|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
16.08.2013. 17:50
Draga mama Mandina,
prije svega Vam se želim zahvaliti na javljanju i povjerenju koje ste nam ukazali na ovom forumu. Roditeljstvo je lijepo iskustvo koje donosi puno radosti, ali isto tako i puno izazova. Ne postoji knjižica s uputama kako biti roditelj i uobičajeno je da u odgoju djece postoje određene teškoće. Vjerujem da se ponekad situacija može činiti nerješivom i kao da smo ´na rubu snaga´. No, iz Vašeg upita vidljivo je da ste brižan roditelj koji želi samo najbolje svojoj djeci i drago mi je vidjeti da ste spremni potražiti savjet stručnjaka kad mislite da je to potrebno.
Ako sam Vas dobro shvatila, primijetili ste neke poteškoće u ponašanju Vaše devetogodišnje djevojčice. Čini mi se da ste dosta zabrinuti zbog toga i da se pomalo osjećate bespomoćno. Voljela bih naglasiti kako su svi ovi osjećaji posve uobičajeni u ovakvim situacijama. Vjerujem da je većini roditelja teško kada primijete neka odstupanja u svakodnevnom funkcioniranju svoje djece. Voljela bih ublažiti Vašu zabrinutost ovim odgovorom i dati Vam neke nove smjernice što biste sve mogli učiniti.
Kažete kako je Vaša djevojčica usporena i kod kuće i u školi, kako ne brine o higijeni i da ima strah od usmenih ispitivanja. Prije svega me zanima kako je tekao njen dosadašnji fizički i kognitivni razvoj? Jesu li ovo promjene koje ste primijetili u zadnje vrijeme ili je takvo ponašanje prisutno duži vremenski period? Kakva je Vaša djevojčica bila prije polaska u školu? Kako se slaže s vršnjacima? Što najviše voli raditi s njima? Kako provodi slobodno vrijeme? Kako joj ide u školi? Ima li nekih posebnih poteškoća? Koji su joj najdraži predmeti? Možda će Vam se učiniti da Vas puno pitam, no svi ovi odgovori su mi važni kako bi dobila potpuniju sliku problema koji Vas muči.
U pozadini svega ovoga što ste mi napisali može biti više stvari te mi je teško ovim putem točno reći o čemu se radi. S obzirom da navodite kako je učiteljica primijetila da je Vaša djevojčica usporena, zanima me jeste li ikada razmišljali o tome da se obratite stručnom suradniku u školi (psihologu ili pedagogu)? Neka djeca su jednostavno povučenija, neka manje motivirana za školu od drugih, a neka imaju biološke smetnje koje se odražavaju i na njihovom ponašanju. Strah od usmenog odgovaranja nije ništa neobično u školskoj dobi. Neki učenici jednostavno imaju veliku tremu, plašljiva su i puno im bolje ´leži´ pismeno odgovaranje. No, to je nešto na čemu se može poraditi. S obzirom da ste naveli više ponašanja koja Vas zabrinjavaju, čini mi se kako bi za početak možda bilo najbolje obratiti se stručnjaku u školi koji bi, u izravnom kontaktu s Vama i djetetom, vjerojatno mogao detaljnije utvrditi pozadinu ovih poteškoća i dati svoje mišljenje.
U svom odgovoru bih se osvrnula na nekoliko problema koje ste spomenuli u upitu. Kažete da je suprug dosta naklonjen Vašoj djevojčici te da se suprostavlja svakoj Vašoj strožoj odluci. Voljela bih napomenuti kako je za uspješno discipliniranje djece jako bitna dosljednost. Djeca vole jasna pravila, vole znati što ih očekuje kada ih poštuju, a što kada ih krše. Važno je da dijete zna kako određena ponašanja imaju određene posljedice. Ukoliko roditelji daju dva različita viđenja istog ponašanja, tj. jedan roditelj određuje sankciju, a drugi roditelj popušta, dijete će biti zbunjeno i neće znati je li onda takvo ponašanje u redu ili ne. Stoga bih Vas potaknula da o tome razgovarate sa suprugom i vidite kakva su Vaša očekivanja od odnosa s djecom, a kakva su njegova. Možda bi bilo korisno kada biste se suprugom napravili popis prihvatljivih i neprihvatljivih ponašanja te dogovorili pravila ponašanja u Vašoj kući. Važno je za svako nedopušteno ponašanje navesti točne posljedice i vrijeme njenog trajanja (npr. ukoliko dijete ne pospremi igračke, posljedica može biti da mirno sjedi na jednom mjestu onoliko minuta koliko mu je godina). Ova pravila možete učiniti najprije Vi kao roditelji, a onda u sve možete dogovoriti s djecom. Djeca vole biti uključena u odluke, vole osjećati da su i oni za nešto zaslužni, a i samim tim što su predložili neko pravilo ili posljedicu za njegovo kršenje, može ih dodatno potaknuti da ga i poštuju. Potom možete papir s pravilima staviti na vidljivo mjesto u kući kako bi se i djeca podsjetila na dogovore. Kako Vam se to čini ovaj prijedlog?
