|
RubyCairo
|
08.12.2022. 15:40
Poštovana,
Majka sam osmogodišnje djevojčice, učenice drugog razreda, jedino dijete u obitelji.
Kada je imala nepune tri godine uočili smo izostajanje pokazne geste, kontakta očima i povremena lepršanja, dok se jezikom služila uglavnom u imperativne svrhe. Podijeljene pažnje nije bilo, a na ime se slabo odazivala. Stereotipija nije imala, uredno je jela i spavala, na vrijeme ostavila pelene, bila toplo i emotivno dijete, a pri rođenju je Apgar bio 10.
Nakon procjene logopeda i psihologa koji su posumnjali na neki od poremećaja autističnog spektra, krenula je na logopedske vježbe, a suprug i ja smo je samoinicijativno upisali na floortime na kojem je, već nakon mjesec i pol do dva terapije, pokazala izniman napredak. Kontakt očima se znatno poboljšao, kao i pokazne geste, govor i sve ostalo. Edu.reh. koja je vodila floortime je rekla kako je kći ispunila sve ciljeve i uspjela proći, odnosno nadoknaditi sve razvojne miljokaze te kao sljedeći korak savjetovala upis u vrtić u koji smo krenuli sa 4 godine.
Također, u procjeni je odbacila postojanje poremećaja iz autističnog spektra te sugerirala izoliranu poteškoću socijalne komunikacije i interakcije.
Prilagodba na vrtić prošla je bez problema (voljela je ići, nije plakala), kći je usporedno nastavila i s odlascima logopedu i privatno na vježbe kod edukativnog rehabilitatora.
Brzo je učila, bila iznimno suradljiva, društvena i pričljiva, no u vrtiću se nije mogla uklopiti u kolektiv po pitanju društva. Jednostavno, koliko god lako pričala s odraslima, toliko joj je silno teško bilo (i još uvijek jest) uključiti se u dječje igre, razgovore, shvatiti način na koji razmišljaju, primijetiti finese u izrazima lica, namjerama, shvatiti dvosmislenosti u rečenicama.
Zbog toga se malo družila, iako je imala želju. No djeca su je često odbacivala kao "čudnu".
Do polaska u školu, redovna nastava, išla je na vježbe kod edukativne rehabilitatorice, sve dok ista nije donijela procjenu kako s njene strane, za daljnjim vježbama više nema potrebe; kako je kći iznadprosječno inteligentna, bez ikakvih kognitivnih nedostataka te kako se aspektu teškoća u socijalnoj interakciji mora pristupiti iskustveno, dakle kroz sudjelovanje u kolektivu.
Kći je prvi razred osnovne škole završila s odličnim uspjehom i pohvalnicom; među pet je najboljih učenika u razredu, učiteljica ju stalno pismeno i usmeno pohvaljuje, kao i naglašava kako je, u usporedbi s ostatkom razreda, kći po znanju, ponašanju i rječniku, na razini otprilike šestog razreda, no isto je tako naglasila da se vrlo slabo druži i da ne može uspostaviti odgovarajuć kontakt s vršnjacima i da se jednostavno zatvori.
Kći je pronašla dječaka i djevojčicu iz razreda s kojima se više družila i izvan škole, no početkom drugog razreda ta se djevojčica okrenula drugim vršnjacima. Sad se kći pomalo druži s tim dječakom i još jednim, i to je to.
Kći je jako nesretna, često se rasplače zbog sitnice, često se ljuti u posljednje vrijeme, kao da u sebi gomila frustraciju.
Inače, silno voli školu, no vidim da ju nešto muči, prema svim pokazateljima - društveni dio. Inače, kod kuće puno razgovaramo, igramo se, čitamo itd.; kći ide na sportske aktivnosti, bez problema razgovara s odraslima, i poznatima i manje poznatima, ali s djecom kao da dođe do prekida u komunikacijskom kanalu.
