|
Autor
|
Poruka
|
|
MalaFi
|
06.04.2017. 12:15
Postovani,
Javljam Vam se s problemom koji se dogada zadnjih dva mjeseca i nisam uspjela naci rjesenje kako pomoci svojoj bebi. Bojim se da situacija postaje sve losija.
Naime, muz i ja zivimo u inozemstvu, imamo bebu staru 14 mjeseci koja nema bracu ni seku niti baku i djeda te bilo kakvu drugu rodbinu ovdje. Suprug radi i nije preko tjedna doma od 7:30-18h tako da je beba uvijek samo samnom.
Rekla bih da smo uspijeli utvrditi rutinu hranjenja i spavanja i da je beba na tom polju sretna i zadovoljena. Nisam uspjela u pokusaju odvodenja malene u park svaki dan jer je vrijeme ovje vecinom kisno tako da kombiniram odlaziti kad god je suncano, a kad mogu vodim ju u igraonicu. U vrtic ne ide jer ja ne radim.
Kada je navrsila godinu dana pocela je jako plakati i skrivati se kad bi joj se netko na ulici obratio ili kad bi isla u park s drugom mamom. Njena uznemirenost je dosla do toga da se ne zeli voziti u kolicima ako ne idemo u park same vec ju moram nositi koliko place i vristi. Probala sam njezno joj pricati i pjevusiti, odvratiti paznju na prirodu ali ona se krene tresti i na kraju ju primim u narucje i nosim. Scucuri se i stisne uz mene i ne zeli vise pustiti niti pogledati u smjeru strane osobe.
Imamo prijatelje s bebom koja je dva mjeseca starija. Od rodenja odrzavamo kontakt i redovito imamo kucna druzenja, no sada se moja curica ne zeli vise niti tako igrati. Treba joj dugo da se polako spusti na pod kod druge djevojcice i tada se krene igrati no u trenu kad druga djevojcica dode do nje i uzme joj igracku iz ruke moja se rasplace i trazi na ruke.
Kada ju vodim u igraonicu sretna je dok smo same ali ako dode drugo dijete ili roditelj s drugim djetetom u blizinu ona pusta sve iz ruke i sakrije mi se u narucje.
Takoder, ako hodamo na ulici i u susret nam netko dolazi ona se ukopa i obrgli moju nogu i trazi da ju dignem.
Ne znam radi li se o fazi, razumijem da joj je teze jer nemamo obitelj ovdje koji bi joj bili drugi ljudi koju ju stalno vide i igraju se s njom i jednostavno ne znam kako joj pomoci da nije toliko u stresu i panici.
Molim Vas za pomoc i unaprijed Vam se puno zahvaljujem.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
10.04.2017. 15:45
Draga mama,
hvala vam što ste nam se javili s povjerenjem i podijelili s nama svoje brige. Iz Vašeg upita vidim da ste brižna majka koja voli svoju djevojčicu, pažljivo prati njen razvoj, promišlja i želi pronaći najbolji način da joj pomogne i olakša.
Pišete kako Vaša četrnaestomjesečna beba već dva mjeseca pokazuje strah od drugih ljudi. Nabrojali ste više različitih situacija u kojima ona počinje plakati, čak i vrištati, skrivati se i bježati u Vaše naručje. Čini se da se takvo ponašanje ponavlja kad god joj se približava netko drugi osim Vas i Vašeg muža pa mogu pretpostaviti koliko Vam to otežava svakodnevni život i aktivnosti koje obično radite. Vjerujem i kako Vam je teško vidjeti svoju djevojčicu kako plače i boji se pa biste joj htjeli nekako pomoći. Iz Vaših riječi vidim da se pitate kako je i zašto do toga došlo, brinete o budućnosti, pitate se hoće li proći i koliko će trajati te kako tome pristupiti.
