|
jasmina_14
|
27.01.2012. 00:50
Poštovana,
pročitala sam postove ali nisam našla odgovor na moje nedoumice s toga ću podijeliti svoju zabrinutost s Vama u nadi da mi možete pomoći savjetom.Lupam glavom jer se bojim da možda pomoć treba meni a ne njima.Evo o čemu se radi:mama sam dječaka (11 godina) i djevojčice (12 godina).Oboje su izrazito fizički razvijeni, djevojčica je čak ove godine prvi put dobila svoju mjesečnicu (ona ju je dobro prihvatila jer smo o tome već razgovarale ali je mene jako "pogodilo" s obzirom da je još mala i još uvijek igra se lutkama a što je meni jako drago.)Po njenom ponašanju prije toga slutila sam da će se nešto dogoditi ali je nisam uznemiravala, samo sam je pratila i čekala.Stvar je u tome da sam ja, u dilemi šta će se stvarno dogoditi, mislila da je razlog njenog izrazito agresivnog ponašanja stalna ljubomora prema mlađem bratu.Naime svađe između njih su postale toliko česte da ja ponekad poželim pobjeći iz vlastite kože.Vrijeđanja, lupanje vratima, zadirkivanja, bacanje stvari, naguravanje po kući, grebanje noktima....Nisu bili takvi kad su bili mlađi.Sve sam metode probala.Znam da se konstruktivnom diskusijom sve može riješiti ali između njih dvoje nikako.Često s njima razgovaram kao sa odraslim osobama, a onda i pojedinačno.Ne pomaže ni to što je dječak prije otprilike godinu i pol počeo žmirkati očima ili ih jednostavno jako zateže u desno ili lijevo, kao da želi nešto dobro vidjeti.Pedijatrica je rekla da se radi o tiku i da će vremenom nestati ali čak mi se čini da se sad još i intenzivirao.Češće to radi a naročito kad se nađe u nekoj stresnoj situaciji, kada pogriješi i kada zna da je kriv.Već sam naučila prepoznati situaciju u kojoj će se tik ispoljiti ali sam nemoćna da ju i spriječim.Ponekad su to neki komentari bliže rodbine, pa čak i kad ga ja izgrdim zbog nekih tipičnih neprihvatljivih dječačkih ludorija.To me jako zabrinjava a sestra iz ljubomore zadirkiva ga zbog toga.Vjerujte da ponekad imam osjećaj da sam u ludnici.Imam strpljenja i kontrolišem ponašanje kako bih i njima pokazala da se problemi mogu riješiti bez galame, vrijeđanja i udaraca.Ali nekako mi se čini da sve što im kažem i sve što kažu da razumiju vrijedi nekih par sekundi i opet kao da nisam ništa ni rekla.Opet sve po starom.Ili se meni čini ili su samo moja djeca tako različite ličnosti.Da ih nisam rodila i da ne nalikuju tako meni i suprugu, pomislila bih da oni nisu moja djeca.Djevojčica je manje osjećajna i vješto skriva svoje emocije a i ne voli stalna maženja dok dječak izrazito uživa u maženju i izljevima ljubavi i pažnje naročito prema meni.Kada to želi učiniti i prema sestri, zagrliti je i poljubiti ona ga tako hladno odgurne da mi bude stvarno žao.
Zabrinjava me dječakov tik i osjećam se bespomoćnom što ne mogu spriječiti ga, a s druge strane bojim se da i ja pretjerujem sa svojim izljevima ljubavi prema njima oboma.Jer dan ne prođe a da ih ne poljubim, zagrlim i ne kažem svakom pojedinačno koliko ga/ju volim.to nikad ne zaboravim.Nekako imam osjećaj da će kad osjete da ih podjednako volim, prestati međusobno rivalstvo.
Eto, ako Vam se iz mog posta čini da je sve nepovezano, kontradiktorno, vjerujte da je meni tako svaki dan.Bojim se da ću kao roditelj zakazati i da ih neću uspjeti naučiti da budu jake i kompletne ličnosti, spremni da se suoče sa svim i dobrim i lošim stvarima koje život donese.
Unaprijed hvala.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
31.01.2012. 18:45
Poštovana,
hvala Vam što ste nam se ovim putem obratili za pomoć.
