|
Autor
|
Poruka
|
|
creborn
|
03.04.2017. 00:15
Poštovana
Imamo sina od 9 godina koji je zadnju godinu dana postao nemoguć. U školi je izvrstan. stvarno nemamo problema sa ocjenama, no imali smo problema sa ponašanjem. Često je nemiran na satu, bilo mu je dosadno i slični problemi. Sad se to uvelike smanjilo i s te strane smo više manje zadovoljni. Probel je njegovo ponašanje kod kuće. Ima mlađu sestru (6,5 godina) koju često zna što u igri, što namjerno lupiti. Uvijek su to bezazlezne dječje svađe, ali on ne poznaje koncept riječi "oprosti". Ne samo prema setri, već prema nikome. On je u stanju biti do iznemoglosti u kazni, ali ispričati se neće. Naprimjer. držim g aza ruku. Nikakvo nasilje. Samo simbolično držim ruku. Kažem mu, reci mi "tata molim te pusti me" i pustiti ću te odmah. On će rađe vrištati, lamatati rukama, bacati se, urlati i lupati da se oslobodi, umjesto da kaže "molim te tata pusti me". Ista stvar je sa isprikom nekome. Što ga se god zamoli, on je u stanju ići u kontru do mjere gdje to postane nerazumno. U stanju je sebi nanjeti više bolova nego da se u startu ispriča i riješi stvar. Priuštili smo mu sve "razumno" što je htio, sport, bavljenej šahom, izviđače. Vodimo ga na izlete, kad god izrazi želju za druženjem, igramo se s njime iako često nemamo ni volje ni želje. On nam to vraća .. nikako. Zamolimo ga da baci smeće.. zaboravi. Tri dana zaredom, zaboravi. Spremanje stvari, ne funkcionira. Napišemo mu, spremi svoju odjeću koja je razbacana.. On ne spremi, jer nismo napisali u kojoj prostoriji je razbacana. Kažemo mu posmremi tanjure sa stola.. spremi samo tanjure, žlice i zdjel eostavi jer mu to nismo rekli. Ne pazi na osobnu higijenu. Svaku večer se borimo sa tuširanjem, d abi na kraju 15 minuta stajao u tuš kabini i puštao vodu, ali se opere nikako. Polije noge i obuće piđamu. Zabranili smo mu korištenej računala, TV, telefon ni nema 8 ima obični starinski za komunikaciju kojeg ionako većinu vremena zaboravi nositi). Striktno mu zabranimo izlazak van, on izađe. Ode biciklom u grad, ne uzme kacigu, padne... kažemo mu da nesmije biciklom u grad pogotovo ne sam ni bez kacige.. drugi dan ode opet. STvarno nema ni trunke odgovornosti ni poštovanja prema roditeljima, starijima, nikome. Nisam siguran da li u tom trenutku dok se on inati, d ai mi tjeramo inat pa tko prvi popusti, da li ga ignorirati i samo s ehladno postaviti prema njemu dok ne uvidi da nije sve tako bajno. Da li se vratiti u srednji vijek pa ga tjerat da kleci na kukuruzu ( simbolično govorim) ili nešto peto. stvarno više ne znam što raditi. Lud sma i ja i supruga. Što ga god pitamo, samo reži na nas. Ne izražava osjećaje nikako. Ili Nekontrolirano vrišti iako mu ništa nije.. ili samo uzdiše na nas. Sad smo mu zadnje rekli da više ne brinemo o njegovoj školi. Sve obaveze koje ima, nek sam pamti i o njima brine, pa nek mu ocjene budu kakve si zaslužuje. Obećali smo mu pomoći kad treba, ali nema više invazivnog ispitivanja, jer ga je strašno smetalo što ga svaki dan pitamo kako je bilo u školi i da li je napisao zadaću. Da li mi moramo ići psihologu? jesmo li mi nenormalni ili što??