Nedavno mi je rekla: "Mama, mrzim ovaj svijet u kojem sa svakim moraš biti na oprezu. Mrzim što nikad ne znaš tko ti je prijatelj."
To me kao majku jako pogodilo, pogotovo jer znam koliko voli drugu djecu i teži tome da ju prihvate. Dobrodušna je i brbljava, nema problema sa stidljivošću.
Učiteljica mi govori da se trudi uključiti kći u druženja s drugima, ali da kći navodno odbija, pa da je možda u njoj problem, da je previše digla zid oko sebe.
Meni kći, međutim, kaže, da ju, kad god im priđe i pokuša ostvariti kontakt, djeca čudno gledaju ili ignoriraju, a nerijetko joj se i podruguju. Osjeća se usamljeno, jer je rijetko tko od djece posjećuje i obrnuto.
Ne znam što još činiti i kako se postaviti. Nastojim uključivati kći u što više aktivnosti, putovati, voditi je na mjesta gdje se može družiti, ali stalno mislim kako je to nedovoljno.
Voljela bih ju uključiti u nekakve grupne radionice za vježbanje socijalnih vještina za djecu s ovim problemom, no u Osijeku nisam pronašla ništa niti slično tome, što mi je silno žao.
Inače, prilažem Vam dio posljednjeg nalaza psihologa:
"Temeljem psihologijske procjene, može se zaključiti da se radi o visoko iznadprosječno inteligentnoj djevojčici (32/36 odgovara rezultatu na razini 95. centila) bez izraženih kognitivnih smetnji. Također se ne uočavaju niti izražene emotivne smetnje (visok prosječan rezultat opsesija). Kod djevojčice dominiraju smetnje na socijalnom planu (slabe i neadekvatne strategije suočavanja, slaba emocionalno racionalna integracija, poteškoće prilagodbe te manjak socijalnih vještina).
Molim Vas za savjet što je najuputnije dalje činiti?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Lijep pozdrav
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
14.12.2022. 00:25
Draga mama,
hvala na javljanju i povjerenju koje ste time iskazali. Iz svega što ste napisali stekla sam dojam da ste brižna i angažirana mama kojoj je važno da svojoj kćeri osigura podržavajuću okolinu za njeno odrastanje.
U svome upitu opisujete svoju osmogodišnju kćer koja je, kako navodite, odlična učenica, inteligentna i komunikativna, no nailazi na teškoće kod uspostavljanja kontakta s vršnjacima u školi te je to prisutno još od vrtića. Kažete kako puno radite s njom, razgovarate, vodili ste ju na rehabilitaciju i na rad s logopedom. Na prijašnjim su procjenama rezultati testiranja pokazali da nema poremećaj autističnog spektra, no brine Vas što još uvijek nailazi na probleme u socijalizaciji s drugom djecom, a vidite da i nju to brine.
Za početak Vam želim reći da je zaista pohvalno što se toliko trudite oko kćeri, imate strpljenja i motivacije u radu s njom te joj pružate podršku i omogućavate pomoć stručnjaka kakvu i zaslužuje. S obzirom na to da se njezine socijalne vještine još nisu razvile do razine njezinih vršnjaka, vjerujem da Vam se mogu javiti različiti osjećaji poput brige, straha ili bespomoćnosti. Važno mi je naglasiti kako su ovakvi osjećaji potpuno prirodni za situaciju u kojoj se nalazite te Vas želim ponovno pohvaliti što ulažete toliko truda u nju i Vaš odnos. Napisali ste kako Vas je zabrinulo kada Vam je kći rekla da ne može vjerovati ljudima te da ne zna tko joj je prijatelj. Vjerujem da Vam to nije bilo lako čuti te da Vas je rastužilo. Pitam se znate li što je prethodilo tome i jeste li detaljnije razgovarali s njom o tom stavu. Djeca koja trpe odbacivanje ili nasilje od strane njihovih vršnjaka, ponekad mogu izgubiti povjerenje u ljude i njihove namjere, stoga je važno s djetetom razgovarati o tome, pružiti mu podršku te ga podsjetiti kako ipak postoje ljudi na koje se može osloniti i koje može smatrati prijateljima. Budući da je rehabilitatorica rekla da se socijalne vještine stječu iskustveno te se kćer trenutno druži s dva dječaka, pitam se kako Vam zvuči da s roditeljima tih dječaka dogovorite druženje izvan škole, primjerice u Vašem domu, kako bi Vaša kćer mogla produbiti prijateljstvo s njima i na taj način vježbati socijalne vještine. Na taj način,Vaša kćer može skupljati pozitivna iskustva izvan školskog okruženja te jačati poznanstva i graditi prijateljske odnose. Pitam se kako Vam ovo zvuči.
