Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1419

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Nekontrolirani bijes


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

mirjana

17.03.2010. 02:32

Poštovani,
imam sina starog 7 g. i ima izljeve nekontoliranog bijesa, ali problem je i u ponašanju, često je nezadovoljan, puno prigovara, sve mu je teško: pisanje dom. zadaće, pospremanje igračaka, pa čak i održavanje osobne higijene, postao je jako izbirljiv u prehrani. Na sve i svakoga reagira burno, pa čak i u zadnje vrijeme agresivno, od silnog deranja je već duže vrijeme promukli, unatrag mjesec dana je povremeno počeo gubiti glas. Učiteljica kaže da je izrazito povučen (iako nije takav), da ne pokazuje emocije, da ima krute poteze (grafomotorika), da ima problema u odnosu pitanje-odgovor, da ne zna bojati do 10, da ne zna abecedu, doma sve to zna, zatim da govori tiho i polako kolutajući očima (inače priča brzo i komunikativan je). Ocjene su mu odlične, ima jednu jedinicu iz matematike zbog nepisanja dom. zadaće, pustila sam ga da se uvjeri da to nije dobro, i ima jedinicu iz diktata iz hrv. jezika.O učiteljici priča jako ružno. Osobno smatram da učiteljica nema dobar pristup, no to djetetu ne dajem do znanja, a s druge strane bojim se učiteljici reči moje mišljenje direktno, pa uvijek nešto okolišam. Sad sam još i taj kaos i znam da to ne vodi nigdje. Da ne dužim život nam se pretvorio, zbog toga, u pakao. Inače živim u dobrom i skladnom braku, no suprug i ja smo na izmaku snaga. Puno smo razgovarali s djetetom, probali smo ga ignorirati, sa strogim kaznama, sa blagim, sa nagradama (jeftine i skupe) ali to je sve bez učinka, zapravo počeli smo i mi na njega "burno" reagirati, a znam da to nije dobro, jer više nemamo živaca i strpljenja. Imamo još dvoje djece sin 15 g. i kćer 3,5 g. i s njima nemam nikakvog problema, no u zadnje vrijeme je kćer polako počela oponašati njegovo ponašanje, ali to još uvijek imamo pod kontrolom. Inače je bio veselo, živahno dijete, pomalo tvrdoglavo, ali ništa zabrinjavajuće. Međutim, polaskom u školu, pogotovo sad ovo drugo polugodište je postao nemoguć. Mlađu sestru sad tuče, baci ju na pod i tuče ju nogama, udara po glavi, isto pokušava napraviti i starijem bratu. Ne bih htjela puno dužiti, iako imam osjećaj da bih mogla o tome napisati roman, evo današnjeg primjera: trebamo ručati i jedan stolac je bio malko izvan stola i sjedne na njega. Zamolila sam ga da se malo približi stolu, jer tako nemože jesti. Počeo se derati da sad on neće jesti, da njemu niko niš neda za jesti, da sad on neće jesti, da je on uvijek kriv za sve (često si pripisuje osjećaj krivnje iako nije tako). Smireno sam mu počela objašnjavati da nije u pravu uz objašnje zbog čega sam mu rekla da se približi stolu, a on je rukama poklopio uši. Ručak je bio mukotrpan, svima bez teka, a on nije ručao.Sjedio je na stolcu, prekriženih ruku na koljenima. Kad smo mi poručali, tek je onda išao jesti. Kasnije kad se smirio pokušala sam ragovati s njim, odnosno pitala sam ga da kako se treba ponašati za stolom, zašto nije htio pomaknuti stolac no njegovi odgovori su ne znam. Inače, baš zbog takvog ponašanja ga poštedimo maksimalno, za njim se pospremaju igračke, knjige, rijetko sudjeluje u kućanskim poslovima, osnovne i primarne obaveze mora imati, a sad je i to njemu veliki teret i obaveza koju ne želi i neće. I na kraju sam otišla k našoj obiteljskoj liječnici i sve sam joj ispričala. Moje dijete je dobilo uputnicu za psihologa i psihijatra, jer živimo u malom mjestu koje nema navedene liječnike specijaliste i najbliži mi je Zagreb. Međutim, naši roditelji, prijatelji, kumovi nas odgovaraju odlasku psihologu i psihijatru, a ja ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću još ima takvih mišljenja, no nametnuli su mi crv sumnje, pa su moja pitanja slijedeća:
- da li je istana da ako se djetetu postavi "psijatarska dijagnoza da je obilježeno za cijeli život"
- da kad se jednom ode da je liječenje dugotrajno i obavezno, a da se ništa značajno neće promjeniti, samo ćemo si još više zakomplicirati život?!
Suprug i ja pitamo se u čemu i gdje smo pogriješili (a dosljedni smo u odgoju djece), gdje je nastao problem i zbog čega, zapravo najviše nas muči kako i na koji način se vrati u "normalan život"????
Znam da, da bi se moglo odgovoriti na ta pitanja potrebna je detaljna obrada djeteta, no da li mi barem približno možete reči o čemu se radi kod mojeg djeteta i kome se obratiti, jer u Klaićevoj se dugo čeka ne red?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru!
Zabrinuta mama

Hana Hrpka, prof.

23.03.2010. 21:12



Poštovana,
Hvala Vam što ste se obratili za pomoć na ovom forumu. Vjerujem da Vam je teško i da bi ste zasigurno što prije voljeli naći adekvatnu pomoć za svoje dijete.
Prema opisanim poteškoćama kod Vašeg sina čini mi se da se radi o smetnjama za koje je potrebna stručna pomoć. Bilo bi dobro da se javite u neku od ustanova koje se bave mentalnim zdravljem djece i mladih, a u Zagrebu su to:
Klinika za psihološku medicinu, KBC Zagreb, Šalata 4. 10 000 Zagreb
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Kukuljevićeva 11, 10 000 Zagreb
Poliklikinika za zaštitu djece grada Zagreba, Argentinska 2, 10090 Zagreb

A što se tiče Vaših pitanja:
1. sam odlazak stručnjaku za mentalno zdravlje sigurno neće Vaše dijete obilježiti za cijeli život, Vjerojatnije je da će Vaše dijete imati poteškoće ako je njegovo zdravstveno stanje takvo da zahtijeva stručnu pomoć, koja mu nedolaskom neće biti pružena.
2. Teško je na temelju Vašeg pisma odgovoriti Vam koliko dugo će trajati eventualno liječenje, i s kakvim uspjehom, ali sigurno će biti uspješnije ako se bude liječio, nego ako se ne bude liječio, naravno, ako je potrebno. Ako stručnjaci zaključe da Vašem sinu nije potrebno liječenje, vjerojatno će Vas savjetovati na koji način mu postavitti potrebne granice.
Nadam se da će Vam ovi savjeti biti od koristi.

Sa štovanjem,
Hana Hrpka, prof.