Kao što ste sami prepoznali i napisali, druženje s vršnjacima važno je za Vaše dijete kako bi od njih naučilo različite obrasce ponašanja, pogotovo u socijalnim situacijama, oponašalo ih i isprobavalo. Tijekom druženja s vršnjacima uči se i empatiji, dijeljenju, sudjelovanju u skupini i društvenim igrama.
Tijekom odrastanja, Vaša kći prolazit će kroz različite razvojne faze koje uključuju pojavljivanje i prevladavanje brojnih strahova. S poboljšanjem kognitivnih funkcija, djeca počinju prepoznavati što je strano i nepoznato te na to najčešće reagiraju strahom. Razvojno su za dob Vaše kćeri karakteristični upravo strah od nepoznatih ljudi i separacijski strah, odnosno strah od odvajanja od majke (ili osobe s kojom provodi najviše vremena). Na to kako će i kojim intenzitetom dijete izražavati strah mogu utjecati i razlike u temperamentu djeteta. Do straha od odvajanja od majke dolazi jer djeca te dobi ne mogu shvatiti ispravno pojam vremena, odnosno kako je odvajanje privremeno i da ćete se vratiti.
U situacijama kada Vaša kći pokazuje strah, važno je da ju utješite i pružite joj podršku, ali i da joj dozvolite i potaknete je da izrazi svoje osjećaje. Budući da Vaša djevojčica tek uči govoriti, možete joj Vi pomoći u tome tako da izrazite njezine osjećaje. Tako ćete spriječiti da ona usvoji potiskivanje straha i skrivanje tog osjećaja od roditelja. Usto, bitno je da njen strah shvatite kao njenu stvarnost te da ga ne umanjujete i ne ismijavate. Jednako je važno da je ne forsirate i ne prisiljavate ni na što, nego joj omogućite priliku druženja s vršnjacima ili drugim osobama, ali pritom dopustite da ide polako, idete s njom, pokažete joj kako i budete njen „pomagač“. Vi ste sada njena sigurna baza i kada ste Vi u blizini, ona može istraživati svoju okolinu. Također, bitno je napomenuti kako Vi kao majka i osoba koja s njom provodi najviše vremena trebate služiti kao model ponašanja, od kojeg će učiti što je opasno, a što je sigurno. Djeca primjećuju puno više toga nego što mislimo, primjerice način na koji majka pristupa drugim ljudima i slično. Dijete može primijetiti i Vašu zabrinutost dok se igra s drugom djecom ili se udalji od Vas.
Iz Vašeg upita primjećujem da Vi već primjenjujete niz ispravnih postupaka. Shvaćate koliko je druženje s vršnjacima bitno te svoju bebu vodite u park, igraonicu i na druženja kad god za to imate prilike. Podržavam Vas da nastavite u tim nastojanjima. Napisali ste da u situacijama straha pričate i pjevušite svojoj kćeri te da ju primite u naručje. Tako pokazujete da ste joj blizu, da je razumijete i prihvaćate te da ćete ju zaštititi. To su važne i ispravne poruke koje šaljete kako bi se Vaše dijete razvilo u zdravu i kompetentnu osobu. Strahovi su dio razvojnih faza i trebaju se prevladati, a ne potisnuti i to svakako zahtijeva dodatan napor bebe i roditelja te predstavlja poseban izazov.
Prema svemu što ste mi napisali, ja vjerujem da ste Vi brižna majka te da ćete zajedno uspjeti prevladati ovaj izazov koji nije jednostavan.
Meni je jako drago što ste mi se javili, a ako imate još neka pitanja u vezi ove ili neke druge teme vezane uz dijete, slobodno se javite ponovno ovim putem ili na mail adresu Hrabrog telefona na savjet@hrabritelefon.hr u želji za dodatnim savjetima.
