|
|
07.10.2014. 21:05
Pozdrav...
Ispricat cu svoju pricu i nadam se da cete mi pomoci savjetom... Odrastala sam u obitelji u kojoj je otac bio alkoholičar, majka depresivna osoba.. Brat me zlostavljao psihički i fizički.
Od mog ranog djetinjstva roditelji su se svađali, oca je njegova sestra huškala protiv moje matere- i nama djeci punila glavu protiv naše matere. Brat je bio privrženiji ocu iz razloga sto je otac bio patrijarhalno odgojen, svugdi je brata vodio u kino, u lunapark. Ja sam stala doma i plakala jer sam i ja tila ici opravdanje je bilo da sam premala... Pa ako sam imala 5-6 godina jesan li premala za ic u kino ili lunapark!!!
Sad sto se dogodilo otac se drzao uz brata i bratu punio glavu protiv matere, a kako san ja tila bit neutralna počelo se i po meni grubo govoriti kako sam ja: materino dite, vlajina... Mater je bila depresivna cijeli zivot, kad bi ja i brat histerizirali (pubertet) ona bi vikala kako cemo nju svi mi srusiti... Jednom sam se ja derala na nju pa je ona skoro skočila kroz prozor, otac ju je zaustavio. Stari je pio alkohol i svaki Bozic i Usks je bio kaos.. Čak i kad bi krenuli u crkvu ili jest ne bi ličilo na nista jer bi se oni posvađali... Bio je primitivan i smatrao je da zena treba trulit doma s dicon, mater se i dan danas bavi horarno poslom, on joj nije htio dat podrsku da obnovi vozacku dozvolu i kupi polovni auto, omalovazavo je posao kojim se bavila i sl...
Trosio je na gradnju kuce, na pusti alat. A ja sam u osnovnoj skoli bila u neprikladnoj odjeci, u 5mj je vec bilo vruce ja sam odlazila u dugom rukavu u skolu.
Brat je do 8 razreda mokrio u krevet tokom noci, ja to nisan ni znala.. Otac mi se razbolio od raka, nitko mi to nije rekao. To sam saznala tako sto mi je dosla prijateljica i pitala oca kako je: a on joj je rekao pa je i ona meni rekla. Ja san znala da on ide na neke pretrage, al nitko nije sjeo samnon i rekao mi da on ima rak..
Mama depresiju nije ljecila, nego ljekovima.. Uopce nije isla na nikakve razgovore. Brat me tukao od malena, npr ja bi sjedila u sobi i pisala domaci rad on bi prosao kraj meune i meni iza ledja udario me sakom od glavu, nekoliko puta sam bila u wc-u i on bi me zakljucao izvanka, ja bi plakala a on bi se smijao, palio gasio svijetlo i ja bi cekala 2-3 sata da dodje mama i otkljuca me. Kad sam se vracala iz osnovne skole, on bi iznutra u bravu stavio kljuc tako da ja s vanjske strane ne mogu stavit kljuc i otkljucati, ja bi cekala ispred ulaza da mama dodje i da udjemo- nakon tog su namjestili roditelji bravu kojom je iznutra kao krug a izvanka za kljuc(znaci bravu s kojom ne moze to raditi)
Ja sam bila u skoli bolja od brata, bila san svestrana i vesela. Kako je vrijeme prolazilo ubili su u meni volju za ucenjem i trudom.Bratu nije islo u skoli i ona se iskljucivo s njim bavila i sada kad ju pitan zasto nisi meni posvecivala paznju ona kaze: Mislila sam da ne treba, pa ti si dobro ucila, pa ja san vodila racuna o vama- roditelji koji dolaze na primanja vode racuna o djeci. Isuse ko da je glupa ko tele. Poludin kad cujen njene argumente. Zena ne vidi razliku o doc na primanja i razliku od zanemarivanja pridavanja paznje. Znaci bitno da ljudi ne promisle da ona ne vodi racuna o nama, ona dosla na repeticije svaki tjedan i to je dovoljno... puuu!