Roditelji se često pitaju kako to da ih dijete ne sluša. Vrlo često je problem upravo u postavljanju granicu i dosljednom dosljednom discipliniranju. Važno je naučiti dijete kako doma, jednako kao u vrtiću ili školi, postoje neka pravila koje treba poštovati. Također, bitno je da nauči preuzeti preuzeti odgovornost za svoje postupke, a da pri tome roditelj zadrži dobar i topao odnos s njim. Ovdje ću nam napisati neke od savjeta koji vam mogu biti od pomoći.
• Kad disciplinirate dijete, važno je objasniti mu zašto to činite. Dakle, dijete mora znati kad čini nešto dobro i kad čini nešto loše.
• Kad radi nešto loše, poželjno bi bilo da ne naglašavate samo to loše ponašanje; umjesto lošeg ponašanja, objasnite mu koje bi bilo dobro ponašanje. Bilo bi dobro da ne kažnjavate loše ponašanje već da nagradite ono dobro. Primjerice, nagradite ga kad pospremi odmah za sobom.
• Pokušajte djetetu objasniti posljedice ponašanja. Ako ne pere zube, oni će se pokvariti, a posljedica je da će morati kod zubara popravljati zube i da će oni biti puni karijesa. Također, pojasnite mu neke stvari primjerima, no istodobno je važno da i sami budete primjer svom djetetu. Djeca su vrlo često zbunjena kad im roditelji govore da je neko ponašanje loše i kažnjavaju dijete za takvo ponašanje, a sami roditelji se ponašaju na isti takav način.
• Kao i kod dosljednosti u odgoju, i kod discipline dijete mora znati granice. Bilo bi dobro kada biste djetetu odredili točne i jasne granice. Djeca imaju problem s kaznama koje su neodređenog trajanja stoga bi bilo najbolje reći djetetu točno vrijeme kazne.
• Budite odlučni. Razumljivo djetetu objasnite što se od njega očekuje i što bi trebalo učiniti. Ton neka odaje da mislite ozbiljno i očekujete da izvrši svoje obveze, no pokušajte ostati smireni.
Još korisnih savjeta možete pronaći u članku Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/. Također, preporučila bih Vam i brošuru Hrabrog telefona ´Disciplina i vaše dijete´ koja se nalazi na web adresi http://www.hrabritelefon.hr/admin...pe-icons/brosura_disciplina.indd.pdf.
Osvrnula bih i na odnos Vaše djevojčice s bratom. Čini mi se kako je u roditeljstvu vrlo važno individualno pristupiti svakom djetetu. Vaš sin i Vaša kći dvije su različite osobe i svakome od njih potrebno je pristupati na poseban način. Roditelji vrlo često uspoređuju djecu i pitaju se kako to da su toliko različiti kada ih jednako odgajaju. Ono u čemu se stručnjaci slažu jest to da bi dijete trebalo poticati da se uspoređuje isključivo sa samim sobom, a roditelj mu tu može biti primjer. Ukoliko roditelj osvještava djetetovo ponašanje nekada i sad, dijete će vrlo vjerojatno takav obrazac usvojiti i u budućem životu. Na primjer, možete učiti djevojčicu da svoju ocjenu iz testa iz matematike usporedi s onom iz prošlog testa, a izbjegavati uspoređivanje s ocjenama druge djece u razredu.
