|
MihaelaSB
|
22.04.2021. 22:50
Poštovana, pročitala sam prethodne upute i savjete u svezi kidanja noktiju kod djece. Moj sin od 12 godina kida nokte već nekoliko godina i to svaki put radi stresa koji se javlja svakodnevno oko učenja i rada za školu. Raspored mu je redovit i ustaljen, ali on ne podnosi rad niti učenje do mjere da se od male škole zna bacati po podu, vrištati, urlati, svađati, plakati kada treba ispuniti svoje obveze. Čak i minimalne. Sebi proizvede toliki stres da mu ugodu pruža samo kidanje noktiju do razine da su ne samo estetski unakaženi nego već ima i medicinski problem. Išli smo kod psihologa, nije pomoglo. Mrzi učiti, mrzi zadaću, mrzi školu, rad i sve općenito vezano za to. Čak i minimalno, čak i onaj dan kada ima samo složiti torbu. Zahtijeva apsolutnu slobodu po tom pitanju i da ima izbora ne bi išao uopće u nikakvu školu ikada pa ni radi društva. I to traje godinama. Evo večeras je raskidao do krvi nokte jer je imao tri domaće zadaće koje je ukupno radio 3 sata, ali i dane kada nema gotovo ništa, prolazimo u ispadima i kidanju noktiju. Izrazito je nadaren i inteligentan, ima dovoljno vremena za odmor i slobodnu zabavu, driuženje, i ja više ne znam što da napravim jer polako i ja postajem anksiozna u svezi toga. Unaprijed hvala!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.04.2021. 19:25
Draga mama Mihaela,
hvala Vam na javljanju i povjerenju koje ste pokazali dijeljenjem Vaših briga. Čitajući Vaš upit, stekla sam dojam da ste zabrinuti za Vašeg sina, posebice vezano za njegovo ponašanje kidanja noktiju koje traje unatrag nekoliko godina i da tražite najbolji način kako mu pomoći. Kidanje noktiju, ako dobro razumijem, najviše vežete za školsko funkcioniranje dječaka, posebice u situacijama kada ima više obveza. Dojma ste da nije motiviran za školu ni izvršavanje školskih obveza, kao i da pruža otpor svim školskim zahtjevima u kojima se očekuje njegov angažman. Brine me kada navodite da se Vaš sin osjeća preplavljen neugodnim emocijama i iskazuje reakcije izražene ljutnje do razine da je sklon bacati stvari, vikati i plakati. Također, navodite da se i osjećate tjeskobno i uznemireno zbog svega što doživljavate. Žao mi je čuti da se suočavate s ovakvim teškoćama i želim Vas pohvaliti na odgovornosti i brizi koju iskazujete tražeći informacije i pomoć.
U Vašem upitu navodite da ste čitali upute i savjete, pitam se na koje savjete mislite i jeste li neke od njih pokušali primijeniti i koliko su bili učinkoviti. Navodite da je Vaš sin nadaren i inteligentan te se pitam je li to dojam kojeg ste stekli ili procjena nadležnog stručnjaka poput psihologa. Voljela bih čuti javljaju li se ovakva ponašanja samo u situacijama vezanim za školu ili i u drugim kontekstima te me zanima više o tome kako postupate u situacijama koje ste opisali i kako reagirate na nepoželjna ponašanja Vašeg sina. Zanima me jeste li razgovarali s njim o svemu što doživljava, kako on vidi ovu situaciju, kako se osjeća, što ga brine, opterećuje i uznemirava do razine da poseže za kidanjem noktiju i kako su ti razgovori izgledali. Također, pitam se jeste li probali zajedno pronaći načine umirivanja kao i metode koje umanjuju doživljaj uznemirenosti dječaka.
Osjećaj zabrinutosti, anksioznosti ili tjeskobe se, kao i kod odraslih, javlja i kod djece. Razlozi za zabrinutost kod djece mogu varirati od brige za ocjenu pri pisanju testova, usmenih odgovaranja, percepciju evaluacije od strane vršnjaka ili nečeg drugog. Iako uglavnom znamo razlog naše zabrinutosti, može se dogoditi, i kod djece i odraslih, da su dulji period zabrinuti, a da ne mogu pronaći uzrok ili razlog.
