|
amigdala
|
28.02.2017. 22:30
Postovana...
Imamo 2,5 godisnjaka (mezimca, jedinca, dugodojeceg, vezanog za mamu) koji je prije dva mjeseca dobio sestru. Jasno mi je da je trenutno u zahtjevnoj fazi i po dobi i zbog nove situacije koju po meni odlicno i prihvaca jer problemi u njegovom ponasanju nisu nista veci nego li i prije rodjenja sestre.
Nekoliko je stvari koje me brinu i kojima ne znam/ne mogu stati na kraj.
1. Udara drugu djecu i to traje oko pola godine.. Prvo je on dozivljavao udarce od druge.djece, a onda ih na ljeto i sam poceo dijeliti i to mi se cini da sad vec dugo traje s obzirom da uvijek zaustavljamo takva ponasanja, jasno kazemo ne, to boli.. Poticemo pozitivna ponasnja u druzenju... Prekidamo igru. Trazimo od njega da se isprica djetetu kad udari (nekad je to odmah, nekad nakon sto se smiri) i ukazujemo na osjecaje te djece ali on svejedno u njemu kriznim situacijama zna posegnuti za udarcem i nisam sigurna da ide na bolje (npr. hoce igracku, netko je sjeo na "njegovo" mjesto i sl, nesto objasnjava drugom djetetu, a ovaj ga ignorira itd). Takodjer, mu nudimo rijeci ili ponasanje koje je mogao koristiti umjesto udarca. To su uglacnom djeca s kojom je bliskiji - bratici, novu djecu koju upozna ne dira. Odmice se. Ono sto me dodatno brine je da ne reagira na "ne ili stop" vec na te rijeci samo jos dodatno pojacava svoje neg ponasanje. Obitelj naravno vec duze vrijeme prigovara, da bih trebala primjenjivati rigoroznije odgojne metode od mojih neucinkovitih razgovora, kako bi prestao . Na nas su vec poceli kolutati ocima (bili bi valjda srerni da bude kaznjen, pa cak i da ga udarim.. ) iskreno, i meni je sve teze stajati iza mojih demokratskih metoda jer nema dokaza o ucinkovitosti. Pa recite.mi sto ciniti? Ja bih rekla.da.je on agresivan iz neke nemoci, jer nije posebno dominantan niti otvoren u drustvu.
2. Njegovi su tantrumi jako teski, najcesce se dogadjaju kad je umoran ili mu je neka situacija zahtjevna, ali ne mozemo uvijek izbjeci takve okolnosti. Tada ga je tesko primiriti. Zagrljaj pali tek nakon sto se dobro "ispuca". Najcesce to pocne oko gluposti i gotovo se besmislenim pokazalo racionalizirati i objasnjavati nesto. Probala sam i vikati -( jer me stvarno nekad dovede do ruba) ali pokazalo se da nema smisla. Ignoriranje isto ne pomaze.. "on je tuzan i ljut i sve radi da bude jos tuzniji i ljuci" "ja cu tu sjediti i plakati", ne zelim da me zagrlis, zelim se prehladiti, zelim ici ubolnicu...itd zna se namjerno popiskiti, rsditi raznorazne gluposti i meni najgore - udara sebe po glavi. Djeluje stvarno kao rastrojeno malo bice s kojim roditelji bas sve krivo rade... Pomozite da radimo ispravno 
3. Kad se probudi (nocu ili danju) place i nepomicno lezi u krevetu jer "on ne moze hodati, mama daj mi rukicu, mama nosi me" i tu odbija tatu - ako se tata pokusa ukljuciti, pomoci - vice na njega, udari ga.. Sve skolski tata tu kaze, odradi, ali nista. Ima divnog tatu, da naglasim. To je sve bilo i prije nego je sestra dosla (novost je samo plac na dnevnom budjenju) , sad ga samo nakon tog budjenja dovedemo k sebi u krevet ako zeli. I inace vrlo intenzivno sanja, bunca u zadnje vrijeme.. Zna ponovno prozivljavati neku konfliktnu situaciju s djecom i place, zapomaze.. Ne znam u kojoj mjeri mu kod.tog plakanja i te "nemoci" treba ici niz dlaku, a u kojoj ga ignorirati.
Strah me da mu svojim, eventualno krivim (ne)postupcima ne radimo neku trajnu stetu.
Inace je jako slatko i drago dijete, koje koliko odusevljava, toliko ponekad i baca u ocaj. Nekad ga u buducnosti, temeljem ovih ponasanja, vidim kao malog depresivca koji se.ne bori izvuci iz negativnih raspolozenja, lose misli o sebi i nije osobito vjest u socijalnim odnosima, a voljela bih da mu damo sigurne temelje kako bi sutra znao biti zadovoljan i uravnotezen covjek.