Želim Vam puno sreće te lijepe i bezbrižne trenutke s Vašom djevojčicom!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Tasa90
|
01.12.2018. 10:55
Postovani, imam djevojcicu od 26 mjeseci. Ja ne radim, pa 24h provodimo zajedno. Stalno place od nepoznatih osoba i od osoba koje ne vidja cesto. Ovakvo ponasanje je pocelo sa nekih 6-7 mjeseci. Kad god nam neko dodje u stan u posjetu ili kad mi odemo kod nekoga moja djevojcica place. Takodje kad izadjemo napolje, voli da ide u parkic. U parkicu nastaje problem ako ima druge djece sa roditeljima ili sa bakama i dekama, odmah pocne da place i hoce da je uzmem u narucje. To i uradim, uzmem je u narucje, grlim, tjesim, pricam joj da ne treba da se plasi, da su to mame i tate njenih drugara, medjutim, to ne pomaze, prestane plakati tek kad se udaljimo. Moji roditelji zive u drugom gradu. Vidjamo se jednom mjesecno. Kad dodju, sacekaju nas negdje napolju, pa idemo zajedno u setnju. Cim joj pridju, ona pocne plakati iz sveg glasa. Obicno sjedi u kolicima, jer ne mogu da je nosim, teska je. U tim situacijama nastavimo da setamo, oni je ignorisu. Posle nekog vremena kad prestane plakati ili kad umanji plac oni joj daju neku igracku ili slatkis, nekad uzme, nekad ne. Ali u vecini slucajeva ih na taj nacin prihvati, pomalo se i igraju, ne place ali nece ni da im se previse priblizi. Prije nekih 20-ak dana je nasla sliku mog brata. Naucila sam je da kaze ujko, da ga prepoznaje na slici. Kad je dosao prije 5 dana kod nas kuci nije plakala od njega. Kad je dosao nije joj se odmah obracao. Usao je u njenu sobu i sjeo na krevet. Kad sam joj rekla vidi ko nam je dosao, pogledala ga je i rekla ujko. Nastavila je da se igra. Posle nekoliko minuta on joj se obratio. Pokazao joj je kinder jaje i rekao vidi sta ti je ujko donjeo. Prvo se neckala da li da mu pridje, nije mu prisla. Stavio joj je kinder jaje na sto. Ona ga je uzela i donjela meni da joj ga otvorim. To sam i uradila, dok je jela kider jaje mi smo pricali. Onda je i ona pocela da prica, ne previse, samo par rijeci. Kad je krenuo kuci, rekao joj je ide ujko kuci, cao, papa. Ona mu je odgovorila cao, papa, cak je i srecno poskakivala. Razgovarala sam sa pedijatricom vise puta na tu temu. Ona kaze da je to normalno za njenu razvojnu fazu i da ce to proci do trece godine. Mnogi prijatelji su me savjetovali da je upisem u vrtic zbog tog plakanja od nepoznatih osoba. Svjesna sam da vrtic ima dosta prednosti, kao sto su razvoj empatije, komunikacije, socijalizacije,... Nisam je upisala jer mislim da bi to moglo biti previse stresno iskustvo za nju. Kad nam neko dodje u posjetu obicno ja ili suprug budemo sa njom u njenoj sobi dok gosti ne odu jer puno place. To radimo jer u toj situaciji bude neprijatno i nama i gostima. Cak su nam prijatelji savjetovali da je ne izvodimo u drugu sobu vec da je pustimo da place. To smo jednom i probali uraditi, ali je ona previse plakala, pa smo je izveli napolje. Sta vi mislite o svemu ovome? Da li ja negdje grijesim? Kako da joj pomognem da prevazidje strah od nepoznatih osoba?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
05.12.2018. 15:10
Draga mama,
hvala vam što ste se odlučili javiti i podijeliti svoje brige. Iz ovog što ste napisali vidim da ste brižna mama kojoj je stalo do svoje djevojčice i da joj želite pomoći da odrasta sretno i mirno. Posebno mi je drago što ste aktivni u traženju rješenja u vidu razgovora s pedijatricom, prijateljima i javljanja nama.