Unaprijed hvala
|
|
creborn
|
03.04.2017. 07:25
Oprostite na "disleksičnom" tipkanju, žurio sam.. Taman nakon "epizode" sa sinom.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
07.04.2017. 11:05
Dragi tata,
za početak bih Vam se htjela zahvaliti što ste mi se odlučili obratiti te što promišljate o situaciji u kojoj se nalazite. To mi govori da ste brižan otac koji prepoznaje kada vam je teško te ste spremni poduzeti neke nove korake za dobrobit svog djeteta.
U svom upitu naveli ste mi nekoliko problema s kojima se susrećete. Kažete da ste u zadnjih godinu dana primijetili promjene u ponašanju kod Vašeg sina. Pitam se je li se što dogodilo unazad tih godinu dana, a što je moglo potaknuti takvu promjenu ponašanja kod Vašeg sina. Djeca reagiraju na ono što se događa u njihovoj okolini ili što se događa njima samima. To može biti gubitak bliske osobe, nezadovoljavajući odnosi sa vršnjacima, obitelji, velika životna promjena poput mjesta stanovanja i slično. Često se, međutim, događa da djeca svoje osjećaje i reakcije ne znaju pokazati na pravi način, odnosno onako kako bi odrasle osobe najčešće željele. Ponekad svoje nezadovoljstvo, tugu, ljutnju mogu iskazivati upravo kroz inat, odbacivanje, vikanje i ostale neprikladne oblike ponašanja.
Spomenuli ste kako se Vaš sin zna ponašati agresivno i da u situacijama kada mu pokušate ukazati na to ponašanje, on ne uvažava Vaše mišljenje. Vjerujem da se tada možete osjećati bespomoćno i iscrpljeno od pokušaja da mu objasnite što mislite da je učinio krivo. Kažete da čak i nakon što mu pružite mogućnost da se ispriča i da se situacija razriješi, on i dalje odbija svaku suradnju i radije prihvaća kaznu. Pitate se što učiniti u takvim trenutcima. Voljela bih da znate da je za dijete prirodno i uobičajeno da iskušava, odnosno testira granice svojih roditelja te je to jedan od načina na koji dijete upoznaje svijet i traži svoje mjesto u njemu. Uloga roditelja je da zajednički odluče o granicama koje su im prihvatljive te da u njima budu dosljedni. To znači da ukoliko ste odlučili sinu uskratiti neku privilegiju poput korištenja računala, važno je da mu objasnite zašto ste to odlučili, da odredite koliko dugo će trajati ta zabrana, i da se držite onog što ste odlučili. Isto tako, u dogovoru s djetetom možete osmisliti pravila koja su Vam važna prije nego što se takva situacija već odvije te odrediti koje su posljedice nepridržavanja istih. Na taj način dijete uključujete i dajete mu slobodu da se i ono izrazi te da osjeća da ima važnu ulogu, što doprinosi većoj odgovornosti te kasnijem uvažavanju pravila i dogovora.
Spomenuli ste i kako se ponaša neodgovorno, odnosno da ne izvršava svoje obaveze i ne poštuje dogovore. U takvim situacijama roditelji se često osjećaju frustrirano jer se čini kao da sav teret pada na njihova leđa. Pitam se jeste li razgovarali s Vašim sinom o tome što mu se dogodi kada mu je teško pridržavati se dogovora ili izvršiti svoju obavezu. Djeca često imaju poteškoće s organizacijom vremena i obaveza jer je prirodno da su u toj dobi još uvijek zaigrani te nemaju dovoljno razvijenu svijest o odgovornosti. Pitam se kako Vam se čini ideja da pokušate zajednički napraviti dnevni ili tjedni raspored na kojem bi jasno bile istaknute obaveze svakog člana obitelji. Razgovarajte sa djetetom te pokušajte saznati što je njemu važno, jer samim uvažavanjem njegovog mišljenja (u skladu s granicama koje ste postavili) vjerojatnije je da će radije izvršavati svoje obaveze. Izradu tjednog rasporeda možete pretvoriti i u zajedničko druženje, pri čemu takvu aktivnost možete pretvoriti u nešto zabavno, koristeći bojice ili flomastere te da svaki član obitelji sudjeluje u izradi rasporeda tako što će dati svoje mišljenje i prijedloge. Raspored možete staviti na neko vidljivo mjesto tako da dijete u svakom trenutku može pratiti svoj napredak kroz tjedan. Ako uspije izvršiti svoje obaveze u tjednu, nagradite ga. Jednako kao što je važno postaviti granice, važno je i nagraditi pozitivno ponašanje. Nagrade tada djeluju motivirajuće i veća je vjerojatnost da će dijete s takvim ponašanjem i nastaviti. Oko nagrada i pozitivnog potkrepljenja također se možete zajednički dogovoriti te i na taj način unaprijed imati osmišljeno na koji način ćete dijete pohvaliti za izvršeni zadatak. To može biti zajedničko provođenje vremena igrajući njegovu najdražu igru, pohvala, izlet ili nešto slično.