Nadalje, u Vašem ste upitu poslali i dio nalaza psihologa u kojem tvrdi da djevojčica ima smetnje na socijalnom planu koje ste i sami primijetili. Pitam se kako je izgledao susret sa psihologom, je li Vam ponudio daljnje smjernice za rad s djetetom te odlazi li Vaša kćer i dalje kod njega. Važno je da dobijete konkretne smjernice za osnaživanje kćerinih vještina te Vas iz tog razloga potičem na daljnju suradnju sa stručnjacima iz okoline. Važno je da svoje misli i brige podijelite s nadležnim psihologom kako bi zajedno osmislili načine pomoću kojih svojoj kćeri možete omogućiti podržavajuće i poticajno okruženje za odrastanje.
Osim njega, važna je komunikacija roditelja, učitelja i stručnjaka u školama. Spomenuli ste kako ste u kontaktu s učiteljicom te da je upoznata s teškoćama Vaše kćeri oko socijalizacije. Kako kažete, učiteljici se čini da se usprkos njenim poticajima, Vaša kćer drži sa strane i odbija socijalizaciju s ostalim učenicima. Pitam se o čemu ste još razgovarali s učiteljicom i je li ona uočila neka dodatna, konkretna ponašanja kćeri zbog čega ju drugi, kako navodite, percipiraju čudnom te doživljava li vršnjačko nasilje. Također, pitam se je li školski psiholog ili pedagog uključen u situaciju i što on kaže na sve navedeno. Stručni suradnici u školi, poput pedagoga ili psihologa imaju specifična znanja o djetetovom razvoju i socijalizaciji koja bi mogla pomoći u razumijevanju situacije. Osim toga, upućeni su u školsku i razrednu klimu te mogu biti dodatni izvor informacija i podrške za učiteljicu, kćer i Vas, stoga Vas potičem da se obratite i njima, ako već niste.
Za kraj, želim Vas još jednom pohvaliti na svemu što radite za kćer, na svim koracima koje ste poduzeli kako bi se identificirale djetetove teškoće i kako bi dobila pomoć koja joj je potrebna i koju zaslužuje. Potičem Vas da i dalje budete aktivni i ustrajni u traženju pomoći i podrške za Vašu kćer te da nastavite komunicirati s njom o svim mislima i brigama koje joj se javljaju. Vjerujem da izazovi roditeljstva s kojima se trenutno suočavate, ponekad mogu biti teški i preplavljujući i za Vas kao roditelja, stoga je važno da osim pružanja podrške kćeri, ne zaboravite i pronaći podršku za sebe. Pitam se imate li neku blisku osobu u Vašem okruženju s kojom možete razgovarati i na koju se možete osloniti. Potičem Vas, ako već niste, da pronađete podršku za sebe kako bi imali kapaciteta da suočavanje i nošenje sa svim nadolazećim izazovima. Psihološki centar Tesa nudi usluge telefonskog savjetovanja za odrasle na broju 01 48 28 888, svakim radnim danom od 8 do 22 sata. Osim njih, ako budete imali još nekih briga i pitanja vezanih za Vaše dijete i roditeljstvo, potičem Vas da nazovete roditeljsku liniju Hrabrog telefona na broj 116 111. Linija je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a možete predložiti i kćeri da nazove besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za djecu i mlade na broju 0800 0800.
