|
lavica.mama
|
23.12.2013. 12:00
Poštovani,
majka sam curice stare 2 g. I 9. mj, te dečka starog 2,5 mjeseca. Oboje su rođeni 5 tjedan ranije, no u motoričkom razvoju (do sada) nije bilo zaostataka.
Dapače, za curicu iz raznih izvora doznajemo kako je nadprosječno inteligentna i da jako dugo pamti stvari koje su se dogodile (kažu tete iz vrtića da upija kao spužva, te u odnosu na vršnjake pamti stvari koje još nisu za njenu dob – pjesmice na engleskom, boje, uživa u kompliciranijim slagalicama, pjeva najčešće u pogođenom tonalitetu, povezuje akcija = reakcija i voli objašnjavati zašto akcija dovodi do reakcije, a pod zadnje i mašta čini svoje sa izmišljanjem vlastitih priča).
Od negdje čak i prije druge godine je postala jako inatljiva i neposlušna prema nama roditeljima, nemamo nikakav autoritet ... iz naših ustiju se često čuje riječ NE jer radi stvari koje su opasne za nju ili ne doliče (ne želi dat ruku, želi uzet nož, penje se na naslon kauča, šara po namještaju...). Jasno nam je da je to sve dio odrastanja i određivanja granica, no mi smo već na rubu snaga jer je njena rekcija načešće plakanje kao da ju fizički boli, nekad popraćeno sa bacanjem po podu (to je 2x u dućanu isprobala) i općenito je toliko neutješna da ne znamo što napraviti. Napominjem da nikada nismo popustili kad je bila u toj fazi sa njenim zahtjevom. Ne je ostalo ne! Ili bismo uvjetovali nečim drugim da dobije to što želi – ako se smiriš, ako pojedeš do kraja, ako pospremiš igračke...
Sada kada ovako pišem sve mi zvuči jako normalno, no kada ona više puta dnevno plače kao da ju fizički boli, neutješno, vjerujte da nije normalno. Od kako se rodila je bila posebno osjetljiva. Izmišljala sam načine kako da ju uspavam. Plakala je doslovno 90% budnog vremena do 3. mjeseca života. U prvoj godini života sam primjetila i dermografizam (koji sam i ja imala do negdje nakon puberteta), no njega više ne primjećujem. Od negdje 2. g života sam primjetila da često mora u rukama imati neku "sigurnu" stvar, nešto što je ponjela sa sobom kad npr. Ide u vrtić, ili je noćas primjerice išla spavati sa četkicim i pastom za zube, pa je u 1 u noći vrištala i plakala jer nije mogla naći svoju četkicu. Duboko u sebi osjećam da možda zamjera činjenicu da više ne spava sa mamom, da je mama bila 2,5 tj zbog brace odvojena od nje, ali znam da je takvo "neću" ponašanje krenulo puno prije prinove.
Inače je često vrlo vesela, obožava se družiti sa drugom djecom, nasmijana ... samo doma sa nama dramatizira. Jako mi je žao zbog toga jer želim da bude sretna i sa svojim roditeljima. Empatija joj je jako razvijena, "tješi" drugu djecu u vrtiću kad se plaču, a isto tako kada joj se sestrična rasplače jer joj je uzela igračku, onda se ljuti na nju jer se plače. Emotivac je veliki. Jako je nježna prema braci, pjeva mu, mazi ga. Kad ga slučajno jače primi, a mi kažemo - pazi, on je mali, onda ga namjerno još jače stisne!
Probleme radi oko svačega. Primjerice odabere hlače koje želi, pa kad krenem oblačit kaže da neće te nego druge. Obučemo druge, pa se plače da hoće treće .. i tako u nedogled.. i sa svime. Ne želi se ići kupati, pa onda ne želi van iz kade. Ne želi van u parkić, pa onda ne želi doma iz parkića...