Oko njega su skakali, on je mene zlostavljao i maltretirao, fizicki me tukao do mjere da san se ja bojala opce bit u prostoriji s njim bez maminog nadzora koja je uskakala razdvojit nas ( tata se bavio terenskim poslom- kad bi bio kod kuce brat me ne bi napadao, od oca sam se udaljila nakon sto je on prebio mamu i nakon sto je ona imala ogromnu modricu na ruci- ja san ga tad zamrzila i rekla sebi kako necu vise pricat s njim, bilo mi je 10 godina. On je bio pijan i nije se sjecao toga i to ga je mučilo dugo sto ne pricamn s njim. Razbolio se kad je meni bilo 17 godina i rekao mi je da on nikad nije tukao mamu ja sam mu rekla da je al da je bio pijan)
OPtac je shvatio da me brat zlostavlja tek kad se razbolio pa je bio kod kuce non stop , i tad je mami rekao kao imamo problem on nju ne moze smisliti , a ona je na to rekla kao ja ti to govorim godinama. Znaci ona je prijetila bratu da ce ic na socijalno , govorila ocu, i nikad nije otisla na socijalno a ja san dobijala batine bez ikakvog razloga. Prolazim dnevnim boravkom on me vrijedja. Govorio je da ce me zaklat na spavanju i da ce nas svih pootrovati. Ja san navecer se bojala opce zaspat (on je spavao na gornjem krevetu- krevet na kat).. Ja bih isla na donjem krevetu lec i kako je ormar odmah do kreveta on bi me opalio nogom od glavu. MOrala sam hodat na prstima da opce ne izazovem bijes u njemu i da me ne izmlati. Materi sam se zalila a njen odgovor kako nju to sve boli.. nju boli, a mene? Sta su me unistili i mene i samopostovanje.
Razvio mi se opsesivno kompulzivni poremecaj i depresija, sa 14 godina san se rezala i prolivala vosak po sebi, sa 16 godina san skoro pocinila suicid nakon sto me on davio i mater e u zadnji tren spasila.. bila sam u soku i plakala i jedino sto me spasilo da ne pocinim sucidi je bilo sto sam se pomolila i osjetila mir u sebi.
Nakon sto je otac umro, brat radi odlicno placen posao, nije nam niti 1 kune dao, mama je platila grobnicu i zaduzila se, i bratu (kako je glupa) pltila 10.000kn za nekekav porez drzavi.. Ja san poludila. Znaci ja studentica njena kcer, pored mene ona njemu ide placat 10.000 kn, a on 10.000kn zaradi u 2tjedna svog posla.
Ja sam poludila. Ja sam jela pure i mlijeka tokom bozica, gladovala, jer je glupaca njemu uplatila te pare i godinu dana sam uz faks od placice pokrivala rezije a on je uredno besplatno koristio stan, odvojeno jede, ne zeli jest ono sto ona skuha i jos vrijeda njenu kuhinju,.
S menon ne prica vec 10 godina ( valjda jer sam bila debela kad sam bila u osnovnoj skoli pa ga je bilo sram mene) ..
Ja sam se cak nadala kad otac umre, mislila sam prijec preko svega, valjda jer nisan zlopantilo, samo da mama bude sretna.
Al on je škrt i sebičan. Sad zamislite momka koji radi i ima placu kojom moze zivjeti za hrvatske uvjete ko kralj i umjesto da ode u podstanare on besplatno stoji kod mame i sestre s kojima ne prica, bojler nam nije radio i nismo se mogle tusirati u wc-u , takodjer se i vodokotlic bio pokvario pa smo se zalijevli vodom iz posude, i iz druge posude zalijevali u wc-skoljku. nismo imale novaca polatiti poopravak i on nije htio platiti popravak i zalijevao se isto tako.. i ostavljao je wc ne zaliven iza sebe.. meni ga je vise bio pun kufer.. da ne spominjen da on kucu gradi i da nam je skoro uzeo frizider iz stana i ostavio nas bez frizidera- jer gha je on kupio...
I ja sam govorila mteri kako moze tako, da to nije fer .. ona je sve to gutala kao on joj je sin i on ce uvijek moc doc tu..
a za zlotavljanje mi je rekla da joj je zao sto nije otisla na socijalno.. i meni je isto zao mene same..
ja sam imala pritisak kako moran ostat redovna studentica da ne izgubim ocevu mirovinu.. i razvila mi se tjeskoba... i sad sam u situaciji da mi je status redovne studentice u pitanju..
ja bih bila najsretnija kada bih otisla ca. jer mi je pun kufer ovakve okoline.
jos teta pitla mog brata za nas dvi a on ako govori da mi s njim ne zelimo pricat.. ma zamisli bolesnika... a ja mu nakon sto je otac umro donila suvenir, poslala mu sucut, a on mi nije ni odgovorio.. odvratan je..
zapostavila sam sebe, udebljala san se u zanjih nekoliko godina, nesretna sam.
muce me suicidalne misli, necu sebi nista lose uciniti samo bih zeljela da tih misli nema, zelim biti sretna kao prije kada sam brinula o sebi kada sma ujutro iskakala iz kreveta i kada sam pod obavezno sredjena izlazila iz stana..