Iako ste naveli nekoliko problema koji Vas trenutno muče, ako sam Vas dobro shvatila, najveći Vam problem predstavlja to što se Vaša djeca, jedanaestogodišnji sin i dvanaestogodišnja djevojčica, trenutno ne slažu. Ne samo da se ne slažu, nego se vrijeđaju, lupaju, bacaju stvari, zadirkuju, a to se događa sve češće. Vi shvaćate da su oni u pubertetu, ali Vam nije jasno kako se mogu tako agresivno i ružno ponašati jedno prema drugome. U usporedbi s drugim dobnim skupinama, adolescencija je razvojno razdoblje u kojem se javlja znatno više nasilnih ponašanja. Razlozi su brojni, a neki od njih odnose se i na specifičnosti te razvojne faze. U adolescenciji mlade su osobe izložene nizu vrlo intenzivnih promjena, kako u njima samima, tako i u njihovoj okolini. Sami ste rekli kako je vaša kćerka ove godine dobila mjesečnicu, što je i fizički pokazatelj da ona trenutno prolazi kroz brojne promjene i u osjetljivom je razdoblju. Hormonalne promjene koje se događaju u njenom tijelu otežavaju ovladavanje vlastitim emocionalnim stanjima i impulsima, pa tako i agresijom. Javljaju se razdražljivost, nervoza i nagle promjene raspoloženja, zbog čega je sklonija burnije reagirati i ulaziti u konflikte. Jelena Vrsaljko (psihoterapeutkinja) je to odlično opisala: „Roditelji se odjednom nađu "zatrpani“ promjenama svog princa ili princeze. Naime princ ili princeza preko noći postadoše žabe koje nisu baš najugodnije za druženje.“ Iz onoga što ste napisali vidim da ste su Vas te promjene zatekle i iznenadile.
Vjerujem da Vam je u ovoj situaciji vrlo teško i da se osjećate bespomoćno. Vidim da ste već puno toga pokušali, što je vrlo pohvalno. Vidim da se trudite biti tu za njih, pokazati im ljubav i pokušati izgladiti njihove nesuglasice zajedničkim i pojedinačnim razgovorima, no stvari se i dalje ne mijenjaju i ne idu na bolje. Na razini obiteljskih odnosa, adolescenti se počinju sve više odvajati od roditelja, kako bi uspostavili vlastitu autonomiju i samostalnost. Možda zbog takvih stvari imate osjećaj da Vaši razgovori i savjeti nemaju učinka. No budite i dalje uporni kao i do sada, djeci i dalje treba podrška, iako ponekad imamo osjećaj da im naše riječi ništa ne znače. Recite svojoj djeci koja Vam ponašanja kod njih smetaju i objasnite im zašto. Objasnite im kako bi voljeli da se ubuduće ponašaju. Pritom naglasite da Vam se ne sviđa njihovo ponašanje, a ne oni kao osobe. Na primjer: „Ne sviđa mi se kada tako ružne riječi govoriš svome bratu“ umjesto „Bezobrazna si prema svome bratu“. Osim toga, važno je i nagrađivati željena pozitivna ponašanja. Na taj način povećavate vjerojatnost za njihovo ponovno pojavljivanje. Nagrade kao što su pohvala, nježan dodir, privilegije i slično pokazuju djeci da roditelj uvažava njihov trud i pokušaje, te pomažu u razvijanju samopouzdanja i dobre slike o sebi. Što više izbjegavajte kritike, okrivljavanja i osuđivanja. Pomaže ako se sjetite da svi mladi ponekad imaju problema. Ponašanje koje Vas uzrujava i svađe među braćom i sestrama normalan su dio odrastanja ne znače da ste zakazali kao roditelj.
Napisali ste i da Vam je bilo teško prihvatiti da je Vaša djevojčica dobila svoju prvu menstruaciju, da je još mala i da Vam je drago što se još igra s lutkama. Vaši osjećaji su potpuno normalni i očekivani. Taj događaj vjerojatno je u Vama izazvao određenu razinu tuge zbog spoznaje da Vaša djevojčica odrasta. Voljela bih da razmislite kako doživljavate te promjene. Što Vas zapravo brine i čega se bojite? Pred Vama je razdoblje u kojem ćete se i Vi morati prilagoditi i prihvatiti promjene koje dolaze. Iako je to težak prijelaz, prihvaćanje donosi olakšanje i lakše nošenje s potrebom Vaše kćeri za slobodom i neovisnošću. Važno je znati da neovisnost ne znači i gubitak emocionalne bliskosti i osjećaja privrženosti prema Vama, već samo traženje prostora da pronađe i izrazi svoj identitet, što je ključna točka njenog razvoja.
Stjecanje neovisnost je postupni proces i manifestira se tijekom adolescencije kroz „velike korake naprijed i male korake unatrag“. Ako ste imali ulogu „rukovoditelja“ života svoga djeteta, pokušajte je zamijeniti ulogom „savjetnika“. Usmjerite se na pomoć djetetu u uvježbavanju samostalnog donošenja odluka, umjesto dotadašnjeg vašeg donošenja odluka. Odustajanjem od uloge „rukovoditelja“ i preuzimajući ulogu „savjetnika“ ostavljate im prostor za razvoj neovisnosti, što je najvažniji cilj adolescentnog razvoja. Pred Vama je period pregovaranja, u kojem ćete svojoj djeci davati slobodu, a od njih zauzvrat očekivati određen stupanj odgovornosti. Što oni pokažu više odgovornosti, time bi bilo dobro da i Vi budete spremniji proširiti granice.
