|
ivanaIG
|
04.04.2011. 11:50
Poštovana profesorice,
Obraćam Vam se jer naprosto ne znam više kako pristupiti i olakšati svojoj djevojčici.
Drugim riječima, čini mi se da, što smo se više ( suprug i ja ) trudili, kao da smo se upetljavali u sve veći problem.
Zadnja situacija u kojoj smo ostali zapleteni, nastala je nakon njezine bolesti ( kako je krenula u vrtić, bolesti su se zaredale) i nakon dužeg izbivanja od 3 mjeseca iz vrtića povratak i ponovna adaptacija ( koja je i prvi puta bila teža ) je još teža. Plakanje, hvatanje za odjeću, dozivanje roditelja ( čim mi odemo, smiri se i poslije priča kako je lijepo provela dan što i tete potvrđuju ).
Ono što je glavni problem je činjenica da je prva dva dana povraćala u vrtiću ( čim krene jesti, osjeti se grčiće kojih još ima kao posljedicu crijevne viroze, počne zaplakivati jer se uplaši i u plaču zna povratiti) i od tada odbija jesti s djecom. Jede s tetom sama i sve bude ok. Na pitanje boli li ju taj grčić koji osjeti svako jutro i kad krene jesti odgovori da ne i da to traje koji tren i prođe - ali njoj je to dovoljan otponac da krene s sa svojim strahovima, plakanjem...
Šok mi je bio kad smo naknadno saznali da ona sve ovo vrijeme ne doručkuje u vrtiću ( tete su mislile da jede kod kuće pa je nisu nakon tog povraćanja forsirale, a nama je uredno govorila šta je to jutro doručkovala ili kaže da se ne sjeća) .
Zbog „pokvarenog telefona“ ona je trpila glad sve do ručka s tetom i nikomu nije govorila. U razgovoru mi se povjerila da mi nije govorila da ne doručkuje da ne bih vikala na nju ( što me još više rastužilo jer ako išta želimo izgraditi u odnosu s djevojčicom je svjesnost da ju neizmjerno volimo i da šta god u životu da se desi roditeljima se uvijek može obratiti...).
Osjećam se totalno promašeno, nekako mi se čini da se svaki naš problemčić pretvori u pravu lavinu – ono što bi neki roditelji riješili u dva koraka kod nas se pretvori u „noćnu moru“.
Vidim koliko je okrenuta prema sebi, sva zabrinuta za zdravlje i stalno se preispituje, često me zna pitati „ mama, jesam li dobro“, a ona je npr. samo šmrkava ili je upravo povratila od sekreta uslijed prehladice...a ja što joj više objašnjavam, tješim, imam osjećaj da je ona sve zabrinutija i svaki moj odgovor izaziva dodatno pitanje...kao paukova mreža.
Problem leži u meni. Oduvijek sam puna straha za nju, njezino zdravlje ( prvo dijete nam je umrlo, ja kao dijete sam uvijek nekoga dragog gledala kako boluje), ona je nježne građe, pothranjeno dijete kojeg vječno nagovaramo da jede, „Martin u oblacima“ koji nas često dovodi do ruba i znamo si u šali reći „ da nam je bar Uputstvo za upotrebu za to naše dijete“.
Do ove školske godine smo imali ženu za čuvanje, a .nagodinu polazi u školu i mislimo da je vrtić za nju najbolja opcija ( dijete je koje je uvijek željno djece i igre, u vrtiću je smještena u grupu predškolarcima zbog zrelosti ), a kod kuće imamo malu nezadovoljnicu što se reflektira i na nas odrasle ( a vrlo lako moguće i da je obrnuto - sinoć sam mužu rekla dase bojim zbog činjenice da je ona trpila glad u vrtiću i da je sposobna to si raditi, a vjerujem da bi neko drugo dijete uletilo u kuhinju tražiti jesti kad bi ga glad shrvala).
Gotovo svaku večer legnem s pomisli kako je dan mogao itekako ljepše završiti...
Ispričavam se na konfuznom pismu svjesna da najprije moram „skockati“ sebe da bi mi i dijete bilo „skockanije“.
Svaki savjet, smjernica, literatura nam je dobrodošla.
Najljepša hvala!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
08.04.2011. 17:45
Draga mama,
za početak želim pohvaliti Vašu roditeljsku brižnost i hrabrost da se ovim putem obratite za pomoć. Često nam je teško podijeliti s drugima vlastite probleme i brige i potrebno je mnogo snage da to učinimo. Već je to značajan korak u Vašem nastojanju da pomognete svojoj djevojčici, a i sebi.
