samo njih, naravno) trebala bi biti partnerska akcija doktora i njegovog pacijenta, a interakcija puno sadržajnija. Šteta ukoliko to nije tako...a često nije...iz raznoraznih razloga...
Kada se govori o"krivici" interferona, onda se gleda uopćena priča dobivena u studijama rađenim s velikim brojem bolesnika. I kada se gledaju velike brojke, sigurno je da interferon ima veći broj nuspojava od ribavirina. Naravno da na razini pojedinca mogu biti druge kombinacije i ishodi.
Zaista bi se trebalo maksimalno potruditi, s obje strane, da se kombinirana terapija uspješno privede kraju jer njezini učinci mogu biti izvrsni. Liječnicima stoje na raspolaganju brojne informacije kako se ponašati u kojoj situaciji pa ne bi trebalo ishitreno donositi odluke, naročito one dalekosežne kao što je prekinuti dvojnu terapiju, jer u ovome trenutku bolju terapiju od toga nemamo.
Pozdrav.
|
|
Mirna
|
12.05.2005. 20:58
Sto mislite Nikka, zasto ta "sramotna" lista stoji na zidu najprometnije ambulante u Zagrebu?
Procitala sam sve upite i odgovore ovog foruma. Izuzetno je dobro sto se siri pozitivna svjest o hepatisu C a i koliko je vazno medjusobno potpomaganje bolesnika kao i dobar odnos lijecnika i bolesnika. Imati tu bolest nije sreca ali nije niti kraj svijeta. Vjerujemo u to, i lijecnici a i bolesnici da ce znanstvenici bogatijih zemalja sto prije usavrsiti lijecenje ove kronicne bolesti.
Liste cekanja a i liste terapije trebaju, po preporuci, biti transparentne. Cinjenica je i da bolesnici zahtjevaju trasnparentnost listi. Jedina mogucnost prikazivanja apsolutne istine je da se pojedinci imenuju. Dakle, iz obje tvrdnje prethodno navedenog osobnog misljenja voljela bih ukazati da je potrebno sto hitnije umanjiti strah od hepatitisa C. Oni koji su pazljivo citali upite ovog Foruma mogu zakljuciti da su bolesnici u strahu javno reci da su nosioci virusa. Smatram da upravo bolesnici mogu educirati nas narod da se s hepatitisom C moze zivjeti, raditi..... Ali svakako je u tom tijeku potrebno redovito se kontrolirati, kako tijekom terapije tako i nakon uspjesno/bezuspjesno zavrsene terapije.
Ovdje bih htjela odgovoriti i na upit kako pratiti bolesta i nastanak ciroze, komplikacija....... U redovitim kontrolama (svakih 6-12 mjeseci) potrebno je vaditi krvi i raditi ultrazvuk jetre. Katkada je potrebno uciniti i CT - noviji aparati, kojih ima i u Hrvatskoj, ponekada su osjetljiviji od ultrazvuka. No, tu odluku donosi lijecnik koji redovito kontrolira bolesnika.
U kvalitetnom radu, i u dobrom odnosu bolesnik-lijecnik, sve odluke treba donositi zajednicki, odnosno ukazati bolesniku na prednosti i mane odredjenih pretraga (a i lijecenja).
Srdacno Vas pozdravljam.
|
|
Nikka
|
15.05.2005. 01:38
Ako ćemo iskreno, moje mišljenje je da je ta sramotna lista na zidu samo da bi pomogla sestrama kod izdavanja lijekova. Kao što i ja (i mnogi drugi) u uredima imam post-ite po zidovima, monitoru, stolu, da me podsjeti što, kad, kome trebam napraviti, gdje nešto naći i sl.
Vi kažete da liste po preporuci trebaju biti transparentne. Smijem li pitati po čijoj je to preporuci?
Bolesnici traže takve liste i to je jedina mogućnost prikazivanja istine? Kako to da onda nema i liste čekanja na tom istom zidu? Mislim da bi pacijentima bila puno interesantnija. Imenovanje pojedinaca?
Zamislimo situaciju: Pacijent XY traži posao. Odlazi na razgovor sa direktorom Poduzeća d.o.o. Direktor, čije zdravlje naravno trpi zbog obima posla i zahtjevne rukovodeće pozicije ima problema s čirom i dan nakon razgovora sa našim XY-onom odlazi u bolnicu na pregled. Usput, slučajno baci pogled na listu na zidu. Ugleda ime XY na listi pacijenata s hepatitisom. Ime mu je poznato, al zbog frke oko gastroskopije spremi taj podatak u neku ladicu u mozgu. Navečer, opušten pred tv-om sjeti se XY-a i odluči provjeriti ime. Koji šok! Da, to je baš kandidat kojeg je htio zaposliti jer se pokazao najboljim. Kako baš taj da boluje od opake, neizlječive i lako zarazne bolesti? Možda će u neznanju i panici i otrčati po tuš da se dobro izriba, za svaki slučaj. Usput će razmišljati: Šteta! Sad moram naći drugog radnika.