Srdacno pozdravljam i puno puno hvala!!!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
06.03.2017. 19:40
Draga mama,
hvala Vam na povjerenju koje ste mi iskazali podijelivši razloge svoje zabrinutosti. Prema Vašem upitu stekla sam dojam da ste vrlo topli u pristupu djetetu te da se Vaš sin može osloniti na Vas i dobiti podršku, nježnost i razumijevanje. Opisali ste kako neadekvatno reagira na frustraciju, zna biti agresivan prema drugoj djeci te Vam se čini da se ne zna smiriti bez Vas. Istaknuli ste da su ovi problemi bili prisutni i prije rođenja Vaše kćerkice. Primjećujem da dovodite u pitanje primjerenost vlastitih odgojnih metoda. Najprije Vas želim pohvaliti na strpljivost koju iskazujete i u teškim trenucima s djetetom. Vjerujem da ponekad osjećate frustraciju ili čak nemoć kad ne uspijevate umiriti sina te je doista potrebna snaga da pritom ostanete staloženi.
Vidim da u odnosu sa sinom potičete empatiju i pozitivno ponašanje, otvoreno razgovarate, nudite alternativne reakcije na frustraciju, dajete do znanja koja su ponašanja nepoželjna, a izbjegavate upotrebu kazni. Čitajući Vaš upit zapitala sam se kako neverbalno djelujete dok sina upozoravate na agresivno ponašanje te koliko jasno pred djetetom izražavate vlastitu ljutnju. Ponekad roditelji sadržajno sve ispravno govore, no u izrazu lica, tonu ili jačini glasa nedostaje odlučnosti. Djeca su vrlo osjetljiva na neverbalnu komunikaciju i mogu se više oslanjati na nju, nego na sadržaj samih riječi. Kako ste i sami naveli bojazan da preblago postupate prema sinu moguće je da on kod Vas (i svog oca) prepoznaje neku nesigurnost, popustljivost ili neodlučnost. On se trenutno nalazi u dobi u kojoj testira granice te će spremno koristiti roditeljsku nedosljednost. Također se pitam postoji li još netko poput bake ili djeda tko osim Vas i muža ponekad čuva dijete te postoje li nedosljednosti između Vaših pristupa djetetu.
Iskazali ste zabrinutost i zbog toga što odbija očeve pokušaje smirivanja. Pitam se pokazuje li privrženost prema ocu u drugim uobičajenim situacijama i je li ovo izolirana situacija kad odbija njegovo uključivanje. Možda je potrebno potaknuti privrženost prema ocu češćom igrom djeteta i oca „jedan na jedan“ ili većim uključivanjem oca u uloge brige o djetetu u kojima se sin naviknuo gledati prvenstveno Vas.
Što se tiče djetetovog iskazivanja nemoći tijekom buđenja, bilo bi dobro poticati dijete da polako uči samo se smirivati, tako da tijekom dnevnih buđenja tražite da se sam ustane. Vašem je sinu najveća nagrada pažnja njegovih roditelja i pokušat će doći do nje na različite načine. Na Vama je da pokušate razlučiti kada se radi o traženju utjehe i zaštite roditelja, a kada o traženju pažnje kroz nepoželjna ponašanja. Primjerice, kad se dijete preplašeno tijekom noći probudi iz noćne more, potrebna mu je podrška roditelja kako bi osjetilo da može računati na njihovu zaštitu. Sami najbolje možete procijeniti kad je riječ o autentičnom strahu (buđenje iz noćnih mora), a kad prenaglašeno izražava nemoć samo radi pažnje. Spomenuli ste da ste pokušali i s ignoriranjem te kako ni ono nije bilo uspješno. Kada dijete kroz nepoželjna ponašanja traži pažnju, ignoriranje može biti korisna metoda jer dijete na taj način može naučiti kako na takav način neće dobiti ono što želi. Pitam se u kojim ste Vi situacijama koristili ignoriranje. Roditelje znaju obeshrabriti početni neuspjesi te prerano zaključe da nova metoda nije efikasna. Vjerojatno će biti potrebno dulje vrijeme dosljednog roditeljskog ponašanja da bi Vaš sin naučio prikladnije i smanjio dosadašnje neadekvatno ponašanje. Ignoriranje ne bi trebalo koristiti ako dijete na primjer počne udarati glavom već u takvoj situaciji možete doći do djeteta i sputati takve pokrete nježnim uzimanjem ruku te zaustaviti takvo ponašanje. Pritom je važno da oboje kao roditelji budete dosljedni.