Želim Vam puno sreće i snage u poduzimanju daljnjih koraka.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Mlp
|
11.11.2023. 08:40
Poštovana,
Javljam Vam se jer nam dijete u protekla 2 mjeseca ima , po mišljenju psihologa iz vrtića, probleme sa psiho-emotivnim razvojem. Ono što mene brine u ovoj priči jeste to da dijete od samog početka jako teško prihvata vrtić. U vrtić je krenuo sa godinu i 3 mj. (na žalost prerano). Od polaska u vrtić, pa sve do ljetnog raspusta, mi smo muke mučili sa njim kad se treba ići. Plač na svakodnevnoj razini, do te mjere da je u vrtiću znao satima plakati. Kako sam prije ljeta ostala bez posla, odlučila sam da ga niti ne tražim, nego da se provedem vrijeme sa djetetom na moru. Tako on dva mjeseca nije išao u vrtić, a nakon ferja smo se vratili, ali u mješovitu grupu, gdje je vrijeme provodio sa različitim tetama i sa malo starijom djecom, te djecom svoje dobi. Prvi put , mi nismo imali problem sa odlaskom u vrtić. Usput, dijete je izrazito motorički i verbalno napredno, a u grupi je sa djecom gdje je najstariji, 3 i pol godine. Kada smo se vratili u njegovu primarnu grupu, prvo me je molio da ga vratim tamo gdje je bio ljetos. Nakon toga je počelo opet negodovanje prilikom odlaska u vrtić, a sad smo došli do toga da su tete izgubile potpunu kontrolu i autoritet nad njegovim ponašanjem. Da napomenem, prije se nikad nisu žalile na ponašanje , nego isključivo na tugu i zapomaganje za mamom. Njegovo trenutno ponašanje po njihovim riječima vodi ka agresiji. Naglašavaju da ima potrebu da privuče pažnju na bilo koji način, da se penje na stol, čak je i opsovao. U razgovoru sa njim , i kada ga pitam da li ima nešto što ga muči u vrtiću, žali se da ga djeca tuku, a posebice je imenovao jednog dječaka, sa kojim se i privatno igrao i uvijek bi eskaliralo u tuču. Za tete vidim da nije vezan, jer i sam govori da ne želi više da ide tamo. Počeo je gristi sam sebe za rukicu, a u konfliktu sa dječakom , koji ga je odalamio po nosu , on mu je uzvratio ugrizom. Tete se uopćeno žale na nered i na agresiju među djecom. Ja svakodnevno komuniciramo sa tetama i imale smo i individualni razgovor na kom su mi sugerirale da napravim ploču sa lijepim i ružnim ponašanjem i da radimo na principu, pohvala, nagrada i kazni. Doma je to, mogu reći i urodilo plodom, ali u vrtiću sve gore. S obzirom da sam opet uspjela ostati trudna i da ne radim, kad mogu ne vodim ga u vrtić, ili ide ali doslovce od devet pa do budjenja u vrtiću. Sad mi je cilj trenutno još više to skratiti ili ukinuti.Kako je dijete izrazito napredno po pitanju verbalnog, intelektualnog i motoričkog dijela ( samoinicijativno uči slova, zna cijeli Sunčev sustav, vrste dinosaura, pojačan smisao za ritam-obožava glazbu) iniciram da se razmatra njegov prelazak u veću grupu. Znam kakvo je stanje i da kapaciteta nemaju, ali kao roditelj nešto sam morala poduzeti. Od ravnateljice sam jedino dobila odgovor da će poslati psihologa na opservaciju. U razgovoru sa psihologom dolazimo do zaključka, da on uistinu jeste razvijen na ova tri polja, ali po njenom mišljenju kaska sa psiho-emotivnim razvojem u smislu da se ne želi prilagoditi grupi i da ono što ga ne zanima, niti ne obavlja.On je po prirodi , kao i suprug i ja, slobodnjak , dijete sa razvijenim smislom za humor, i jako teško ga se može natjerati na nešto. Ja iz iskustva sa svojim djetetom mogu potvrditi, a i psiholog, da je on jedan na jedan fantastičan. Tu je prisutna i situacija da je on prvo