Tu je naravno i zakon, koji štiti pacijenta.
Članak 4.
Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se:
– osiguravanjem poštivanja pacijenta kao ljudskog bića,
– osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet pacijenta,
– zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja.
Pravo na povjerljivost
Članak 25.
Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka
(Zakon o zaštiti prava pacijenata, studeni 2004.)
Druga stvar je strah pacijenata da javno kažu da su nosioci virusa. Kao prvo, to je njihovo pravo. Strah je jedna od onih stvari koje se ne mogu ni zakonom zabraniti. U ovom slučaju je i razumljiv. Stekla sam dojam da ste Vi Mirna medicinske struke. Ispravite me ako griješim.
Bez obzira na to, očito ste dobro obaviješteni o ovoj bolesti i svjesni rizika koje nosi. Ipak, pacijenti su 99% okruženi malim ljudima. Ja sam već navela primjer nerazumijevanja i etiketiranja od strane doktora. Malo detaljnije: Prvi pregled nakon saznanja da sam nositelj virusa. Strah, očaj i neznanje. Ulazim kod uvaženog gastroenterologa i krene razgovor: A šta je tebi? Imam hepatitis C. KAJ SI SE FIKSALAA?
Kako onda očekivati da pacijenti ne budu u strahu od javnog priznavanja bolesti, kad i od specijalista dobivaju ovakve reakcije? Kada ljudi ne znaju gotovo ništa o ovoj bolesti, a oni koji su i čuli za nju izjednačavaju ju sa AIDS-om (od kojeg je opet strah preuveličan).
Kako sa takvim doktorima uspostaviti suradnju ili kako Vi kažete dobar odnos bolesnik-liječnik? Pogledajte samo kakva se ovdje pitanja postavljaju. Ukazuje li to na dobru suradnju, na informiranost pacijenata o bolesti, terapiji, nuspojavama, šansama….? Daleko smo mi od toga, nažalost.
Smatrate i da su bolesnici ti koji mogu educirati narod. Kako kad su i sami needucirani? Kada nemaju od koga biti educirani? Ma ko će ih i slušati, kad ljude baš briga za ostale dokle god nisu i sami ugroženi.
U ovakvim uvjetima meni je strah pacijenata u potpunosti razumljiv. Imala sam ga i sama godinama. Bilo je teško prevaliti te riječi preko usta, al sam uspjela. Moja cijela obitelj zna, moji prijatelji pa čak i samo poznanici znaju, ljudi sa kojima radim i šefovi znaju.
Ljudi se moraju sami prestat bojat te bolesti, razumjeti ju da bi mogli pričati o njoj u javnosti. Za to treba vremena, truda i pomoći stručnog osoblja. Tek tada je osoba spremna suočiti se s tim. I sa svime što ju čeka tijekom i nakon liječenja, pogotovo ako je neuspješno.
Što se mene tiče, onog trena kad sam uspjela otvoreno ljudima reći od čega bolujem, ja sam pobijedila tu bolest.
Srdačan pozdrav
|
|
Mirna
|
18.05.2005. 18:57
Smatram da ste potpuno u pravu u svim segmentima. Kada sagledavate problem listi, iz situacije koju ste sama navela (trazenje posla), na zalost istina je. Odraz je zdravstvene neprosvjecenosti. Zato me posebno veseli cinjenica da ste uspjeli u sebi, a i u svoj sredini prevaliti recenicu da imate hepatitis C. To je velika dobivena bitka. Smatram da tako samosvjesni bolesnici mogu educirati okolinu.
Kada sam procitala na ovom portalu Vas komentar, pri slijedecoj posjeti toj istoj ambulanti u obicnom razgovoru zamolila sam da se ona skine sa zida, sto je i ucinjeno (ne radim tamo, ali sam tu istu listu vidjela). Eto, i to Vam je jos jedna dobivena mala bitka.
