|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
11.10.2012. 11:10
Poštovana,
najprije Vam želim zahvaliti na povjerenju koje ste mi ukazali svojim obraćanjem. Vjerujem da činjenica da Vaš partner ima dijete u Vaš odnos unosi određenu dozu pitanja i nedoumica koje u nekoj drugoj vezi možda ne bi bile prisutne. No, jako mi je drago što tome pristupate s mnogo brižnosti, pažljivosti i odgovornosti. Vrlo je pohvalno što pokazujete interes za odgoj kćeri svojeg partnera i što se na ovaj način trudite razriješiti nedoumicu vezanu uz odgoj djevojčice.
Općenito, odgoj djece ispunjen je brojnim izazovima, a većina pitanja vezanih uz roditeljske nedoumice nažalost nema jedinstven odgovor ili rješenje. Svako je dijete posebno, svaka obitelj drugačija, a time i svaki odnos između roditelja i djeteta različit. Tema spavanja djeteta u roditeljevu krevetu jedno je od takvih pitanja. Treba li dopustiti djetetu spavanje u roditeljevu krevetu i do kada? Točnog odgovora nema; stučnjaci navode kako pozitivne, tako i negativne ishode zajedničkog spavanja. Spavanje s roditeljem u krevetu djetetu može pružiti osjećaj sigurnosti i pažnje, koji u određenim životnim situacijama može biti narušen. Roditeljska blizina potiče dijete da se osjeća zaštićeno, sigurno i ugodno. Stoga je sasvim očekivano da dijete, ako mu se dopusti spavanje s roditeljem u krevetu, na to pristane. S druge strane, s razvojem dijete postaje sve samostalnije pa je očekivano i da u tom smislu postaje sve manje ovisno o roditelju.
Ono što je najvažnije je da odgojni postupci budu usmjereni prema dobrobiti djeteta i njegova razvoja. Kako bi se približili odgovoru na svoje pitanje, korisno je zapitati se što dijete u određenoj situaciji ili određenim postupkom dobiva, a što gubi. Koju potrebu djevojčica ispunjava na taj način? Na koji način to utječe na njen razvoj samostalnosti? Ukoliko to na nju utječe na negativan način, može li potreba koja je iza toga ispuniti i na drugačiji način? Možda u početku nećete moći odgovoriti na ta pitanja no dobro je promislite o tome, razgovarati s partnerom, ali i djevojčicom. Ono što nas često najbolje može približiti odgovoru na pitanje što je najbolje za naše dijete u ovoj situaciji je razgovor s djetetom i igra kroz koju ulazimo u njegov svijet.
Napisali ste da ako otac djevojčici ne ispuni želju, slijede plač i cendranje, nakon čega on popusti. Važno je znati da djeca općenito, a pogotovo u pogledu spavanja, vole rutinu. Ona situacije čini predvidljivima, što djeci omogućuje sigurnost i smirenost, opuštenost. Ukoliko je otac do sada stalno pristajao na zahtjeve djevojčice, djevojčici može biti vrlo teško shvatiti zašto se to sada mora promijeniti. Budući da još nisu dovoljno kognitivno zrela, neka su djeca pri takvoj promjeni sklona i pomisliti da ih roditelj više ne voli ili da su učinila nešto pogrešno. Stoga, kada dođe vrijeme za spavanje u vlastitoj sobi vrlo je važno da tu veliku promjenu uvedete postepeno i polako. Možete se dogovoriti da prvi put Vaš partner (ili Vi) zajedno s djevojčicom spavate u dnevnom boravku. Možete ostaviti otvorena vrata tijekom noći da djevojčica može doći k vama u krevet ako bude potrebno ili neko prigušeno svjetlo da ne bude potpuni mrak. Pripremite se na to da ovaj proces vrlo vjerojatno neće teći glatko; možda u početku neće svaku noć provesti u svom krevetu, ali s vremenom ćete se svi zajedno naviknuti na novi raspored spavanja. Krenite polako i započnite s novim korakom kada se djevojčica počne ugodno osjećati na koraku na kojem jeste. U svom ste postu spomenuli kako djevojčica kod majke spava u istoj sobi s majkom, stoga joj prilikom preseljenja u Vaš dnevni boravak osigurajte dovoljno vremena te razgovora prije tog značajnog koraka. Razgovarajte s njom o njezinim strahovima, o snovima, dopustite joj da u cijeloj toj priči donese i poneku vlastitu odluku (npr. s kojom će igračkom spavati)… Vodite računa o tome da će djevojčici zasigurno mnogo značiti razgovor, razumijevanje, pohvala (pa čak i za najmanji napredak). Razmislite o tome da se i Vi aktivno uključite u cijelu priču; razgovarajte s djevojčicom o spavanju, mraku, noćnim morama, ponudite joj da joj Vi pročitate priču za laku noć, ili da joj pustite tihu, umirujuću glazbu za uspavljivanje.Osim toga, omogućite djevojčici neke male rituale prije spavanja te zadržite pravilan i dosljedan raspored spavanja. Kada ćete razgovarati s partnerom i donositi odluku uzmite u obzir i činjenicu da malena često mijenja mjesto spavanja (kao što ste napisali, radne dane provodi kod majke, a vikende kod vas).