Prema onome što ste napisali, Vaša djevojčica već više od godinu i pol dana izraženo reagira na nepoznate osobe, pa i članove šire obitelji koje viđa svakih mjesec dana. U situacijama koje uključuju nepoznate osobe ona reagira plakanjem te traženjem Vaše blizine i utjehe. Ako sam dobro shvatila, Vi prepoznajete da se djevojčica boji i da je uznemirena te joj želite pomoći privijanjem uz sebe i tješenjem. Uz to, povučete se s njom dalje od dječjeg igrališta ili u susjednu sobu kako ona više ne bi bila izložena nepoznatim osobama te kako bi se smirila. Dodatno, naišli ste na informacije kako bi za Vašu djevojčicu bilo dobro da se upiše u vrtić, a Vi smatrate kako bi to iskustvo bilo za nju teško s obzirom na slične situacije s nepoznatim osobama. Također, navodite i jednu situaciju u kojoj djevojčica nije plakala, te je postepeno počela sudjelovati u razgovoru Vas i Vašeg brata.
Iz svega navedenog vidim da Vam je stalo do dobrobiti svoje djevojčice, da Vas brine teče li njen razvoj uobičajenim tijekom te da aktivno razmišljate što je najbolje za nju. Uz to, pitate se radite li Vi nešto pogrešno, te što još možete učiniti za nju. Za početak bih htjela posebno pohvaliti što ste u kontaktu s pedijatricom oko briga koje Vas muče i što se aktivno raspitujete o situaciji koja Vas zabrinjava. Kao što je Vaša pedijatrica rekla, strah od nepoznatih osoba je razvojna pojava koja se uobičajeno pojavljuje kod djece od 6 mjeseci pa do 3 godine, a pripada u skupinu razvojnih strahova, odnosno strahova koji se uobičajeno javljaju u pojedinim fazama razvoja djeteta. Takvi strahovi često spontano nestaju s prelaskom u sljedeću razvojnu fazu, no roditelji i djetetu bliske osobe ipak mogu pomoći da se takvi strahovi brže i lakše prebrode. Kao što ste i Vi naveli, roditelji često u trenucima straha nastoje djeci objasniti kako se „nemaju čega bojati“ i razuvjeriti ih u postojanje razloga za strah. Ako se takve situacije često pojavljuju i sprječavaju Vas u obavljanju nekih svakodnevnih radnji poput šetnji i druženja s prijateljima, roditelji ponekad znaju izgubiti strpljenje. Pri tome je važno ne omalovažavati djetetov strah i ne izrugivati mu se jer je taj osjećaj straha za dijete stvaran i uznemirujući te bi takvo ponašanje moglo biti štetno i dovesti do toga da dijete počne potiskivati svoje osjećaje i sramiti ih se. Ono što se može napraviti u situacijama straha je pustiti dijete da izrazi svoje osjećaje, dati mu vremena da se prilagodi na situaciju, s tim da ga nije uvijek korisno potpuno udaljiti od situacije koja ga plaši. Nije preporučljivo dijete namjerno prisiljavati na situaciju koja ga vidno uznemirava, no ni udaljavanjem iz svake situacije kod koje izražava strah mu neće omogućiti da se nauči nositi sa strahom te da ga na koncu i prebrodi. Ono što se može učiniti u tim situacijama je postepeno izlagati dijete za njega uznemirujućim situacijama. Dodatno, važno je osvijestiti da djeca uče po modelu te da ponekad na njih može utjecati ono što odrasli oko njih osjećaju. Naveli ste primjer kad ste s njom unaprijed pričali o Vašem bratu, upoznali se s njime preko slike te izražavali ugodne osjećaje u vezi njega. Djevojčica je tako dobila poruku da je on Vama drag, da Vam je s njime ugodno te da se veselite njegovom dolasku. Uz to, njegov dolazak za nju nije bio direktno izlažuće iskustvo te je njegovo postupno i nenapadno približavanje sigurno doprinijelo tome da se ona ne osjeti ugroženo ni preplašeno od njega. Slično možete pristupiti i s upisivanjem djevojčice u vrtić. Kao što ste i Vi spomenuli, vrtić za djecu ima određene koristi u vidu socijalizacije, pogotovo ako dijete ne viđa često drugu djecu kao ni druge odrasle osobe osim Vas i supruga. Vjerujem da za Vas pomisao na plakanje Vaše djevojčice u toj situaciji može biti zastrašujuće i neugodno, no možete tome pristupiti slično kao i s upoznavanjem Vašeg brata – pričati s djevojčicom unaprijed o tome, uvrstiti temu vrtića u Vaše igre ili se igrati scenarija koji uključuju vrtić. Tako možete odlazak u vrtić predstaviti kao nešto zanimljivo i sigurno, možete je pripremiti na ono što je tamo čeka te je postepeno izlagati tome.