Ne znamo šta da radimo, koji pristup da uzmemo. Svaki puta ju svaki pu uzmemo u naručje, tješimo i objašnjavamo – ne funkcionira. Ne znam gdje smo pogriješili, obasipamo ju s ljubavi, grlimo, mazimo, razgovaramo ... i što je najbitnije, što da SADA radimo drugačije da bude sretnija i odraste u pametnu, dobru i sretnu osobu?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
30.12.2013. 22:25
Draga mama,
prvenstveno Vam se želim zahvaliti na ukazanom povjerenju. Iz Vaših riječi vidim da ste vrlo brižna majka koja pažljivo prati razvoj svoje dječice i koja im želi pružiti najbolju brigu i skrb. Ova razvojna dob predstavlja izazov za mnoge roditelje, upravo zbog toga što se nalaze u fazi kada su ustrajni u vlastitim željama i zahtjevima kojima testiraju roditeljske granice te po prvi put započinju ostvarivati svoju samostalnost. Brojni roditelji tada nisu sigurni kako se trebaju ponašati prema djetetu i što je potrebno poduzeti. Drago mi je da ste se obratili za savjet jer se radi o zahtjevnim situacijama u kojima je često potrebno puno strpljenja i uloženog truda i vremena.
U svojemu upitu napisali ste kako je Vaša kćer često neposlušna i sklona protestiranju zbog odluka koje nisu u skladu s njezinim željama. Spomenuli ste kako Vam je teško gledati je kako plače jer se doima neutješno. S druge strane, naveli ste kako se radi o jednoj iznimno bistroj, radoznaloj i pametnoj djevojčici koja se voli družiti s vršnjacima i jako je brižna prema mlađem bratu. Činjenica da ste svoj upit započeli opisom svih njezinih kvaliteta i da ste na samom kraju istaknuli kako želite da odraste u pametnu, dobru i sretnu osobu pokazuje koliko ste ponosni na svoje dijete i koliko Vam je stalo da svojemu djetetu pružite sve najpotrebnije. Vaša spremnost da pomognete svom djetetu da bude sretnija i zadovoljnija osoba zaista je vidljiva, a upravo je to prvi korak u svakom rješavanju poteškoća na koje, svaki roditelj, vjerujem, naiđe u svojem roditeljskom „stažu“.
Napisali ste kako Vam je, dok ste pisali upit, sve zvučalo normalno no, da njezino plakanje i protestiranje koje izgledaju kao da trpi tjelesnu bol nisu nešto što smatrate prihvatljivim ili uobičajenim za dijete. Vjerujem da se u tim trenutcima osjećate bespomoćno ili frustrirano što je razumljivo jer opisane situacije i meni koja sam „sa strane“ se čine uvelike zahtjevnima. Važno je da se tada potrudite ostati smireni i svjesni svog ponašanja. Treba imati na umu da su razgovor, umirivanje i pružanje topline i sigurnosti djetetu načini discipliniranja koji ostavljaju pozitivne posljedice na djetetov razvoj, čak i ako se to trenutno možda ne čini tako. Vjerujem da je potonje lakše napisati nego zaista primijeniti u stvarnim situacijama kada jednostavno osjećamo da smo na rubu snaga, ali vjerujem da uz brigu i entuzijazam koju iskazujete u odnosu s Vašom curicom imate snage za to. S druge strane, dužnost roditelja jest postaviti jasne granice u ponašanju vlastitog djeteta kako bismo im pružili siguran okvir za odrastanje. Ostvariti ravnotežu između valjanog postavljanja granica i pružanja topline velik je problem mnogim roditeljima djece sve dobi. Ponekad je to zbilja teško uskladiv zadatak koji može izazvati velik osjećaj bespomoćnosti, ali i frustracije. Ipak, kod Vas je vidljivo da se zbilja trudite balansirati između te dvije uloge jer, kako ste i sami rekli, niste popuštali kada ste nešto odlučili tj. bili ste dosljedni i to je zaista bitno za sam početak procesa postavljanja granica. Koliko je dosljednost važna u odgoju možete pročitati i na web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/