Kažete i kako ste primijetili da je Vaša djevojčica ljubomorna na brata. Voljela bih znati nešto više o tome. U kojim situacijama ste primijetili njenu ljubomoru? Voljela bih znati i nešto više o Vašem odnosu s njom. Kako provodite zajedničko vrijeme? Što Vam voli pričati? Čini mi se važnim dati zasebno vrijeme i pažnju i jednom i drugom djetetu jer na taj se način dijete osjeća posebnim i jedinstvenim. Na primjer, ukoliko sin ide u vrtić ili je kod bake na čuvanju, možda možete vrijeme provesti samo sa svojom kćerkicom u onome što ona voli raditi. To vam daje priliku za zajedničko druženje i razgovor, a sve to dovodi do bliskosti i stvaranja osjećaja povjerenja. S obzirom da je sinčić mlađi, vjerujem kako to zahtijeva dodatni trud Vas i Vašeg supruga, što Vašoj kćerkici može ostavljati dojam kako dobiva više pažnje. Zato je važno razgovarati s njom i objasniti joj o čemu se radi. Ne znam kako izgleda Vaš svakodnevni život, no možda biste mogli i nju uključiti oko brige za mlađeg brata. Naglasila bih ponovno da je bitno davati jednaku pažnju i ljubav i jednome i drugome, važno je s njima razgovarati i objasniti im sve ono što se događa oko njih, a razgovor je nešto što roditelji vrlo često zaboravljaju.
Spomenuli ste i kako Vaša djevojčica ima problema s kilogramima te kako jede poskrivečki. Voljela bih znati što ste sve dosad pokušali napraviti po tom pitanju? Ona je u razvoju i vjerujem kako joj je potrebno dosta energije. Važno je da razvija zdrave prehrambene navike, ali i da zna koliko vrijedi bez obzira na svoj izgled. Od neizmjerne je važnosti upravo to da razvija svoje pozitivne osobine i da razvija samopoštovanje, a roditelj je taj koji joj tu može najviše pomoći. Od pomoći Vam mogu biti neke praktične vježbice. Na primjer, neka Vam na papir napiše svoje tri pozitivne osobine, neka napiše na što je najviše ponosna, što voli na sebi i sl. Takve aktivnosti joj mogu pomoći da osvijesti svoje lijepe strane, ali može pomoći i Vama da vidite što ona zapravo misli o sebi i svom tijelu. Ponovno bih naglasila kako mi se ključnom čini upravo komunikacija. Razgovarajte s njom o ovome problemu i o tome kako se ona zbog tog osjeća. Ukoliko vidite da njena prehrana nije dobra, potaknula bih Vas da radite na izmjenama. Možda bi bilo dobro da pokušate smanjiti količinu nezdravih namirnica u kući, poput slatkiša. Kada ima potrebu nešto pojesti, tada će na raspolaganju imati voće, povrće, žitarice i slično, tj. namirnice bogate vlaknima i ugljikohidratima, a siromašne zasićenim masnim kiselinama. Bavi li se nekom fizičkom aktivnoščću? Voli li sport, ples ili šetanje u prirodi? Tjelovježba joj može pomoći da radi na svom fizičkom izgledu, ali i da se osjeća bolje. Tijekom vježbanja se luči serotonin, tzv. hormon sreće, koji dovodi do osjećaja zadovoljstva. Sport je kod djece često i važan socijalizacijski aspekt jer djeca stječu i upoznaju nove prijatelje, a grupni sportovi uče ih dijeljenju i kompromisu. Ukoliko Vaša djevojčica nije sportski tip, možda možete zajedno šetati ili provoditi vrijeme u igri u prirodi. To može biti korisno za njeno tijelo, ali može biti korisno i za Vas kao obitelj i Vaše odnose.
Čini mi se kako Vas muči više stvari u Vašem odnosu s djecom. Ne znam otkud nam se javljate, no voljela bih Vam preporučiti jedno mjesto u Zagrebu na kojem možete dobiti podršku i korisne savjete. Riječ je o Dječjoj kuća Borovje u kojem postoji Savjetovalište za djecu i roditelje. Na razgovor se možete naručiti na broj telefona 01/611-2758.