Dodatno, pozivam Vas i da se javite na liniju za mame i tate Hrabrog telefona na broj 0800 0800 koja je otvorena od 9 do 20 sati svaki radni dan. Tako možete nekom od volontera na liniji detaljnije pojasniti situaciju ili ispričati koje ste još korake poduzeli, kao i razgovarati o onome što Vas muči.
Iz svega što ste napisali stekla sam dojam da ste dobra i brižna majka koja pomno prati razvoj svoje kćeri i predano promišlja što je za nju najbolje te se dodatno informira na različitim izvorima. Želim Vas podržati u tome, potaknuti da nastavite u tom smjeru i zaželjeti Vam sreću.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Buc
|
23.07.2023. 11:05
Poštovanje,
Imam curicu staru 4 mjeseca i svaki put kad joj se netko novi obrati pocne vristati.Znam jos je mala al dal' je moguce da ima neki strah ostavljanja il' odvajanja nisam sigurna.Zivimo s muzevim roditeljima,secemo svaki dan cak i na kave idemo al kad se netko nepoznat približi gotovo vristi kao da ju netko davi.Najgore mi je sto ako moje roditelje ne vidi par dana i njima tako vristi.Sto mogu napraviti da joj olakšam ja osobno sam jako socijalna i potrebno mi je puno ljudi jer se osjećam ispunjeno dok je suprug vise samotnjak njemu je dosta par ljudi i to je to.Dal mozda ima nekako veze s nasim ponasanje nisam sigurna dal' mozda ja imam problema jer se bojim samo neznam cega.hvala
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
27.07.2023. 18:35
Draga mama,
za početak Vam želim zahvaliti i pohvaliti Vas što ste se javili i odlučili podijeliti svoje brige. Vjerujem da nije jednostavno nositi se sa situacijom koju ste naveli, odnosno slušati vlastito dijete kako plače u blizini drugih ljudi i pitati se koji je razlog tome i kako mu pomoći. Iako navodite da se bojite, što mi je važno da znate da je potpuno prirodno za situaciju u kojoj se nalazite, vjerujem da ćemo zajedničkim snagama doći do najboljeg mogućeg načina kako bi se situacija u kojoj ste promijenila, a Vaše brige umirile.
U upitu navodite da imate kćer od četiri mjeseca i da se ona iznimno uznemiri i počne plakati u prisustvu nepoznatih ljudi. Navodite kako se to događa i u prisustvu bake i djeda ako ih ne vidi određeni kraći period. Ističete da provodite vrijeme s kćeri među drugim ljudima, međutim primjećujete da ih ona ne prihvaća i počne plakati svaki put kad joj se netko nepoznat približi.
Za početak Vas želim pohvaliti za brigu koju usmjeravate prema svojoj kćeri i za trud koji ulažete kako bi ona bila zadovoljno dijete i kako biste joj pomogli da ima što mirnije i bezbrižnije djetinjstvo, dojma sam da ste savjesna majka koja daje sve od sebe.