sreca uspjesno se nosim sa opsesiv komulzinim poremecajen i necu vise dopustiti ikad ikome da mi namece osjecaj krivnje..
tesko mi je jer sam zaribala faks i sad imam priliku ici od kuce, otputovati u drugu zemlju gdje bih volontirala u zamjenu za smjestaj.
mama je vezana za mene i ona je u ulozi djeteta (ona sa svojom majkom prica svaki dan 2 puta dnevno o.O ) šok mi je to sve, al imam osjecaj da bih rasirila krila i izlijecila se. jer imama priliku volontirati na farmi, volim zivotinje i mogla bih pootraziit posaoi i ustedjeti novce..
jedino sto mi fali je podrska.. i nekako kolko god se trudila uvik ce postojati ta neka rupa u meni, taj manjak samouvjerenosti..
ako mozete pomoci s nekim savjatom.. hvala puno!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
13.10.2014. 12:00
Draga Purplerain,
hvala ti što si nam se javila i poklonila nam svoje povjerenje. Vjerujem da ti je bilo potrebno mnogo hrabrosti da skupiš cijeli svoj život, opišeš nam što si preživjela i potražiš pomoć. To mi govori da u tebi zaista ima mnogo snage i želje za promjenom što smatram prvim korakom da potrebnu promjenu i napraviš.
Pišeš mi o mnogim zaista teškim i traumatskim događajima s kojima si se morala suočiti i koje si preživjela. Cijeli svoj mladi život si trpjela psihičko i fizičko zlostavljanje od svoje obitelji, ljudi koji su trebali biti tvoja podrška, sigurnost i utočište za cijeli život. Jako mi je žao što si to morala proživjeti. Zaista nijedna osoba na ovom svijetu ne zaslužuje da se drugi ljudi ponašaju nasilno prema njoj i jako mi je važno da ti naglasim da ti nisi kriva za zlostavljajuće ponašanje tvoga brata i roditelja. Osim toga, pišeš mi i o različitim psihičkim teškoćama s kojima se boriš, opsesivno-kompulzivni poremećaj, depresija, tjeskoba, samoozljeđivanje i suicidalne misli. To su zaista teška psihička stanja i divim ti se kako se boriš i želiš izvući iz tih teškoća. Pitam se jesi li kada bila kod stručnjaka mentalnog zdravlja koji bi se pobrinuli za tebe?
Opisala si mi kako si zbog svega što se dogodilo i zbog financijskih teškoća u kojima ste se našli, morala odustati od fakulteta. Vjerujem da ti je to bio još jedan udarac i razočaranje. Ponovno, ti imaš novu ideju i novu motivaciju za dalje – pišeš da imaš priliku otputovati i volontirati. Čini mi se da očekuješ da će samo preseljenje pomoći u tvom ozdravljenju i rješavanju problema. Voljela bih ti reći da je moguće da će ono pripomoći i čini mi se da bi bilo dobro da barem na neko vrijeme odeš iz okruženja svoje obitelji. Ipak, moguće je i da samo preseljenje ne bude čarobni štapić koji će odagnati sve tvoje probleme. To nije ništa čudno i neočekivano te sigurno nije znak slabosti, s obzirom na to da si preživjela teško i dugotrajno zlostavljanje i patiš od određenih psihičkih teškoća. Pitam se postoji li mogućnost da u sklopu tog volontiranja potražiš i neku stručnu pomoć, poput psihologa ili psihijatra s kojima bi mogla razgovarati i dobiti podršku i pomoć. Smatram da je, u slučaju odlaska ili ostanka kod kuće, iznimno važno da se javiš stručnjacima mentalnog zdravlja. Hrabri telefon djeluje kao prvi korak pomoći svima onima koji su se našli u teškoj životnoj situaciji koju bi željeli s nekime podijeliti, no naše mogućnosti su ograničene – mi možemo porazgovarati s osobom o onome što joj predstavlja poteškoću i dati joj podršku, no ne možemo zamijeniti ono što se radi u izravnom razgovoru s psihologom ili psihijatrom. Neke životne situacije zahtijevaju upravo takvu izravnu pomoć koja može pomoći osobi da proradi loše događaje, dobije alate za suočavanje sa svojim teškoćama i nastavi živjeti svoj život najbolje što može. Ako mi napišeš iz kojeg grada dolaziš, mogu ti potražiti stručnjake kojima se možeš obratiti.