Spomenuli ste kako se djevojčica lako naljuti i radi suprotno od onoga što joj kažete. Sreća i zadovoljstvo kod djeteta nisu nužno rezultat popustljivosti roditelja i ispunjavanju svake želje. Djeca ove dobi zadovoljstvo pronalaze u istraživanju granica svoje samostalnosti. Bez obzira na to koliki su i kakvi zahtjevi djeteta, granice uvijek postavljate Vi kao roditelj. Često je to neugodan i neželjen posao za roditelje jer su djeca granicama najčešće nezadovoljna. Svoje nezadovoljstvo izražavaju na razne, često za roditelje vrlo zabrinjavajuće načine. To ovisi i o samom temperamentu djeteta jer on u velikoj mjeri određuje obrasce ponašanja koje dijete koristi da dobije ono što želi. U dobi od oko dvije godine djeca ulaze u fazu u kojoj su česta odbijanja onoga što se od njih traži. Kad ne dobiju ono što žele razvijaju se mnoge emocije od kojih su ljutnja, bijes i tuga najčešće. Ipak, djeca u ovoj dobi još nisu u stanju uvijek raspoznati svoje emocije i što im se točno događa te zbog toga često tako neprimjereno reagiraju. Roditeljeva uloga jest uputiti dijete u proživljavanje i pravilno iskazivanje emocija. Pokazivanje razumijevanja može biti jedan vrlo važan korak u discipliniranju djeteta koji mnogi ljudi zanemare. Možete joj reći, na primjer: "Razumijem da si ljuta jer je zabavno igrati se u parku, ali ipak moramo ići doma jer nas tata čeka da ručamo." Pokažite svom djetetu da možete podnijeti njezinu ljutnju i bijes. Možete ju pitati želi li da ju zagrlite ili učinite nešto drugo što mislite da bi joj olakšalo. Prilikom ispada bijesa u djeci se miješaju osjećaji ljutnje i tuge te često mogu odbiti bilo kakve oblike pomoći. Nakon nekog vremena, dijete se ipak smiri. Tada ju možete pokušati zagrliti, maziti i razgovarati s njom o tome kako se osjećamo kad nešto ne dobijemo te kako niti Vi ne dobijete uvijek ono što želite i kako se onda osjećate. Recite joj što radite kad ste ljuti i predložite da to radite zajedno. Kako ste joj Vi zapravo model prema kojemu uči kako izražavati emocije vrlo je bitno da u tim situacijama Vi kao roditelj ostanete smireni. Pri tome si možete pomoći tako da obratite pozornost na vlastito disanje ili napustite prostoriju na dvije minute kako biste si dali vremena da osvijestite što se događa prije nego što reagirate. Vjerujem da Vam je teško vidjeti Vaše dijete kako je tužno ili ljuto ukoliko ne može dobiti ono što želi, no Vi kao roditelj odlučujete što jest, a što nije dobro za Vaše dijete. Vi jeste roditelj odgovoran za svoje dijete i Vi ste ti koji odlučujete što je najbolje u interesu Vašeg djeteta.
Prilikom discipliniranja djeteta, važno je djetetu jasno objasniti pravila i granice te čemu oni služe i što se točno od djeteta očekuje. Poželjno je da tih pravila ne bude previše, da budu objašnjena kratko i na djetetu razumljiv način. Primjerice, kada djevojčica želi uzeti nož Vi joj možete reći kako se mala djeca ne smiju igrati nožem jer je on vrlo oštar i lako se može dogoditi da se poreže. Kada se porežemo to nas smeta i boli pa se ne možemo lijepo igrati niti s drugim stvarima i moramo paziti na tu posjekotinu. Pravila je poželjno postavljati u pozitivnom tonu, naglašavajući pozitivne posljedice dobrog ponašanja, a ne što će se dogoditi ako se pravila ne ispune (npr. dobro je reći "Kad budeš sjedila na kauču kako smo se dogovorile, pročitat ćemo novu slikovnicu koju sam ti kupila".). Kada se jednom neko pravila izrekne, važno je, kako sam već napisala, držati ga se i biti dosljedan. Iako nam je to ponekad vrlo teško, djeca jedino na takav način uče o pravom značenju granica. Dakle, ako se dogovorite s kćeri da se vikendom ujutro jedan sat gleda TV, nastojite da to zbilja uvijek bude tako, a ne da jedan vikend gledate dva sata, a drugi put po pola sata. Uz to, vrlo je važna dosljednost i jednako postupanje od strane Vas i Vašeg supruga. Ukoliko jedan roditelj na neko ponašanje niti ne reagira, a drugi to isto ponašanje kažnjava, dijete lako postaje zbunjeno i nije mu jasno što je loše u tome što čini i zbog čega to ne smije činiti. Dosljednost smanjuje zbunjenost djeteta, a time i potrebu za daljnjim ispitivanjem granica.