Vjerujem da kontinuirano nošenje sa situacijama koje ste mi opisali može dovesti do toga da ste ponekad od svega iscrpljeni ili umorni, možda i ljuti te bih voljela da znate kako je to sasvim u redu te mi je drago da prepoznajete na koji se način ponašanje Vašeg djeteta odražava na Vas. U situacijama u kojima se takvo ponašanje ponovi te osvijestite da se ne možete umiriti, uzmite si neko vrijeme za sebe, otiđite u drugu prostoriju, prošećite se i napravite nešto što Vas smiruje te se nakon toga vratite situaciji koju želite razriješiti. Tako smireni sigurno ćete lakše razgovarati s Vašim sinom, saznati što se dogodilo te koji su potencijalni uzroci takvom ponašanju te povećavate vjerojatnost da će on na takav način bolje i brže prihvatiti Vaš pristup. Za informacije o disciplini i kako se postaviti u takvim situacijama možete pročitati i naše brošure Disciplina i Vaše dijete te Kako biti bolji roditelj do kojih možete doći na sljedećem linku: http://www.hrabritelefon.hr/o-nama/publikacije/ . Vjerujem kako Vam spomenute brošure mogu ponuditi korisne savjete o tome na koji se način postaviti prema djetetu. Roditelji imaju odgovornost postaviti granice djetetu te mu predstavljati model ponašanja, čineći to na uvažavajući i podržavajući način. Djeca vrlo dobro prepoznaju roditeljsku nedosljednost, popustljivost i bespomoćnost te razumljivo, na taj način čine ono što im odgovara. Međutim, Vaš je zadatak postaviti jasne okvire prihvatljivih ponašanja te mu istodobno davati osjećaj sigurnosti i ljubavi no i usmjeravanja, učeći ga odgovornosti, savjesnosti te posljedicama nepridržavanja istih.
Nadam se da ste u ovom odgovoru dobili odgovore na neka od pitanja te da će Vam biti koristan smjer u daljnjim koracima. Ako budete imali dodatnih pitanja i nedoumica, slobodno se možete obratiti besplatnoj i anonimnoj liniji Hrabrog telefona za mame i tate, koja pruža podršku roditeljima koji se poput Vas nose s različitim izazovima roditeljstva. Linija je otvorena svaki radni dan od 9 do 20 sati na broju 0800 0800.
Želim Vam puno uspjeha i lijepih obiteljskih trenutaka!
Lijepi pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Barunica1203
|
11.12.2018. 15:40
Postovani
Molila bih vas za savjet,imam 2 male djece u razmaku od 22 mjeseca
Stariji ima sad 2 god i 5 mjeseci te smo u terrible two fazi,i dosli smo do situacija da ja stvarno vise neznam kako bih se postavila prema njemu,ja stvarno trudim se objasniti i ponoviti sve 101 put i on stvarno jako puno toga razumije ali je jace od njega (necu se oblaciti necu ici van,tuce bracu)da smo dosli do toga da sam ga lupila po guzi a to mi je stvarno krajnja granica i ne zelim da se to vise ponovi(jako se krivim zbog toga)
Prosli smo tezu fazu privikavanja na bracu,bio je jako izgubljen jer je inace tvrdoglava mala osoba otkako se rodio,uspavljivanje nam dan danas traje nekad i do 2 sata jer je njemu spavanje gubljenje vremena..prosli smo upalu pluca u bolnici,sve je on to dobro podnio,u vrticu je super tete kazu da zaspe medu prvima,sad ja visr neznam jel on to doma iskazuje sto mu se nakupi jer sam mu ja sigurna luka ili sto..jako puno pricamo o svemu stvarno se muz i ja jako trudimo oko njih dvojice
Ja sam svjesna da sam slabijih zivaca jer me obojica trebaju i mali su a nemogh stici obojici sve..dali on to mozda osjeti pa se tako ponasa?molim Vas savjet kako da se postavim prema vecemu kada ima svoje prohtjeve da se ne osjeca zapostavljeno
(Jos se nismo rijesili pelena jer kaze necu,mislim da nije jos spremam jer u tantrumima zna nekontrolirano piskiti ,kako se tu postaviti?)