Osim podrške stručnjaka, važna je i podrška drugih ljudi iz naše okoline. Nisi spomenula nijednu blisku osobu, osim obitelji. Pitam se imaš li bliske prijatelje ili partnera koji ti mogu biti podrška u situacijama kada ti je teško. Potreba za bliskošću i prijateljstvom je jedna od osnovnih ljudskih potreba i njezinim ispunjavanjem možemo dobiti puno korisnih stvari poput podrške, pomoći i povezanosti koje mogu djelovati ljekovito na naše psihičko stanje. Dojma sam da imaš potrebu podijeliti svoje brige i osjećaje s nekim i drago mi je što si odlučila podijeliti ih i s nama. To mi zaista puno znači. Upravo zbog toga, voljela bih naglasiti koliko je važno da potražiš i pomoć uživo. Ne moraš biti sama u ovoj situaciji i ne zaslužuješ biti sama. No samo ti možeš biti pokretač promjene u svom životu i imaš odgovornost za vlastiti život. Osjetim u tvojim recima i određenu snagu i određene kočnice prema toj promjeni. Svakako, promjene mogu biti teške, intenzivne i suočavati nas s vlastitim slabostima, ali isto tako mogu biti prilika za rast i pronalazak svojih snaga. Ja zaista vjerujem da ti imaš potrebnu snagu za takvu promjenu i želim ti svim srcem da se na nju i odlučiš.
Za potrebne kontakte mi se možeš javiti ovdje ili putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Želim ti puno sreće i brige o samoj sebi jer ništa manje od toga ne zaslužuješ.
Veliki pozdrav,
tvoj Hrabri telefon
|
|
|
10.11.2014. 09:50
Hvala vam na odgovoru!!!!
U trenutku kada sam vam pisala- bilo je upitno oko faksa. Hvala Bogu uspjela sam srediti...
I dalje studiram i radim. I štedim novce.. I svakako cu se truditi za praznike ili kad sam u prilici da se malo maknem iz svog grada i odmorim.
Sve sam prosli put brzo pisala pa vjerujem da se nisam ni dobro izrazila... Opsesiv kompulziv poremeca- radim na tome- radnju nisam ponovila 7mj. znači imam oblik: trichotilomanija- čupanje kose. Bez tableta sam uspijela pobjediti taj poremećaj tako sto sam svaki put kakda bih osjetila krivnju i zeljela počupoat kosu- promislila bi da zelim dugu kosu- i umjesto da čupan masirala bih tjeme i mazala ga uljima za rast- dakle destruktivnu radnju sam zamijenila produktivnom..
Hvala vam puno na razumijevanju, bila sam do sada jednom u psihijatra i prepala sam se kada sam trebala pisati psihotest. I nisam napravila to. Otici cu ponovno i razgovor s njim mi je pomogao, a i zgodan je  DD hehe zezam se  Stvarno mi je puno pomoglo sto je on pozorno poslusao i osjetila sam empatiju i rekao je da je razumljivo kako se ja osjecam s obzirom na sve. Ja cu opet otici... Cilj mi je izliječit se bez lijekova.. Takodjer sam dolazila na grupnu terapiju metodom otvorenog dijaloga par mjeseci- to mi je puuno pomoglo (dakle ljudi s razlicitim poremecajima ili članovi obitelji istih sudjeluju i sjedi se za stolom i svi razmjenjuju priče- ja sam tu prvi put se isplakala i ispricala sve, doslovno kao da je netko otčepio nešto što je bilo začepljeno- iskreno ljudi su se šokirali gdje je u toj cijeloj priči bila moja mama- pored tog zlostavljanja od strane mog brata- i sad ja osjecan nekako srdžbu sto je to vrijeme proslo i tada nitko nista niej poduzeo a ja moran krpati svoje rane i traume. Mada vjerujem u sebe da sam snazna i da cu uspijeti, ponajvise radim na sebi jer ne zelim da se nastavi lančani niz- ne zelim jednog dana zanemarivati vlastitu djecu..
Iskreno, tuzno je i tesko to- kada skuzis da si sam sebi podrška- ali s druge strane da toga nije bilo nikad ne bih počela voljeti sebe- jer ako ne volim sebe kako cu opstati?
Pratim na facebooku jednu grupu gdje ljudi dijele svakodnevno pozitivna iskustva, pozitivne citate i misli i to me diže- takodjer radim na tome da osjecam ZAHVALNOST. Počela sam sebi pisati pozitivne misli i stvarno moć pozitivnog razmisljanja djeluje!!!!!