Budući da djeca u ovoj dobi teže ispitivanju granica vlastite samostalnosti i odlučivanja, uključivanje u odluku ili davanje izbora pokazalo se kao dobra strategija za prevenciju nepoželjnih reakcija. Primjerice možete se dogovoriti s Vašom djevojčicom da ona svako jutro izabere što želi obući između nekoliko alternativa, ali kada jednom odluči i obučete se, ne može se više promijeniti odluka. Time pokazujete djetetu da poštujete njezine želje i potrebe, ali da određene granice postoje. Naravno, morate u početku biti spremni na pregovore i promjene mišljenja, ali pri tome sami određujete do koje mjere je to Vama u redu, a sve što prelazi tu mjeru jasno spriječite postavljanjem granica. Ako ona krene preko te granice i želi promijeniti dogovor, dajte joj do znanja da promjene nema jer ste se tako unaprijed dogovorili. U određenim trenutcima je protest neizbježan, no potrudite se biti strpljivi i dati joj do znanja da ćete ostati pri svojoj odluci. Upozorite ju prije nego što do toga uopće dođe, tako da bude svjesna da nećete popustiti ukoliko naknadno zatraži nešto drugo. Također, vrlo je važno pohvaliti kada se takvo ponašanje ne pojavi. Kada prvi put izabere između nekoliko alternativa i ostane pri toj odluci, recite joj kako je zbilja lijepo kada se tako zajednički možete dogovoriti i kako je dovoljno velika da sama izabere što želi i voli nositi. Važno je prepoznati kada je djevojčica poslušna i ponaša se primjereno i nagraditi takva ponašanja kako bi ona za ubuduće znala koja su poželjna ponašanja. Često roditelji nesvjesno reagiraju na dijete jedino u situacijama kada je neposlušno. Dijete tada shvaća da ono što radi nije dobro, ali isto tako shvaća da je to način na koji se roditeljska pažnja dobiva. Takvim ponašanjem pokazujemo djeci što nije dobro ponašanje, ali u isto vrijeme im ne dajemo do znanja kakvo ponašanje jest dobro i što se od njih očekuje. Upravo iz tog razloga važno je pohvaliti djecu kada su poslušna, a uz to ih opomenuti kada su neposlušna. Ponešto više o uspješnim načinima discipliniranja možete pročitati i u brošuri na stranicama Hrabrog telefona: http://www.hrabritelefon.hr/admin...pe-icons/brosura_disciplina.indd.pdf
Osim što je važno djetetu objasniti djetetu kako se treba ponašati i zbog čega su neka ponašanja neprihvatljiva, još je važnije od toga to mu i pokazati. Roditelji su često vlastitoj djeci prvi i najvažniji primjeri i uzori za mnoga ponašanja, što sam već i spomenula u dijelu u kojemu sam pisala emocijama djeteta. Čak i kada ponašanje djeteta krene uzlaznim putem i jave se pozitivni pomaci, dijete će i dalje povremeno iskušavati granice jer je to jednostavno dio odrastanja. Djeca neprestano uče o tome koliko daleko njihove granice mogu ići, a roditelji su pri tome ključna pomoć i podrška. Pri tome, važno je poznavati vlastite granice i poštovati ih. Cilj dobrog odgoja i roditeljstva nije u tome da se samo djeca osjećaju dobro i voljeno, već i da roditelji što više uživaju i da njihov odnos bude uzrok uzajamne sreće i zadovoljstva. U nekoliko situacija ste spomenuli Vašeg supruga. Vrlo je bitno da si u trenutcima "krize" budete velika podrška, da mu se možete obratiti i reći kako se osjećate, te da on može učiniti isto.