Iz svega što ste napisali vidljivo je da ste se do sada često susretali sa situacijom da netko Vama blizak ima problema sa zdravljem. Svaka takva situacija je uznemirujuća i teška, a posebno kada se radi o vlastitom djetetu. Uz sve to pretrpjeli ste i smrt djeteta koja je sigurno bila bolno i mučno iskustvo za Vas i vjerujem da Vam je bilo vrlo teško nakon toga pronaći snage da nastavite dalje. Razumljivo je da ste zbog svih ovih iskustava posebno oprezni kada se radi o zdravlju Vaše kćeri te da osjećate dodatnu potrebu da je zaštitite i nikako ne trebate osjećati krivnju zbog toga. Međutim, stav Vaše djevojčice o bolesti koju je pretrpjela i eventualnim teškoćama koje trenutno ima, uvelike ovisi o stavovima i emocijama koje vi iznosite. Ukoliko vi pokazujete strah ili tugu te će emocije preći i na nju. Stoga je vrlo važno da pokušate suspregnuti vlastiti strah za zdravlje Vaše kćeri dok s njom pričate o tome. Umjesto toga, kada Vas ona počne ispitivati o svom zdravlju pokušajte iskazati što optimističniji i vedriji stav. Možete joj objasniti da ima dosta djece koja su u njenoj dobi često bolesni i da to nije ništa strašno niti nerješivo. Kako bi se osjećala sigurnije, ponavljajte joj da su kad se razboli tu liječnici koji će joj pomoći i Vi koji ćete se brinuti za nju. Nastojte ju što više osnaživati, govoriti joj da je ona jaka djevojčica kojoj neka bolest (možete joj i dati neko šaljivo ime kako biste joj se na taj način narugali) ne može ništa. Istovremeno, važno je da i Vi pokušate naći način da se nosite sa svojim strahom. Možete u svojoj okolini pronaći neke bliske osobe s kojima biste o tome mogli razgovarati. Razgovarajte što više o tome sa svojim suprugom kako biste podijelili svoj strah i brigu i međusobno se osnažili te bili spremni pred svojom djevojčicom ne pokazivati taj isti strah, već vedrinu i optimizam. Mogli biste i obratiti se psihologu za pomoć. Niste naveli u kojem gradu živite pa ne znam kamo bi Vas se točno moglo uputiti, ali pokušajte se informirati u Vašoj okolini o tome. Možete tražiti informacije od svog liječnika opće prakse jer Vam on/ona ionako treba dati uputnicu za psihologa te će sigurno znati kamo Vas uputiti. Možete se raspitati i o nekim udrugama roditelja koje su aktivne u Vašoj sredini i u kojima biste mogli pronaći podršku. Ukoliko osnažite sebe i naučite kontrolirati svoj strah moći ćete u tom smjeru djelovati i na svoju kćer te joj olakšati nošenje s njenim strahovima.
Spomenuli ste i probleme s prehranom kod Vaše kćeri, njen strah da će ponovno osjetiti grčeve i povraćati te Vaš strah da bi ona sama bila spremna izgladnjivati se nakon što ste saznali da neko vrijeme uopće nije doručkovala. Pomisao da je vlastito dijete trpilo glad svakom bi roditelju bila zastrašujuća. Vjerojatno je da se Vaša kćer boji da će ponovno imati neku lošu reakciju na hranu ili da će povraćati zbog čega ima izrazito negativan i odbijajući stav prema hrani. Moguće je i da je uz sve to i tip djeteta kojemu je hrana „nužno zlo“ i uopće ne voli jesti. Kako biste potakli svoje dijete da jede i umanjili njen strah od negativnih reakcija na hranu možete pokušati s nekim malim i jednostavnim intervencijama. Možete osigurati da se jedenje uvijek odvija u smirenom i pozitivnom okruženju, bez požurivanja. Ukoliko dijete osjeti grč obavezno zastanite, prekinite obrok i nastojte smiriti Vaše dijete (npr. izvedite je na zrak i potičite je da nekoliko puta duboko udahne i vi dišite s njom). Tek kada se dijete potpuno smiri nastavite obrok. Možete tijekom jedenja koristiti i poticaje poput „ako budeš dobro i zdravo jela dobiti ćeš mišiće, biti ćeš velika i snažna“ te pošto ste rekli da se Vaša djevojčica voli igrati s drugom djecom možete joj govoriti da će ukoliko bude dovoljno jela pobjeđivati u nekoj njoj najdražoj igri koja zahtijeva snagu. Odlično bi bilo i da je uključite u pripremu hrane, radite skupa ručak, dajte joj da Vam pomaže, radite skupa kolače... Sve to može potaknuti pozitivniji stav prema hrani. Također, dozvolite joj da ukoliko neku hranu ne voli, izabere recimo 3 jela koja ne treba jesti i koja joj nikad nećete pripremati, a ostalo onda mora jesti. Pokušajte i s tim da joj uvijek na početku stavite malu količinu hrane na tanjur jer pun tanjur dijete koje ne voli jesti može samo demotivirati. Uz sve, kako bi se Vašoj djevojčici otvorio apetit nastojte s njom provoditi što više vremena na zraku. Znam da je ona u vrtiću sigurno puno vremena vani, ali trebalo bi to poticati i u periodu kada je doma (npr. vikendom). Uz ove postupke kojima sami možete poticati dijete da više i redovitije jede, pošto očito njena smanjena potreba za hranom nije samo posljedica njenog biološkog ritma i smanjenih potreba, već i posljedica bolesti i neugodnih reakcija na hranu te straha da će se to ponoviti, bilo bi korisno da odvedete dijete na razgovor kod psihologa u vrtiću koji će Vas znati dalje usmjeriti ili odmah tražite uputnicu za dječjeg psihologa u bolnici. Oni će Vam dati još savjeta kako da potaknete Vašu djevojčicu da jede i otklonite njene strahove.