Također, možete se obratiti i Hrabrom telefonu na broj telefona 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Za bilo kakva pitanja možete im se obratiti i e-mailom na savjet@hrabritelefon.hr. Ondje možete popričati s educiranim volonterima o svim nedoumicama vezanima uz odgoj Vaše djevojčice, no možete se javiti i ako sami osjetite potrebu za razgovorom.
Na samome kraju, želim Vas još jednom zahvaliti na javljanju te napomenuti da mnoge obitelji prolaze kroz slične probleme. Ono što je veoma pohvalno je to što ste prepoznali problem te ste odlučili otvoreno pitati o njemu, uz spremnost na poboljšanje. Vjerujem da Vam je kao roditelju stresno prolaziti kroz ovakve situacije, stoga je važno da ne zaboravite sami sebi ponekad dati vremena. Odvojite vrijeme i za sebe, radite neke aktivnosti u kojima uživate te koje Vas opuštaju i smiruju. Hvala još jednom na povjerenju koje ste nam ukazali te Vam želim puno sreće u odgoju Vaše djece uz poticaj da i dalje nastavite biti ovako brižna majka.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Mandina
|
17.08.2013. 11:10
Poštovana, hvala Vam na odgovoru, savjetima i potpori..odgovorit ću vam na vaša pitanja koje ste mi postavili. Malena je bila otvorena i vesela djevojčica. U vrtiću su se počela izražavati nesigurnost u odnosu prema jednoj teti koja baš i nije svjetli primjer pedagogije...Doza nesigurnosti nastavlja se vjerovatno radi ne slaganja oko odluka između oca i mene...u takvim situacikama ja sam uvijek "Žandar" te uvijek mene gleda moju reakciju kao da me se boji, a ustvari ja se najviše bojim tog pogleda. Mi smo roditelji koji su stvarno željeli to majušno biće. Obzirom na obiteljski posao koji sam tada vodila, malena je bila svjetski putnik bez ikakavih problema. U vrtić je prekinula ići sa 4,5 godina kada je maleni brat obolio od meningokokne sepse i tokom 6 mjeseci borbe s koječime..preživio. U tom periodu je malena bila uklučena u sve..odlaska u posjet mami i braci do oporavka kod kuće..u tom periodu i ja odlazim na hitnu opperaciju koja je nju iako malenu uplašilo..jer mama je jako brzo otišla a nije se vratila njoj i bratu. Puknuće žućne kesice  ..Na preporuku pedijatra ne ide više u kolektiv zbog rizika prema bratu... nije pokazivala pretjerano nezadovoljstvo...bile smo cijelo vrijeme zajedno...Bakama nisam dozvoljavala nadovaranje oko odlaska k njima dok ona to sama nije izrazila da bi htjela ići prespavati...bojala sam se da ne bi pomislila da ju guram od sebe.
Što se tiče škole kaže da ne voli ići u školu..išla je na plivanje ali je odustala jer ju je mučio tempo. Dobro se slaže sa prijateljima i oni ju vole, međutim brine me što nema svoj stav i svoje "ja", već je podložna nagovoru samo da bi zadržala recimo ne znam da li ću se dobro izraziti, nešto kao popularnost...ne biram joj prijatelje ali joj ukazujem razlike u ponašanju...Uvijek kad vidimo da ju nešto muči..odgovor je ništa!
Na nastavi je usporena iako je odličan učenik, ali brzo odustaje nedostaje joj s te strane poticaja i odlučnosti...Mi ju uvijek potičemo možeš ti to, nije važno bit će drugi puta bolje, potrudićeš se. U testovima vidimo da nije neznanje u pitanju, već gubitak koncentracije. Učiteljica ima vrlo hladan ne pedagoški odnos prema učenicima, svih 16 roditelja iskazujemo nezadovoljstvo al što je tu je. Kada sam ukazala mogući problemodgovori od strane učiteljice su: Mora biti brža u radu, ne mogu procijeniti da li je kod nje prisutan strah ili neznanje ( iako su pismeni odlični), ne može iće na dodatnu nastavu jer je prespora, ne može na dopunsku jer zna. Sama već vidi razlike, dolazi plačuć iz škole bojeći se što ćemo reći na poruke iako napominjem nikada nismo odreagirali na to kažemo da prijeđe preko toga i da će biti bolje da se mora malo više potruditi...prigovorim joj jedino kad ima opomenu radi zadaće jer ju ne zabilježi a to se zna desiti često. Od predmeta najviše voli likovni ide na keramiku koju vodi učiteljica koja je specijalizirala rad s djecom s posebnim potrebama i s kojom se izvrsno slaže..potpuna opuštenost i sigurnost. Učiteljica je primjetila problem i nastoji malenu otvoriti kraoz rad...Pedagog u školi postoji samo "fiktivno", a psiholohga u OB nema već samo psihijatar.Mala smo sredina i ne bih ju htjela u školi izložiti nekim potezima gdje će se ona osjećati neugodno.