U pravu ste, ja radim u zdravstvu, kao nemedicinski djelatnik i svakodnevno slusam slicne "prituzbe" i ucim. Ucim, od "obicnih ljudi" kako zive sa svojom bolesti, zaraznom ili ne-zaraznom. Zelim Vama, a i svim oboljelima sto pozitivniju i uspjesniju bitku s hepatitisom C.
Zalosna je cinjenica da se u kontaktu s bolesnikom postupa "optuzujucim" tonom - pitanjem koje ste Vi dozivjela. Odraz je neznanja, netakticnosti ali se nadam se da ce s vremenom biti sve rjedje.
|
|
angel
|
18.05.2005. 23:48
Poštovani doc.Pavić,
imam nekoliko pitanja za vas.
Kao što sam već pisala moj muž je na terapiji Pegasys+Ribavirin.
Zbog pada leukocita doktorica je prepolovila dozu Pegasysa na 90mcg.
Problem je u tome što dr. nakon injiciranja Pegasysa spremi preostalih 90mcg, umatajući ga u sterilnu gazu, u frižider do sledećeg petka kada mu ponovno da tih 90 mcg, s novom iglom.
Zanima me da li je takav postupak u redu?
Može li se na taj način reinficirati?
Očito je da ova druga injekcija nije sterilna.
U svom postu naveli ste da postoje preparati za podizanje neutrofila,broj neutrofila kod mog muža približio se kritičnoj granici pa me zanima kakvi su to preparati.
Jeste li mislili na Neupogen?
Ako jeste, molim vas da nam kažete (makar okvirno) koliko dugo i u kojoj količini bi trebalo koristiti Neupogen da bi se dobio optimalan rezultat.
Znamo da je skup pa nas zanima možemo li si ga priuštiti jer su veliki izgledi da će ga moj muž trebati.
Unaprijed hvala.
|
|
Nikka
|
22.05.2005. 23:09
Marina, kao prvo hvala Vam za listu, moram priznati da takvu Vašu reakciju nisam očekivala i da sam zaista ugodno iznenađena.
Napisali ste: "U pravu ste, ja radim u zdravstvu, kao nemedicinski djelatnik i svakodnevno slusam slicne "prituzbe" i ucim. Ucim, od "obicnih ljudi" kako zive sa svojom bolesti, zaraznom ili ne-zaraznom".
Imam samo jedan komentar na to: Nadam se da će što više djelatnika u zdravstvu i medicinskih i nemedicinskih, pronaći uzor u Vama i Vašem odnosu prema pacijentima.
I mi pacijenti moramo se potruditi, moramo tražiti, moramo zahtijevati, pitati, usuditi se otvorenje progovoriti, natjerati ih da vide stvari našim očima, što sigurno nije lako, ali i to je dio puta koji vodi uspješnijem odnosu liječnika i pacijenta.
|
|
Nikka
|
23.05.2005. 10:37
Mirna, ispričavam se što sam Vas krivo oslovila.
|
|
Mirna
|
23.05.2005. 18:42
Svakako se treba truditi da odnosi budu sto bolji. Svi koji rade s ljudima znaju "koliko ljudi-toliko cudi". Ima puno neobicnih lijecnika, neobicnih sestara, neobicnih bolnicara, ali i neobicnih pacijenata. No, kako kazu, "kupac je uvijek u pravu" i treba imati na umu da nije jednostavno niti biti bolestan, a niti raditi s bolesnim ljudima.
Vjerujem da ce s vremenom biti bolje......
Isto tako se nadam, to jos jednom NAGLASAVAM, da ce svi bolesnici, ili barem vecina, imati snage boriti se s kronicnim hepatitisom, kao i Vi. To Vam donosi barem 50% ozdravljenja.
Ne znam znate li, ali postoji udruga bolesnika oboljelih od hepatitisa. Zove se Hepatos i vrlo su aktivni.
Srdacan pozdrav, Mirna
|
|
Nikka
|
23.05.2005. 23:25
Šteta što se takva udruga ili barem podružnica Hepatosa nije uspjela oformiti i u Zagrebu.
Ja sam ih jednom i kontaktirala, prije početka terapije i moram reći da su iznimno ljubazni i susretljivi.
Ako je netko zainteresiran, odnedavno imaju i web stranice na www.hepatos.hr gdje se mogu naći i kontakti.
Kad smo već kod informacija, moram pohvaliti i naše predstavništvo tvrtke Roche. Takva spremnost na pomoć, pogotovo malom pacijentu se stvarno rijetko susreće na našim prostorima.
A za one koji traže nešto više ili drugačije, tu je i jedan blog koji vam otkriva sve ono što vam drugi ne žele reči
|
