|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.09.2013. 00:20
Draga Mama,
ovim Vam putem iskreno zahvaljujem što ste se javili na ovaj forum i ukazali nam svoje povjerenje. Čini mi se da ste uistinu zabrinuti i vjerujem da nije lako gledati dijete kako se svakodnevno muči s regulacijom stolice. Mnogo je izazova s kojima se kao roditelj susrećete i drago mi je što imate volju i entuzijazam raspitati se i potražiti pomoć.
Ako sam dobro razumjela, Vaše dijete već duže vrijeme ima problema s kontrolom stolice. U upitu niste naveli koliko godina ima Vaš dječak, a ta bi informacija bila korisna. S obzirom da ste već posjećivali psihologa, vjerujem kako ste donekle upoznati s ovom problematikom. Voljela bih napomenuti kako je pražnjenje u gaćice najčešće nenamjerno, no ponekad može biti i namjerno. Budući da ste napisali da su se simptomi počeli javljati nakon rođenja sestre, pretpostavljam da je Vaš sin u razdoblju prije rođenja Vaše kćeri imao uspostavljenu regulaciju stolice. Stoga me zanima koliko je dugo samostalno obavljao nuždu? Koliko je stara Vaša kći? Također, zanima me kakvo je mišljenje psihologa? Vjerujem kako on u izravnom kontaktu s djetetom i s Vama može bolje procijeniti situaciju.
Spomenuli ste kako dječak ima problema i s tikovima te ste spomenuli kako se oni javljaju u intervalima. Niste napisali o kakvim je tikovima točno riječ, no zanima me jeste li možda primijetili u kojim situacijama se tikovi javljaju, a u kojima povlače? Iz napisanoga stječem dojam da su enkopreza i tikovi povezani, odnosno da se javljaju u približno isto vrijeme. Slobodno me ispravite ako griješim. Obično su tikovi izraženi u nekim stresnim situacijama, a oslabljeni su dok se bavimo aktivnostima koje nas zaokupljaju (npr. igranje, čitanje). Enkopreza, kao i tikovi i emocionalna razdražljivost, mogu biti signali da djetetu nešto nedostaje. Stoga me zanima kakav je vaš odnos sa sinčićem i je li se on promijenio nakon rođenja djevojčice? U ovakvim situacijama djetetu je potrebno posebno mnogo pažnje, ljubavi, topline i pokazatelja da je voljen. Vjerujem da Vas pražnjenje u gaćice brine i da ste dosta usmjereni na taj problem, no voljela bih naglasiti kako je važno raditi na odnosu s djetetom. Tikovi mogu biti rezultat anksioznosti, koja je mogla biti potaknuta nemogućnošću kontroliranja stolice, ali i mnogim drugim događajima. Moguće je da Vaš sin osjeća sram zbog nemogućnosti kontroliranja stolice i strah da će mu se „to“ ponovno dogoditi. Upravo je zbog toga važno da u takvim situacijama reagirate što mirnije i pošaljete djetetu poruku kako to nije ništa strašno. Reagirajte mirno i jezikom primjerenim dječjoj dobi. Korisno bi bilo reći da je dobro što se „pokakio“, da to ne treba zadržavati i možda ga pitati bi li bilo ljepše otići na tutu budući da poslije nema presvlačenja i čišćenja poslije. Možete mu primjerice reći da se katkada svima dogodi da nam „pobjegne“ pa čak i mami ili tati. Ono što mi odrasli često zaboravljamo, kad pokušavamo sakriti našu zabrinutost ili napetost, je da djeca to često vide i osjete. To naravno ne znači da trebate u potpunosti ignorirati problem pred Vašim djetetom, ali je važno ne „dizati paniku“ kako dijete ne bi osjećalo krivnju i mislilo da radi nešto jako loše. Također, važno je da problemi s obavljanjem nužde nisu u fokusu vaših druženja i aktivnosti. Ukoliko se sve vrti oko problema s kontroliranjem stolice, dijete uči kako mu kakanje u gaće može poslužiti kao sredstvo kojim dobiva Vašu pažnju.
Spomenuli ste da je dijete izrazito emocionalno osjetljivo, te da teško kontrolira vlastite emocije, odnosno izljeve bijesa. Pitanje je je li takvo ponašanje također povezano s rođenjem sestrice ili je ono bilo prisutno i prije. Voljela bih znati i kako se Vi ponašate u trenucima kada dijete tako reagira. Neposlušno i neprijateljsko ponašanje prema autoritetima, svađanje i namjerno činjenje onoga što će smetati druge ljude samo su neke od karakteristika koje mogu upućivati na to da dijete izražava prkos, odnosno ljutnju prema Vama. Izražavanje ljutnje je zapravo izražavanje zahtjeva za promjenom ponašanja. Tako na primjer, dijete može osjetiti tugu zbog toga što mu možda posvećujete manje pažnje nego sestri te ima potrebu izraziti svoj protest. Može misliti kako tugom neće dobiti pažnju pa postaje bijesno, zna da ćete Vi tad na njega reagirati. Nikako ne želim reći da dijete treba ignorirati, već da je s njim potrebno razgovarati i dopustiti mu da izrazi svoje osjećaje. Svi smo ponekad ljuti, no moramo naučiti kako taj osjećaj izraziti na prikladan način. Pitajte ga kako se osjeća. Naglasite mu da je u redu svaki osjećaj koji osjeća, ali mu isto tako objasnite da postoje drugi načini izražavanja tih osjećaja (ljutnje, bijesa, tuge…). U tim situacijama dobro je imati kutak za smirivanje u koje dijete može otići kada se osjeća ljuto. Također, svoju ljutnju možda može izraziti šarajući na papiru koji jasnije može poderati i baciti. Možda može lopticu od papira bacati u zid ili koš dok ne osjeti olakšanje. Bitno je djetetu dati priliku da na neki način izrazi svoju emociju na prihvatljiv način, ali i razgovarati s njim o tome. Važno je i promisliti o tome kako se Vi kao roditelj nosite s ljutnjom i kako općenito izražavate svoje emocije. Roditelj je djetetu uzor u svemu.