Depresija me kopka ali ako netko ovo čita, prijatelj mi je rekao: pa ostala si ovaj vikend kod kuce i nisi napravila nesto korisno- pa šta- izabrala si odmarat kod kuce- ali zato imas cijeli tjedan da ga iskoristis , i onaj iduci vikend ... eto, depra i krivnja su izravne povezane i nadovezuju se jedno na drugo- a ako na trenutak pogledamo unaprijed skuzimo da zivot nece stati zbog prelezanog vikenda.. smao je biztno ne zakopavati se jos dublje..
Imam jednu prijateljicu koja je upucena i koja mi je podrska, ona i sama cita dosta o radu na sebi. Iskreno u svemu ovome baren sam otkrila tko mi je pravi prijatelj i tko je vrijedan moje paznje, napravila sam i selekciju ljudi i s nekim zavrsila kontakte.
Znam da je tesko ali ljubav i podrska, građenje mog samopouzdanja koje mi je bilo uskraceno- ja nikad necu moc nadoknaditi od strane onih koji su mi to trebali prusziti koji su me trebali zastiti.. Ali mogu se potruditi da baren sama sebi ne podmecen nogu.
e u svom životu i imaš odgovornost za vlastiti život. Osjetim u tvojim recima i određenu snagu i određene kočnice prema toj promjeni. Svakako, promjene mogu biti teške, intenzivne i suočavati nas s vlastitim slabostima, ali isto tako mogu biti prilika za rast i pronalazak svojih snaga. Ja zaista vjerujem da ti imaš potrebnu snagu za takvu promjenu i želim ti svim srcem da se na nju i odlučiš.
S bratom ne pričam, mama je takodjer raskinula kontakt s njim. Jos razmisljam dal da podignem prijavu- ili da zakopan to iza sebe- da ne diram u to jer od njega mogu svasta ocekivati.
Meni je samo zao sto je pok.otac uvijek bio lojalan prema njemu i nije imao pojma da me brat maltretira, a mama je sve svaljivala kako tata nista ne poduzima, a sta je on mogao poduzeti kada nije znao, a njoj nije vjerovao- ona je trebala ici na socijalno to prijaviti da me maltretira- vjerujte mi- u meni je tolika ljutnja!!!
Jednom mi je priznala da joj je zao sto nije isla na socijalno tada ii plakala je. I meni je isto zao. Al sad je kasno.
Bila sam na jednoj radionici i imali smo vjezbu da zatvorimo oci i s jedne strane musko a s druge strane zena i sad stojim ja u sredini zatvorenih ociju- a njima otvorene oci i drze me za ruku i vode po prostoriji- lijeva ruka koju je kolega s radionice drzao- osjecala sam takvu nelagodu, dok desna ruka- kolegica ju drzala- osjecala sam sigurnost i opustenost.... Čisto tipkam opet previse ali nadam se da ce nekome pomoci...
HVala vam puno, znam da ja opet mogu biti ona snazna osoba, koja je pored svega prstala od osmijeha i energije!!!! Sa suicidal,. mislima se borim isto kao i s opsesiv kompulzivnim poremecajem- tako sto kazem sebi da mi to nece donijet dobro i tako sto ne uzimam te misli kao moje- vec ih gledam sa distance....
Ako san otkrila caku kako ne počupat kosu 7mj. uspijet cu i ovo nadvladati- to mi je dalo snagu.
Jedino sto mi je zao sto vas nisam nazvala na telefon kada sam bila mlađa. Stvarno cijenim vas rad i misljenje. I hvala sto postojite.
<3
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
10.11.2014. 18:45
Draga purplerain,
jako me razveselio tvoj odgovor. Sada mi se situacija čini puno svjetlija nego nakon tvog prvog javljanja. Jako mi je drago čuti upravo da preuzimaš odgovornost za svoj život i zaista vrlo aktivno radiš na poboljšanju svoga stanja i brizi za sebe. Primjeri poput tebe su mi dokaz da su ljudi sazdani od čvršćeg materijala nego što se može činiti na prvu te da zaista postoje načini da se iz mnogo loših životnih okolnosti, izvuku pozitivne i vrijedne stvari. Čestitam ti na tome! Čini mi se da ti za svakodnevnu borbu za sebe treba mnogo hrabrosti i strpljenja, ali da u tome i uspijevaš. Nadam se da ćeš ustrajati u svojim različitim načinima brige za sebe te da ćeš, među ostalim, i otići kod psihologa.
Hvala ti na predivnim riječima i pohvalama, one su nam veliki poticaj za daljnji rad.
Veliki pozdrav,
Tvoj Hrabri telefon
|
n