Spomenuli ste i da je Vaša kćer zadovoljnija u vrtiću nego kod kuće. Svakako je pozitivno da ona u ovoj dobi ide u vrtić jer to potiče njene socijalne vještine i priprema je za skori polazak u školu. Ako primjećujete da je kod kuće nezadovoljna možda je to zato što joj je kod kuće dosadno. U vrtiću su druga djeca, puno igračaka i svakako je to za dijete zanimljivije okruženje od kuće u kojoj je samo s odraslima, što je i razumljivo. Postoji niz načina na koji Vi i suprug možete učiniti i njen boravak kod kuće zabavnijim. Igrajte zajedno neku igru predvečer kad ste svi kod kuće, idite zajedno u šetnju ili u park. Vjerujem da je nakon napornog radnog dana teško naći snage za te aktivnosti, ali zato možete dogovoriti da recimo Vi i suprug to radite naizmjenično i imajte na umu da ne trebate svo svoje slobodno vrijeme posvetiti animiranju Vaše kćeri već da je dovoljno i malo vremena da joj boravak kod kuće učinite dinamičnijim i zabavnijim.
Što se tiče straha od odvajanja koji se ponovno javio nakon dužeg izbivanja iz vrtića, on nije neuobičajen jer se vaše dijete uistinu mora ponovno naviknuti na vrtić nakon što je dulje vrijeme izbivala iz njega. Najvažnije je da je ona ipak većinu vremena u vrtiću smirena i da joj je vrijeme provedeno tamo uglavnom ugodno, a čini mi se iz svega što ste napisali da je tako. Kako bi i ovaj stres i plakanje prilikom dolaska u vrtić nestali, nastojte prije odlaska u vrtić podsjećati je na sve zabavne stvari koje će tamo raditi, a nakon vrtića je uvijek pitajte kako joj je bilo i što je radila. Vjerujem da će nakon vremena plakanje prije vrtića nestati. Razumljivo je da je Vama samima teško u vrtiću ostaviti uplakano dijete i to je stres koji svi roditelji prolaze. Važno je znati da to ne znači da Vi radite loše svom djetetu i da se ne trebate osjećati krivima jer se radi o uobičajenoj reakciji djece na odvajanje od roditelja.
Tražili ste i da Vam se preporuči neka korisna literatura ukoliko je moguće. Što se tiče literature vezano uz odgoj djece, preporučila bi Vam knjigu 'Odgajam li dobro svoje dijete?' od prof.dr.sc. Gordane Buljan Flander i Ane Karlović. Također Vam šaljem link s foruma na kojem je pokrenuta tema korisne literature za roditelje pa možda možete i tamo naći neku korisnu knjigu ili sami tražiti da Vam se nešto preporuči. Link je: http://www.forum.hr/showthread.php?t=219137 . Upućujem Vas i na mogućnost da nazovete besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili se obratite putem chat-a na www.hrabritelefon.hr svakim radnim danom od 15 do 18 sati te i na taj način pitate sve što Vas još zanima vezano uz odgoj Vašeg djeteta.
Za kraj, želim Vas podsjetiti da nema razloga da budete nezadovoljni sobom kao roditeljem i da se smatrate „promašenom“. Svojom brigom pokazujete da ste dobra i brižna majka i možete biti ponosni na sebe. Roditeljstvo je jedna lijepa, ali i zahtjevna uloga čak i kada sve ide kao „po špagi“, a dodatni problemi je čine još zahtjevnijom. Nastavite biti jednako brižni i požrtvovni u odgoju svog djeteta, informirajte se i pitajte stručnjake i upravo to je ono najbolje što možete učiniti za svoje dijete.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof
|
jednoj mami 