Ako mi mozete pomoci kojim savjetom
Zahvaljujem
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
14.12.2018. 23:00
Draga mama,
prije svega htjela bih Vas pohvaliti zbog toga što ste se odlučili javiti i što ste mi ukazali povjerenje na taj način. Nije lako priznati dileme ni brige u roditeljskoj ulozi, ali ste samim time što tražite savjet pokazali da svoju djecu stavljate u prvi plan te da im želite samo najbolje.
U svome upitu napisali ste da imate dvoje djece, a brine Vas ponašanje starijeg sina koji ima dvije godine. Naveli ste da tuče mlađeg brata, odbija se obući ili ići van i Vi ne znate kako postupati u takvim situacijama. Kažete i da je prilagodba na rođenje brata kod njega prošla teže, a i da je neko vrijeme zbog bolesti bio u bolnici. Ako sam dobro shvatila, pitate se i kako to da se kod kuće tako ponaša, a od odgajatelja čujete da je u vrtiću sve u redu. Rekli ste i da ste ga u jednoj situaciji udarili. Iz onoga što sam pročitala dobila sam dojam da Vam je uistinu žao zbog toga i da je Vaša reakcija bila rezultat frustracije. Stekla sam dojam da se osjećate umorno i da se pitate kako dalje postupati kada se nalazite pod pritiskom zbog puno obveza i brige za njih.
Djeca u dobi Vašeg starijeg sina razvijaju sliku o sebi. To se manifestira na način da često prkose, na većinu upita i zamolbi odgovaraju s „neću“ te počinju odbijati određenu hranu ili odjeću. Štoviše, nekad se može činiti da se uznemire bez poznata uzroka, žele raditi po svom, ne žele dijeliti igračke i tako dalje. Zbog svega navedenog roditelji se često osjećaju bespomoćno i frustrirano jer ne znaju što napraviti. Ono što se u takvim situacijama dogodi je da pribjegnu odgojnim metodama koje inače ne koriste, kao što se dogodilo i Vama. Iako vidim da ste i sami svjesni toga, htjela bih napomenuti da tjelesno kažnjavanje nije dobra odgojna mjera jer ne služi za učenje djeteta pravilnom ponašanju već roditelja pretvara u izvor kazne. Ovo dovodi do toga da će dijete to isto ponašanje ponavljati, ali u tajnosti, kada roditelj nije prisutan. Isto tako, kod djeteta stvara strah od roditelja.
Važno je znati da dijete u toj dobi istražuje i testira, kako svijet oko sebe, tako i granice roditelja. Iz tog razloga potrebno je znanje o tome kako definirati konkretne granice. Ključno je biti dosljedan u zabranama i ponekad pustiti djecu da budu ljuta ili tužna. Rekli ste da puno pričate sa sinom. U toj dobi, zbog razvojne mogućnosti razumijevanja i smanjene pažnje, detaljno objašnjavanje djeci te dobi često neće imati željeni učinak. Korisnije je dati kratko objašnjenje i ako do toga dođe, pustiti dijete da pokazuje negodovanje. To bi značilo da je bolje djetetu te dobi kratko reći da nešto ne može dobiti i biti dosljedan, nego mu objašnjavati razloge zbog kojih nešto ne može dobiti jer je vjerojatnije da to neće razumjeti i da će mu to biti previše informacija. Važno je i ne usmjeravati pažnju na ona ponašanja koja biste željeli obeshrabriti, odnosno pustiti dijete da svoje osjećaje izrazi kroz plač i pritom izbjegavati povisivanje tona. Umjesto toga, uznemirenom je djetetu moguće na smiren način dati do znanja da uvažavate njegove osjećaje ili raspoloženje, ali pritom ostati odlučan pri zabrani. Ovo se može učiniti jednostavnim rečenicama poput: „Vidim da si ljut i ja ću pričekati da se smiriš.“ Kako biste pomogli djetetu razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja, potrebno je sina nagrađivati kada učini nešto dobro. Nagrada može biti sve i ne mora biti materijalna, zagrljaj ili pohvala su nešto što uvijek možete iskoristiti. Vjerujem da je teško gledati svoje dijete kako je nesretno ili ljuto na Vas, ali definiranjem dosljednih granica postavljate temelj za razlikovanje poželjnog od nepoželjnog ponašanja.