unuče i dijete, te mu se od malena jako puno značaja i pažnje pridavalo. Uzela sam i to kao jednu od opcija nezadovoljstva u vrtiću, ali sa rezervom, jer je išao na sport (dok sam ga mogla voditi) i nije imao probleme, isto vrijedi i za njegovo ponašanje u parku ili igraonici. Ne primjećujem da je nametljiv, nego više traži prijatelja za igru. Po svemu sudeći, strašno mi je pomisliti da mu se neka nepravda dešava u vrtiću, ali to je trenutno jedino što mi pada na pamet, čak i poslije razgovora sa psihologom. Suprug i ja razmišljamo da ga ispišemo iz vrtića , jer se bojimo da ne eskalira u nešto još gore. Prije toga bismo ga odveli privatno kod stručnjaka jer je puno nepodudaranja izmedju onoga što mi vidimo i onoga što oni navodno vide tamo.
Hvala unaprijed!
Lp
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.11.2023. 06:45
Draga mama,
ponajprije Vam želim zahvaliti što ste odlučili potražiti podršku i smjernice te što ste mi se ovim putem obratili. Činite mi se kao brižna majka koja se trudi svome djetetu pružiti sve najbolje i koja je već puno učinila za dobrobit svog djeteta, zbog čega bih Vas voljela pohvaliti.
U upitu navodite da Vašem sinu teško sjedaju odlasci i boravci u vrtiću. Navodite da je od samog upisivanja u vrtić, za koje smatrate da je bilo prerano, iskazivao nezadovoljstvo, što je u početku pokazivao kroz plač. Ako sam dobro shvatila, jedino vrijeme kada nije negodovao kod odlaska u vrtić bilo je nakon ljetnih praznika kada je bio u mješovitoj grupi s različitim odgojiteljicama i djecom različite dobi. Sada Vas brine što je ponovno počeo iskazivati negodovanje pri povratku u staru grupu. Ističete da sada nezadovoljstvo pokazuje kroz različita ponašanja kao što je penjanje po stolu i psovanje. Brine Vas što Vam se sin požalio da ga druga djeca u vrtiću tuku i što ulazi u konflikte. Govorite da ste pokušali modelirati djetetovo ponašanje s nagradama i kaznama, što su Vam preporučile odgajateljice, no, iako kod kuće dobro funkcionira, u vrtiću i dalje iskazuje ista ponašanja. Nakon što ste sa sinom otišli kod vrtićkog psihologa, od psihologinje ste čuli da Vaš sin ima odlično razvijene motoričke, verbalne i intelektualne sposobnosti, a da zaostaje u psiho-emocionalnom razvoju. Vi ističete da to ne primjećujete u ponašanju Vašeg djeteta pod drugim okolnostima izvan vrtića te Vas zabrinjava da se prema Vašem djetetu u vrtiću ne postupa pravedno.
Prvo bih Vas htjela još jednom pohvaliti za trud koji ste do sada uložili za svoje dijete i za to da mu osigurate ugodniji boravak u vrtiću. Djetetov polazak u vrtić ni jednom roditelju ne pada lako jer ono često sa sobom nosi djetetov plač, tugu, strah i odbijanje. Važno je istaknuti da su to sve prirodne reakcije jer je polazak u vrtić značajan događaj u djetetovom životu koji remeti njegovu dosadašnju rutinu i posljedično osjećaj sigurnosti. Istaknula bih da je prilagodba na vrtić individualna te da svako dijete reagira drugačije. Iako je prosječno vrijeme prilagodbe na vrtić otprilike 3 mjeseca, ono značajno ovisi o dobi, o povezanosti s roditeljima, samom djetetu i njegovim prijašnjim iskustvima. Jedan od većih strahova koji djeca do druge godine imaju upravo je strah od odvajanja od emocionalno važnih osoba, odnosno separacijska anksioznost. Djeca do druge godine života ovaj strah iskazuju upravo kroz plač jer im je to u toj dobi glavni način komuniciranja nezadovoljstva, a u kasnijoj dobi dijete traži pažnju kroz drukčija ponašanja poput agresivnih.