Premda je osjećaj straha i zabrinutosti zapravo koristan osjećaj koji može usmjeravati ponašanje, ponekad tijelo može reagirati na manje rizične situacije jednakom razinom aktivacije kao da se radi o iznimno opasnoj situaciji. Primjerice, možemo osjećati intenzivnu zabrinutost i strah oko brige za neke svakidašnje probleme. Također, i kod djece se događaju isti procesi. Dijete može biti uznemireno i prestrašeno ispitnih situacija, srce može ubrzano početi kucati, ponestajati daha, mogu se znojiti dlanovi te se mogu pojaviti misli koje su povezane s percepcijom opasnosti poput „zablokirat ću“, „dobit ću lošu ocjenu“, „osramotit ću se“ i drugih, što dovodi do vjerojatnijeg pada efikasnosti s obzirom na to da je mozak već preopterećen negativnim mislima, a što u konačnici dovodi do toga da su misli još negativnije, reakcije tijela intenzivnije, a efikasnost još manja. Ponekad ovaj doživljaj djeteta nije vidljiv izvana, dijete ga ne može ili ne zna objasniti osobama s kojima razgovara i zbog toga je važna uloga odraslih u njegovoj okolini koji mu mogu pomoći u procesu osvještavanja teškoća i pronalaska rješenja. Bitno je da odrasli u takvim situacijama reagiraju smireno i odlučno, da ga odmaknete od situacije koja kod njega izaziva stresnu reakciju i umirite. Nakon toga možete razgovarati o tome što se dogodilo, kako on vidi nastalu situaciju i zajedno osmisliti načine na koje ju idući put može pokušati prepoznati i spriječiti, kao i manje ugrožavajuća ponašanja koja može naučiti kako bi izrazio što osjeća.
Ponašanja poput griženja ili kidanja noktiju najčešće kod djece ukazuju na preplavljenost neugodnim emocijama i mislima s kojima se dijete ne uspijeva samo suočiti pa odabire načine koji barem privremeno u njegovom doživljaju umanjuju osjećaje uznemirenosti. Primjerice, dijete doživljava da su obveze toliko zahtjevne ili opterećujuće da premašuju njegove sposobnosti, što ponekad ne odgovara realitetu, ali je takvo u doživljaju djeteta. Uslijed frustracije i doživljaja bespomoćnosti, djeca su također sklona reagirati izljevima bijesa ili tuge, a što također ukazuje na to da se teško nose s emocijama koje doživljavaju, odnosno da im treba pomoć i podrška odraslih, posebice u periodima kada se tek uče emocionalnoj regulaciji i suočavanju s emocijama.
Također, kada zabrinutost ili opterećenje djeteta postane intenzivno ili dugotrajno do razine da ometa svakodnevno funkcioniranje, odnosno da otežava izvršavanje svakodnevnih obveza, potrebno je potražiti stručnjaka koji može pomoći djetetu da pronađe način za suočavanje, na način da ga nauči kako da ono kontrolira brigu, a ne briga njega. Stručnjak istovremeno pomaže i roditelju djeteta s konkretnim smjernicama koje mogu olakšati svakodnevno funkcioniranje. Naveli ste da ste išli kod psihologa te se pitam kakva su bila Vaša iskustva. Psiholog je stručnjak koji ima znanja i vještine za rad s djecom i roditeljima koji se suočavaju s različitim teškoćama. Kroz otvorenu i kontinuiranu suradnju roditelja, djeteta i stručnjaka, moguće je s vremenom postići promjene i potaknuti adekvatnije načine suočavanja s neugodnim emocijama i mislima kod Vašeg sina. Potičem Vas da o ovim teškoćama razgovarate sa stručnjakom koji može napraviti detaljnu procjenu stanja i situacije u kojoj se nalazite i ponuditi Vam adekvatne smjernice za rad.
Željela bih Vas pohvaliti jer, unatoč tome što se ponekad možete osjećati bespomoćno zbog situacije koju unatrag nekoliko godina doživljavate, i dalje ste ustrajni u traženju načina da pomognete sebi i svom djetetu. Biti roditelj je ispunjavajuća i izazovna uloga. Znajte da se s ovim teškoćama ne trebate suočavati sami i da zaslužujete pomoć i podršku educiranih stručnjaka.
Puno toplih pozdrava šalje Vam,
Hana Hrpka, prof.psih.
|