Odgoj djeteta, uz sve prekrasne trenutke koje nosi, često zahtjeva znatne prilagodbe i mnogo strpljenja. Ponašanje djeteta ne može se promijeniti preko noći te je potrebno mnogo uloženog vremena i truda kako bismo uspostavili disciplinu i autoritet u odnosu s djetetom. Uz sve svakodnevne brige koje imamo, a pogotovo uz dvoje tako malene djece kao u Vašem slučaju, potpuno je normalno da se nađemo na rubu snaga i teško nam je u potpunosti se kontrolirati i biti strpljiv. Ponekad je zbilja teško držati se točno zadanih pravila ili ne reagirati na djetetovu želju. Upravo onda potrebno je sjetiti se osnovnog, dugoročnog cilja koji ste si kao roditelji postavili, kao što ste i sami napisali – da Vaša kćer postane sretna i zadovoljna odrasla osoba.
Na samom kraju ste napisali kako ne znate gdje ste pogriješili. Proces odgoja prepun je uspona i padova, sretnih i manje sretnih trenutaka, što ne moramo nužno vezati uz određene pogreške roditelja. Ukoliko neka odgojna mjera ne bude uspješna od prve, nemojte očajavati, razmislite kako je možete promijeniti ili prilagoditi djetetu ili što bi možda bilo uspješnije. Iz Vašeg upita zaista je vidljiva briga i želja za ostvarivanjem dobrobiti svojih mališana. Upravo zato je pohvalno da ste se javili za savjet i odlučili poduzeti prve korake. Bitno je ne zanemariti sve kvalitete i dobre strane Vaše kćeri, sve lijepe trenutke provedene zajedno i razmišljanje o onima koji tek dolaze. Vaša uloga u tim situacijama i svemu dobrome što primjećujete nikako ne smije biti umanjena niti zaboravljena. Svojim odgojem i primjerima Vi ste sigurno utjecali na to koliko Vaša kći brine o svome braci, mazi ga, kako tješi ostalu djecu u vrtiću, mašta na toliko slobodan način i uživa u rješavanju kompliciranih slagalica. Ljudi često, zbog brige i žaljenja oko nekih postupaka, zaborave sve ono dobre i pozitivne stvari koje su za svoje dijete i zajedno s njim proživjeli, no, čini mi se da Vi ne idete u tome smjeru što pohvaljujem.
Prije kraja bih voljela napisati da ukoliko u bilo kojem trenutku budete imali potrebu za dodatnim savjetima ili podrškom u ostvarivanju određenih ciljeva, možete nazvati Hrabri telefon za roditelje na broj 0800 0800 koji je dostupan svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Jednako tako, postoji i usluga Telefončića - telefonskog savjetovanja za rani razvoj djece, dostupna na broju 01 4850 555. Ukoliko u vrtiću koji Vaša djeca pohađaju postoji psiholog ili stručni suradnik, vjerujem da se i tamo možete obratiti za pomoć i podršku. Naravno, za dodatne informacije možete se javiti i ovim putem.
Velik broj roditelja prolaze kroz slične situacije poput Vas, osobito s djecom ove dobi. Mnogi od njih tada preispituju svoje kompetencije i spremnost na takve izazove. Osjećaj bespomoćnosti koji se javlja u nekim trenutcima roditeljstva zbilja jest neugodan, ali često neizbježan, no, ono pozitivno što je kod Vas vidljivo jest želja za učenjem i promjenama. Upravo zbog toga vjerujem da ćete uspjeti u nošenju sa svim budućim izazovima, ali i da ćete uživati u brojnim lijepim trenutcima koji s Vašom djecom tek dolaze.
Vama i Vašem suprugu želim puno sreće u daljnjem odgoju djece.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