Nadalje, htjela bih se osvrnuti na to što ste napisali da Vaš stariji sin osjeća ljubomoru prema mlađem djetetu. Osjećaj ljubomore je prirodna razvojna pojava i najčešće se javlja između druge i četvrte godine. Starije dijete bilo je naučeno da samo ono prima Vašu pažnju i sada osjeća ljubomoru što ju mora dijeliti s nekim drugim. Kako biste olakšali nošenje s ljubomoro važno je osigurati starijem sinu pažnju koja je namijenjena isključivo njemu. Za to vrijeme dajte mu do znanja da je važan, pohvalite ga i pokažite mu da on ima jedinstveno mjesto u obitelji. Drugim riječima, pomognite mu izgraditi osjećaj sigurnosti. Ono što još možete učiniti jest uključiti starijeg sina u aktivnosti koje su vezane uz brigu za mlađe dijete - kupanje, presvlačenje, sve dok to ne znači prebacivanje odgovornosti na njega, već druženje. Pritom mu pokažite da Vam je drago što Vam pomaže kroz pohvale i nagrade koje mogu biti izražene hvaljenjem pred bebom :„Kako je braco ovo dobro napravio.“ Potrebno je i privikavati dijete na dijeljenje s bebom, ali u onoj mjeri u kojoj je stariji sin spreman to učiniti, jer u redu je i da ima neke svoje igračke koje ne dijeli.
Iz onoga što ste napisali razumjela sam da ste zabrinuti zbog reakcija starijeg sina prema bebi. Djeca te dobi često ne znaju kako bolje izraziti svoje osjećaje te reagiraju na agresivan način. U ovakvim trenutcima potrebno je postaviti granice prihvatljivog ponašanja i pronaći alternativu otvorenog izražavanja ljubomore i drugih neugodnih osjećaja. Ako se dogodi udarac ili neki drugi oblik agresivnog ponašanja, prvo pomognite djetetu koje je udareno i uvjerite se da je sve u redu, a zatim recite starijem sinu kako to ponašanje nije bilo u redu i da ako je ljut, može to izraziti na neki drugi primjeren način koji mu onda i ponudite.
Naposljetku, vidim da Vas je zabrinulo to što Vaš stariji sin ponekad mokri u pelenu. Još jedan od načina na koji djeca pokazuju ljubomoru je putem regresivnog ponašanja, odnosno vraćanje u prethodne faze razvoja pa je tako moguće da dijete nekontrolirano mokri. Imam dojam da je on proživio puno promjena u zadnje vrijeme, od rođenja brata, boravka u bolnici i bolesti, a vjerujem i polaska u vrtić. To je sve puno novih okolnosti, ljudi i situacija u njegovom životu i prirodno je da mu je potrebno vrijeme da se na to navikne. Mislim da bi bilo korisno i da razgovarate sa stručnim suradnikom u vrtiću i potražite dodatne savjete u vezi toga kako mu taj proces prilagodbe možete olakšati.
Ako budete imali još pitanja, možete nazvati anonimnu liniju za mam i tate Hrabrog Telefona pozivom na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati gdje će Vam educirani volonteri pružiti podršku i nastojati Vam pomoći. Želim Vam svu sreću!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