S djecom je jako bitno razgovarati. Pričajte o tome što misli o Vašem odnosu sa sestrom. Pitajte ga što bi volio raditi dok je s Vama. Važno je posvetiti dovoljno vremena i pažnje i jednom i drugom djetetu. Djeca su uglavnom usmjerena na sebe i teško se mogu postaviti u tuđi kut gledanja. Stoga, Vaš sin možda misli da griješite i da više vremena posvećujete drugom djetetu. Možete mu reći da Vam je žao što manje vremena provodite s njim i da ćete pokušati to ispraviti tako što ćete npr. svaki se dan pola sata zajedno igrati, razgovarati i sl. Najbolje bi bilo da se zajedno dogovorite što ćete raditi. Smislite nekoliko prijedloga u skladu s interesima, željama i potrebama Vašeg sina, a on neka izabere što bi najviše volio.
Budući da ste naveli kako je Vaš sin emocionalno vrlo osjetljiv, bilo bi dobro pripaziti na način na na koje mu dajete ´kritiku´. U tim situacijama važno je komentirati djetetovo ponašanje, a ne njega kao osobu. Dakle, važno je dati djetetu do znanja da ga volimo i da ćemo biti uz njega, da je ono kao biće vrlo vrijedno, ali da njegovo ponašanje nije u redu te je važno objasniti zašto to ponašanje nije u redu. Sve ovo ne odnosi se samo na verbalne poruke koje prenosimo djetetu (poruke koje su izrečene), već i na neverbalne poruke (poruke koje šaljemo djetetu svojim stavom tijela, tonom glasa, čak i ignoriranjem). Dijete je sretnije u bilo kakvoj interakciji s Vama nego da uopće ne dobiva pažnju. Ono što želim reći je da je važno posvetiti djetetu dovoljno pozornosti, što ne znači da morate biti uz njega većinu vremena, već da ono vrijeme koje provedete zajedno bude kvalitetno i da ga posvetite samo njemu. To može biti sat vremena dnevno, ali je važno da je redovno i da je to samo vaše zajedničko vrijeme.
S obzirom da mi se čini kako je ovdje prisutno nekoliko poteškoća te da ovim putem mogu samo pretpostavljati što se događa s Vašim dječakom, svakako bih Vas uputila na daljnje odlaske psihologu. Ponekad je potrebno puno truda, volje i strpljenja da bi se došlo do rezultata. Ukoliko niste zadovoljni radom psihologa, ukoliko vidite da nema napretka, potičem Vas da mu to i kažete. Slobodno izrecite svoje mišljenje i iskažite svoju zabrinutost. Također, uvijek možete tražiti mišljenje drugog stručnjaka. S obzirom da niste napisali otkud ste, ovdje Vam ostavljam kontakt Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. U njoj rade različiti stručnjaci koji su vrlo iskusni u radu s djecom i mladima, a za dolazak je potrebna samo uputnica liječnika opće prakse. Poliklinika se nalazi u Đorđićevoj 26, a broj telefona na koji se možete naručiti je 01/ 3457 518. Ukoliko je Zagreb daleko Vašem mjestu stanovanja, pozivam Vas da nam se ponovno javite s informacijom otkud ste.
Za kraj bih Vam preporučila knjigu „Odgajam li dobro svoje dijete?“, autorice Gordane Buljan Flander i Ane Karlović te knjigu „Mala knjiga za velike roditelje“, čiji su autori Milivojević, Bilban, Kokelj, Kramberger, Steiner i Kožuh. Mislim da bi Vam mogle biti korisne jer u njima možete pronaći mnogo informacija i savjeta vezanih uz odgoj djece.
U slučaju nedoumica ili dodatnih pitanja, slobodno se možete obratiti Hrabrom telefonu. Možete nazvati besplatni broj telefona 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Također, možete se javiti putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr te putem chat-a koji se nalazi na web adresi www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati. Možete se obratiti i Telefončiću, savjetovalištu čiji tim čine medicinske sestre, primalje, psiholozi itd., a imaju višegodišnje iskustvo rada s obiteljima i djecom predškolske dobi s ciljem pružanja stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Njihov broj telefona je 01/485-0555. Možeteim se obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr.
Za kraj želim reći da je pohvalna Vaša briga, trud i strpljenje koji ulažete u odgoj djeteta. Htjela bih naglasiti da, iako enkopreza rijetko postaje kronična, potpuno uklanjanje poteškoće može biti dugotrajan proces, koji može trajati čak i godinama, što može biti frustrirajuće. Jako je važno da ne vršite pritisak i da budete strpljivi i podržavajući. Problem je moguće ukloniti, ali ga treba rješavati postepeno, korak po korak, uz puno strpljenja i razumijevanja. Želim Vam puno sreće!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