Zabrinjava me što navodite da Vam je sin rekao da ga druga djeca u vrtiću tuku te se pitam jeste li pričali o tome s odgajateljicama i što su Vam one rekle. Iako takva ponašanja nisu rijetka među djecom u vrtiću, ni jedno dijete ne zaslužuje da se netko tako ponaša prema njemu i takva se ponašanja trebaju što prije zaustaviti od strane odgajateljica. Istaknuli ste da Vaš sin pokazuje izražene verbalne sposobnosti te bih Vas htjela potaknuti da i dalje nastavite razgovarati s njime o vrtiću i o tome kako se osjeća. Pohvalila bih Vas što ste poslušali savjet odgajateljica i primjenjivali ga u odgoju te mi je žao čuti da se ponašanje djeteta u vrtiću nije promijenilo, no važno je da se takve tehnike u odgoju primjenjuju konzistentno i strpljivo. Dosljednost roditelja i odgajatelja je ključna kada se bavite problemima ponašanja. Uspostavljanje pravila i posljedica ponašanja bi trebalo biti dosljedno, kako kod kuće, tako i u vrtiću. To pomaže djetetu da razumije očekivanja, nauči odgovarajuće ponašanje i preuzimanje odgovornosti za vlastita ponašanja. Pitam se kako Vam to zvuči i javljaju li Vam se oko ovoga određena pitanja ili brige.
Nošenje s prilagodbom na vrtić kod djeteta za sve je roditelje teško i izazovno te je u takvim situacijama važno osloniti se na podršku i smjernice stručnjaka dječjeg razvoja. Potičem Vas da sa psihologinjom podijelite svoje brige, pitanja ili strahove te da zajedno osmislite daljnje korake postupanja u ovoj situaciji. Vjerujem da su smjernice vrtićkog psihologa kod Vas izazvale brigu i nevjericu, što je potpuno uobičajeno u takvim situacijama te Vas traženje drugog mišljenja može smiriti i dati Vam bolje uvide u ponašanje Vašeg djeteta. Psiholog Vam može pomoći u razvoju alternativnih mehanizama suočavanja za dijete. To može uključivati poučavanje djeteta da izražava emocije riječima, korištenjem tehnika umirivanja ili uključivanjem u aktivnosti koje pomažu u upravljanju stresom. Pitam se kako Vam to zvuči.
Za kraj, htjela bih naglasiti kako je svako dijete jedinstveno u svojem razvoju i ne postoji jedno rješenje za sve. Suradnički pristup koji uključuje roditelje, odgojitelje i stručnjake za mentalno zdravlje često je najučinkovitiji način rješavanja izazova u ponašanju male djece. Iz tog bih Vas razloga voljela potaknuti da ne odustajete i aktivno tražite pomoć i podršku stručnjaka iz Vaše okoline. U svemu ovome niste, i ne trebate biti sami. U skladu s time, želim Vas ohrabriti da budete strpljivi te da potražite mišljenje drugog stručnjaka prije nego što donesete odluku o ispisu djeteta iz vrtića.
Ako imate još pitanja možete se ponovno javiti ovim putem ili nazvati besplatnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800. Linija je otvorena radnim danom od 9 do 20 sati i možete se javiti s ovim ili bilo kojim drugim pitanjem vezanim za roditeljstvo. Još jednom bih Vas htjela pohvaliti za trud koji ulažete u odgoj i zahvaliti Vam na povjerenju koje ste mi iskazali javljanjem.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