S obzirom na to da iz Vašeg upita shvaćam koliko Vas to brine i uznemiruje, voljela bih se usmjeriti na plakanje Vaše kćeri u blizini nepoznatih ljudi. Važno mi je naglasiti da je zabrinutost Vas kao majke potpuno prirodna i prihvatljiva budući da Vaše dijete iskazuje intenzivne neugodne emocije. Važno mi je reći kako je i uznemirenost Vaše kćeri u blizini nepoznatih ljudi također prirodna reakcija za dob u kojoj se nalazi. Plakanje i strah od nepoznatih osoba djece u toj dobi razvojni je zadatak kroz koji prolaze sva djeca. Razlika je u tome što ga neka djeca prolaze ranije, a neka kasnije, pri čemu mi je važno naglasiti kako strah postepeno nestaje oko osmog mjeseca te je također kod neke djece on intenzivnije izražen. Pojava samog straha u pravilu nije povezana s osobnošću roditelja ili s vremenom koje dijete provodi među nepoznatim ljudima, već je potrebno vrijeme da ga dijete „preraste“. Navodite kako se Vaša kći uznemiri i u prisustvu bake i djeda, ako ih ne vidi određeno kraće vrijeme. To je također uobičajeno ponašanje jer se može dogoditi da dijete te dobi u periodu od nekoliko tjedana kao da zaboravi lice osobe pa mu je potrebno određeno vrijeme da se ponovno privikne na novu/staru osobu.
U upitu sebe opisujete kao izrazito socijalnu osobu i vjerujem da Vam je važno biti u društvu drugih, stoga bih voljela naglasiti da se rješenje ne nalazi u prestanku druženja jer je to upravo Vaša potreba koja je bitna. Važno mi je istaknuti frazu: „Sretna mama, sretna beba.“ i naglasiti važnost Vaših potreba. S obzirom na sve navedeno bitno je pronaći način na koji možete pomoći svojoj djevojčici da lakše prođe kroz spomenuti strah i dati joj do znanja da ste tu za nju kako bi se osjećala mirno i sigurno u okruženju drugih ljudi. Neki od načina na koje možete olakšati kćeri u situacijama uznemirenosti su da budete u njenoj neposrednoj blizini u prisustvu nepoznate osobe, da ju utješite ako je uznemirena i uplašena kako bi dobila poruku da ste tu za nju te da joj svojim ponašanjem (primjerice, kroz osmijeh, smiren glas, fizički kontakt ili pričanje o samoj osobi) pokažete da je nepoznata osoba dobronamjerna i da joj ne želi loše. Također, važno je da ljudima naglasite da ne diraju i ne prilaze previše blizu Vašem djetetu ako ono trenutno nije spremno na kontakt i osjeća se uznemireno u njihovoj blizini. Vjerujem da neće uvijek biti lako umiriti je , no potičem Vas da ne odustajete i ustrajete u tome da joj interakcije s drugima učinite što ugodnijima i opuštenijima. Naravno, u slučaju da primjećujete da joj nikako ne postaje ugodno u društvu određenih osoba, svakako Vas potičem da poštujete njene osjećaje i udaljite je. Kao što se to događa odraslim osobama, tako i djeci ponekad društvo određene osobe nije ugodno i to je u redu.
Za kraj bih Vas voljela ohrabriti da, iako situacija koju ste naveli neće prestati preko noći i vjerujem da će ponekad biti izazovno, nastavite biti ustrajni u tome da olakšate svome djetetu ovaj zahtjevan period, ali i da se pobrinete za sebe i svoje potrebe. Iz svega što ste napisali vidim da ste snažna i topla majka i vjerujem da to možete. Ako poželite još nešto podijeliti ili dodatno porazgovarati o svojim brigama, to možete učiniti ponovno ovim putem. Osim toga, možete se javiti Hrabrom telefonu putem e-mail adrese savjet@hrabritelefon.hr ili pozivom na besplatnu telefonsku savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate, na broju 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Puno toplih pozdrava šalje Vam,
Hana Hrpka, prof.
|