Eh..suprug...on je službena osoba radi kao voditelj ekipe za očevid. Obzirom na težinu posla djeca su mu duševni mir i vjerujem da je zato tako popustljiv. Sam on u nekim stvarima ne vidi problem zato što i on u mnogočemu sličan kćeri...Jednom prlikom na roditeljskom sastanku je kazao učiteljici da je on kao mali mucao, bio spor i da je svejedno završio fakultet..Inače je on smiren staložen a ja sam ta koja burno reagira iako si nikada ne dopuštam neke sukobe..mnogi nas roditelji, poznanici kritiziraju da smo oprostite na izrazu oboje "haj" jer djecu ne kažnjavamo fizički ili kojekakvim rigoroznam kaznama, već to rješavamo razgovorom i primjerima.. mome odnosu s malenom češće postoje tenzije, ponekad u afektu mi izleti svašta, ali se priberem obavezno ispričam i objasnim kako je došlo do toga.Nekada mi se čini tako zrela, kad ju gledam sa svojim vršnjacima kao da je dijete 6-tog razreda, a ne trećeg a onda vidim da je još uvijek mala....Na zidu imamo veseli zid i zid " srama"...stavljamo točkice za oboje što su tokom dana napravili dobro a što loše...sve kroz igru pa navečer raspravljamo o tome...ali bezuspješno svaki dan bez pomaka uvijek isti propusti.
Napominjem živimo skromno, sada radi samo suprug, a njena najveća vrlina je skromnost.. nije bahata,ako nečeg nema ili joj ne mogu to kupiti uvijek kaže: mama kad budeš mogla..kupit ćeš mi..ako kupujem njoj ona uvijek kupuje i za brata, a meni srce puca.
Odnos sa bratom..jako se vole. Svakodnevno joj usađujemo vrijednost ljubavi brata i sestre jer ja sam jedinica koja je imala jako ružno djetinjstvo. Uvijek napominjemo da isto volimo i nju i brata i da nema razlike jer su oboje rasli ispod maminog srca. Ljubomora ili kao neka zavist se javlja u trenucima igre i maženja..Sin je otvoreniji, hipersenzibilno dijete stalno traži kontakt, prisutnost..Problem nastaje što ona nikada nama ne dolazi sama po zagrljaj ili poljubac a maleni to čini 100 puta dnevno i stalno mi njoj prilazimo i moramo ju poticati. Nakon što smo skoro izgubili sina ja sam pala u jaku depresiju jako sam se bojala za njih, ali borim se zbog mojih anđela...Jako mi je loše kad su bolesni, sve ja to sabrano prođen i ne pokazujem nikakve znakove panike tek kada sve dobro završi onda mi je jako loše...vječno pitanje a što bi da se nešto desilo. Ali nije!...Mi smo roditelji koji žive za svoju djecu, vođeni avanturom, adrenalinom i ljubavlju... Malena se zna hvaliti kako je mama "zakon" da se spušta vodenim toboganima, penje po drvećima! Suprug nakon 12-14 satne smjene dolazi kući, večera i sjeda s djecom na bicikl..jer kako kaže oni su odmor...teško je odrediti granicu biti djetetov prijatelj ili se postaviti kao roditelj..a ona to dobro vjerovatno zna iskoristiti. Ja sam mama kod koje je suđe neoprano, kuća razbacana,,,za sve to ima vremena....vrijeme sa njima je neprocjenjivo.