U razdoblju adolescencije najizraženija je potreba za slobodom, neovisnošću, dokazivanjem i potvrđivanjem. Adolescenti se suprotstavljaju i time bore za ravnopravnost. Ono što se zapravo događa je suprotstavljanje potreba tinejdžera i njihovih roditelja. Dok tinejdžeri žele proširiti granice, roditeljima imaju potrebu zadržati ih takvima kakve jesu. Oni su ipak još njihova djeca i žele što dulje zadržati blizu sebe. Što ih roditelji više žele kontrolirati i provjeravati, to se kod njih javlja veći otpor. Roditelji često doživljavaju trenutke u kojima im se čini da ništa ne funkcionira, trenutke u kojima adolescent viče ili lupa vratima. Zapravo, i adolescent i roditelj žele istu stvar: dobiti pažnju i poštovanje onog drugog, žele da ih se sluša, čuje i razumije. Prkos kod adolescenta javlja se najčešće kada doživljava pritisak. Prkos nastaje kao otpor protiv okoline i nije u svim fazama jednako izražen.
Lijepo je što Vaša djeca imaju roditelja kao što ste vi, koji im stoji na raspolaganju i koji je tu za njih. Djeca uče od roditelja o ljubavi, dijeljenju, međusobnim odnosima, samokontroli i razumijevanju. Važno je da im kroz vlastita ponašanja osiguramo osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti, voljenosti, empatije i brige. Važno je imati i podršku oca djece i drugih osoba u okolini. Nadam se da niste sami u ovaj situaciji i da vam druge bliske osobe i članovi obitelji pomažu.
Osim toga, kažete da je Vaš sin počeo žmirkati očima, što je posebno izraženo kada se nađe u nekoj stresnoj situaciji. Ako sam Vas dobro razumjela, pedijatrica problem nije shvatila previše ozbiljno, no Vas zabrinjava da će se stanje pogoršati, jer tikovi postaju sve češći i intenzivniji. Možda bi bilo dobro da pokušate ponovno razgovarati s pedijatricom i ukažete joj na sve veću učestalost ispoljavanja ovog problema. Podijelite s njom svoju zabrinutost i upitajte za savjet. Ako želite, možete posjeti i psihologa kako bi zatražili drugo mišljenje ili savjet.
Kada kod adolescenata primijetimo ponašanja koja nas zbunjuju i kada ne znamo kako bi se postavili prema problemu, dobro je posjetiti stručnjaka koji će najbolje znati kako se nositi sa tom situacijom. Ako ste u blizini Zagreba, u sklopu Hrabrog telefona postoji program 'Savjetovalište za djecu i roditelje' na Borovju gdje se možete slobodno najaviti (tel. 01 6112 758, adresa: Bože i Nikole Bionde, 32). Ako ne, možete provjeriti postoji li slično savjetovalište i u Vašem mjestu. Stručnjaci iz takvih savjetovališta imaju puno iskustva u radu s ovakvim i sličnim problemima i mogli bi pomoći Vama i Vašoj djeci u prevladavanju teškoća i problema u ponašanju koje ste naveli.
Budući da se s oba djeteta nalazite na pragu adolescencije, od koristi bi Vam mogla biti brošura Trebamo li brinuti (priručnik za roditelje i stručnjake,) koju su izradili stručnjaci Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Možete ga pronaći na web adresi: http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/trebamo-li-brinuti/.
Kako biste smanjili stres i lakše podnijeli teškoće na koje nailazite, ne zaboravite odvojiti vrijeme i za sebe, tijekom kojeg ćete se baviti vlastitim hobijima, šetati se, družiti, vježbati ili činiti neke druge aktivnosti koje Vas vesele, smiruju i opuštaju.
Ukoliko i dalje budete imali nekih pitanja ili jednostavno budete trebali podršku, slobodno se javite i na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00h. Također postoji i opcija chat-a, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00h na web stranici www.hrabritelefon.hr.
Rekli ste kako se bojite da iskazujete previše ljubavi svojoj djeci i da im možda previše govorite da ih volite. Djecu se nikada ne može previše voljeti i zaista je lijepo da im svaki dan ponavljate kako ih volite. Dok god vidite da se osjećaju ugodno time da ih zagrlite i pomazite, to i napravite. Lijepo je kada nam se jave roditelji koji pokazuju toliko ljubavi i razumijevanja prema djeci.
Želim Vam puno uspjeha,
Hana Hrpka, prof.
|