Također, dobro je uzeti u obzir da izloženost TV-u, igricama na računalu i mobitelu može djetetu otežati da nauči kako se samo zabaviti i smiriti. Moguće je i da razdražljivosti pridonosi neki fiziološki faktor. Primjerice, neka su djeca osjetljiva na gazirana pića, slatkiše i kokice te ih konzumacija ovih namirnica čini manje tolerantnima na frustraciju. Stoga bi moglo biti korisno znatno smanjiti njihovu konzumaciju, naročito u večernjim satima. Takva hrana i računalne igrice mogu poticati i nemiran san.
U upitu ste spomenuli kako se bojite da će Vaš sin zbog Vaših propusta u odgoju odrasti u osobu koja se neće moći sama nositi s vlastitim emocijama. Željela bih Vam reći da postoji velik broj faktora koji utječu na odrastanje, a ponašanja koja ste naveli u ovoj su razvojnoj fazi uobičajena. Neka djeca takva ponašanja iskazuju u većoj, a neka u manjoj mjeri te postavljanjem granica, reagiranjem na neprihvatljivih ponašanja, davanjem pažnje djetetu kada se primjereno ponaša, verbaliziranjem njegovih emocija činite već puno toga što će Vašem djetetu pomoći da uspješno prevlada izazove razvojne faze u kojoj se trenutno nalazi.
Ako imate još nekih pitanja, slobodno nam se opet obratite ovim putem ili pozivom na besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Drago mi je vidjeti da cijenite roditeljski angažman Vašeg muža i vjerujem da će vaše međusobno uvažavanje značajno pridonijeti kvalitetnom odrastanju vaše djece. Želim Vam mnogo ugodnih trenutaka sa sinom i kćerkicom te da u djetetovom ponašanju primijetite pozitivan pomak!
Lijepi pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
amigdala
|
07.03.2017. 23:40
Hvala na odgovoru, morat cu malo poraditi onda.na tom neverbalnom izricaju, a sto se tice udaranja sebe, to sw.dogadja s ciljem trazenja.paznje - vidi mama, udaram se! Jel ti to lijepo? Jel ti to volis?
Kontradiktorno mi je da na jedan nacin reagiram.kad.udara druge, a na drugi kada udara sebe, ali imam oajecaj da manipulira mnome tim ponasanjem.
Hvala jos jednom!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.03.2017. 18:50
Draga mama,
iz Vašeg odgovora stječem dojam da Vam je odgovor bio koristan i to mi je drago vidjeti.
Također mi je drago da ste ne samo prepoznali, nego i primijenili odgojne savjete u vlastiti način odgoja. To mi ukazuje na to da ste majka koja dobro poznaje sebe i svoje dijete te koja prilagođava svoje odgojne postupke potrebama svog djeteta.
Čini mi se da Vas brine što različito pristupate njegovom agresivnom ponašanju prema sebi i prema drugima. Ako sam dobro shvatila, brinete se da usprkos tome što imate dojam da je navedena autoagresija izražena udaranjem sebe način traženja pažnje, ignoriranjem takvog ponašanja šaljete dvostruku poruku o prihvatljivosti agresije. Točnije, da je agresija nedopustiva kada je usmjerena prema drugima, ali nevažna ako je usmjerena prema sebi. Mogu zamisliti da Vam ta briga može biti opterećenje te ste zbunjeni i nesigurni oko postupanja u takvim situacijama.
Djetetu možete na različite načine prenositi poruku da je važno da prema sebi postupamo s pažnjom, ljubavlju i nježnošću, a situacije poput kupanja i hranjenja mogu biti prikladne za to. Također mu možete jasno izraziti da Vam se ne sviđa kada samog sebe udara.
Korištenje ignoriranja kao metode korisno je kada dijete na neadekvatan način privlači pozornost. Ignoriranjem, dajemo mu do znanja da tako neće privući našu pozornost. S druge strane, jednako je važno da pohvalom, osmijehom i pozornošću nagradimo dijete za sve adekvatne načine privlačenja pažnje, kako bi ih dijete usvojilo, preferiralo i zatim smanjilo ili odustalo od neadekvatnih obrazaca privlačenja pažnje. No svakako, u trenutku u kojem primijetite da se Vaše dijete grubo udara, savjetujem da mu nježno date do znanja kako ne želite da se udara te ga pokušate umiriti. Djeca vješto prepoznaju na koje načine će uspješno privući pozornost od svojih roditelja, no na roditeljima je da predstavljaju prihvatljiv model ponašanja, kao i da nauče djetetu postavljati dosljednost i granice u odgoju doprinoseći dobrobiti djeteta.
Nadam se da će Vam ovo pojašnjenje biti korisno. Ako ćete imati još bilo kakvih dilema ili nedoumica, a želite ih saznati u kraćem vremenskom periodu, možete nazvati liniju Hrabrog telefona za mame ili tate o kojoj sam Vam više pisala u prethodnom odgovoru.
Želim Vam puno veselih trenutaka s Vašim mališanom!
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