Sa hranom se borimo...problem je u tome što su nam djeca fizički jača jer su kao termiti..jedu "SVE" a najmanje slatkiša...najveći nam je problem kruh i krivo vrijeme obroka...i postoji problem..večera je poslije 6..odlazak na igralište, vožnju biciklom je do 9 i kad dođu kući dobro da se ne potuku od gladi....jaki jesu ali nisu pretili kako kažu baš su jaka "nabita" djeca...i znam da to nije opravdanje. Trebamo mjenjati sebe i navike a to nam je teško uskladiti..ja sam kod kuće i uvijek imaju skuhanu hranu i jedu apsolutno sve!
Što se tiče vaših prijedloga više manje su u našoj kući u praksi, potrebno je dotjerati neke finese...nadam se da sam Vam uspjela malo predočiti sliku moje malene i da ćete nas uspjeti usmjeriti da moja djevojčica bude vesela i vedra djevojčica bez neke zadrške..jer raste, a bojim se da problem ne postane dublji...Znam da nisu sva djeca ista, smo želim nesputana i sretna te da uživa u svom djetinjstvu a ne živjeti s nekim grčom i strahom...
Lp,
Mandina
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
28.08.2013. 21:55
Draga mama Mandina,
hvala Vam na odgovoru. Uvijek je lijepo vidjeti brižnog roditelja koji s puno ljubavi i pažnje pristupa odgoju svoje djece. Iz Vašeg iscrpnog odgovora stječem dojam da Vam je istinski bitna dobrobit Vaše djece i vidim koliko ljubavi unosite u Vašu svakodnevicu s njima. Mislim da je to vrlo pohvalno i potičem Vas da se nastavite i dalje truditi jer vjerujem kako je to ono što Vaša djeca i osjećaju.
Zaista je lijepo pročitati da jedan roditelj za svoju djecu kaže da su mu ´odmor´, no još jednom bih voljela napomenuti koliko je bitna dosljednost u odgoju djeteta. Djeca vole jasne, konkretne i dobro definirane granice. Vole znati što slijedi ukoliko ih poštuju, a što ukoliko ne poštuju. Važno je da se tih pravila pridržavaju sve strane – oba roditelja i njihovo dijete. Na taj način dijete uči prihvatljiva i neprihvatljiva ponašanja te ih je u stanju jasno razlikovati. Potaknula bih Vas da ponovno razgovarate sa svojim suprugom te zajednički donesete pravila ponašanja u kući kojih se svi trebaju pridržavati.
S obzirom da mi se čini kako Vas dosta muči usporenost Vaše kćerke, preporučila bih Vam knjigu ´Brain Gym - Gimnastika za mozak´, autora Paula E. Dennisona i Gail E. Dennison. Riječ je o metodi koja se vrlo često primjenjuje u radu s djecom sa specifičnim teškoćama u učenju, a istraživanja pokazuju da svakodnevno izvođenje poboljšava rezultate u čitanju, sposobnosti usredotočavanja na zadatak i podiže samopoštovanje. Ne znam u kojem gradu živite. Ova metoda provodi se primjerice u Općoj bolnici u Varaždinu, a možda možete provjeriti je li dostupna i kod Vas u bolnici. Ponekad od pomoći može biti slušanje opuštajuće klasične muzike. Na primjer, Vaša djevojčica ju može slušati dok vježba zadatke iz matematike ili obavlja neke slične zadatke.
Ukoliko Vas sporost Vaše kćeri i dalje bude zabrinjavala, predlažem da se obratite stručnjaku. Kažete da u školi pedagog postoji samo „fiktivno“, a psihologa u općoj bolnici nema. Mislim kako bi se stoga bilo dobro obratiti liječniku opće prakse. Njemu možete iskazati svoju zabrinutost, a on Vas potom možda može informirati o tome kome se obratiti u Vašem mjestu stanovanja.
Vidim da dosta promišljate o odnosu s djecom, o discipliniranju, zdravoj prehrani i sl. Čini mi se kako ste na dobrom putu, no ponekad je potrebno puno strpljenja i truda kako bi se došlo do rezultata. Želim Vam puno sreće u odgoju kćeri, volje i upornosti, uz poticaj da i dalje nastavite biti ovako posvećeni svojoj djeci. Hvala Vam još jednom na javljanju!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