Drago mi je što kroz Vaš upit, unatoč određenim poteškoćama na koje nailazite u njenom odgoju, osjećam Vaše razumijevanje za djevojčicu i način na koji okolnostima u kojima ona odrasta mogu na nju utjecati. Iz Vašeg upita nije nam poznato kada je došlo do razvoda, kako je on protekao i kako roditelji djevojčice danas surađuju kao roditelji. Ono što općenito možemo reći je da razvod kod djece može potaknuti niz osjećaja s kojima se mogu teško nositi, posebice ako je odnos roditelja ispunjen sukobima ili kada je odnos djeteta i roditelja na bilo koji način narušen. Dijete se može osjećati preplašeno, tužno, bespomoćno, ljutito, zbunjeno, usamljeno ili čak krivo za svađe svojih roditelja. Budući da djeca još ne znaju izraziti svoje osjećaje riječima i na taj način nam reći što im je potrebno, njihove su posljedice često vidljive u ponašanju. Stoga je važno da dobiva podršku iz svoje okoline, od roditelja, bake i djeda, ali i od Vas koja postajete važnim dijelom njenog svijeta. Bilo bi jako korisno da Vaš partner razgovara s djevojčicom o razvodu, da joj odgovara na njezina pitanja, razgovara s njom o njenim osjećajima. I vi slobodno budite tu za malenu i njezina pitanja. Ukoliko primijetite bilo kakva ponašanja koja Vas zabrinjavaju, toplo Vam preporučam da se obratite dječjem psihologu koji s djevojčicom može proraditi njene osjećaje vezane uz trenutačnu situaciju te da prevlada određena ponašanja koja Vas možda budu zabrinjavala.
Osvrnula bih se na još nešto što, iako nije usko vezano uz Vaše pitanje, može biti vrlo važno. Primjetila sam da ste u svom e-mailu napisali kako otac djevojčici popušta odmah kada se rasplače. Koliko često i u kojim sve situacijama otac reagira na taj način? Naime, ukoliko se taj obrazac ponašanja često ponavlja, djevojčica uči da plačem dobiva sve što želi te da pravila nestaju kada se ona rasplače. Vjerujem da nijednom roditelju nije lako vidjeti suze svoga djeteta te da u takvim situacijama može biti vrlo teško ostati pri svojim pravilima. Također, roditelji se ponekad osjećaju krivima zbog razvoda pa im je još teže djetetu reći ne. No, granice su nešto što je djetetu potrebno u njegovom razvoju, a njihovo postavljanje također je znak ljubavi prema djetetu. Iako ponekad imamo potrebu djetetu „olakšati“ određeno teško razdoblje mijenjanjem pravila, djetetu su ta pravila potrebna i važno je da budu dosljedna. Ublažavanjem pravila se ustvari narušava struktura, gube se granice u odgoju, što, iako uz najbolju namjeru, može dovesti do neželjenih ponašanja. Djeci postavljamo granice da bi ona znala što im je dopušteno, a što nije. Granice moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane. Djetetu treba jasno reći što od njega želimo, koje su mu opcije na raspolaganju te što je pozitivan ishod njegove suradnje. Dobro postavljene granice uvažavaju potrebe i roditelja i djeteta. One se ne zasnivaju na kaznama i djetetovu strahu, već dopuštaju pozitivne i negativne posljedice dječjeg ponašanja u sigurnom okružju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivnih). Najvažnije je da postavljanjem granica i dosljednošću djecu rasterećujemo one odgovornosti koju ona još ne mogu podnijeti, pružamo im sigurnost, predvidljivost, koje sam već ranije spomenula. Mislim da bi bilo dobro da s partnerom porazgovarate o ovim segmentima odgoja, o tome kako će za svoju kćer puno više napraviti postavljanjem granica i dosljednošću, nego popuštanjem. Naravno, pri tome je važno pristupiti mu s razumijevanjem jer svatko od nas ima svoje razloge i postupa onako kako vjeruje da je najbolje.
Iz Vašeg posta nisam uspjela saznati kako se Vi slažete s djevojčicom, pa Vam predlažem da se što više družite s njom, razgovarajte o svemu, crtate, pričate priče, igrate igre, pa onda postepeno, spontano možda dođete i do zajedničkog uspavljivanja i sličnih malih radosti! Ukoliko se želite još detaljnije pozabaviti tematikom odgoja djeteta, vrlo je korisno pročitati „Vaše kompetentno dijete“ Jaspera Juula te „Odgajam li dobro svoje dijete?“ Gordane Buljan Flander i Ane Karlović.
Ako imate dodatna pitanja ili želite porazgovarati o onome što Vas muči, možete nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800. Također, Hrabri telefon nudi i mogućnost chat-a na www.hrabritelefon.hr/chat, svakim radnim danom od 15 do 18 sati, kao i savjetovanja putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr). Za sva Vaša pitanja vezana uz roditeljstvo bih Vam preporučila i Telefončić – savjetodavnu liniji namijenjenu roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Stručni tim Telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje, s iskustvom u radu s djecom predškolske dobi i dodatnim edukacijama iza sebe. Linija je otvorena od 7 do 22 sata na broju 01 4850 55, a njenim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr.
Na samom kraju bih Vam željela još jednom zahvaliti na Vašem obraćanju. Prihvaćanjem svog partnera u Vaš je život ušlo još jedno maleno biće, a s njime i mnogo pitanja i izazova. Vjerujem da Vaša nova uloga nije uvijek laka, no jako mi je drago što ste svjesni i činjenice da one predstavljaju izazov i za djevojčicu. Vaše razumijevanje i trud da saznate što je za nju u ovom trenutku najbolje, svakako su ohrabrujući. Želim Vam mnogo sreće i stojim na raspolaganju za sva Vaša buduća pitanja i nedoumice.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
