|
anamk
|
24.10.2012. 11:40
Nakon niza pročitanih stučnih i polustručnih knjiga odustala sam od vlastitih riješenja problema i molim pomoć: Naime, moj 3,5 godišnji sin za izvana djeluje kao sasvim prosječno dijete u svemu primjeren svojoj dobi (tu ulaze vještine, govora, kretanja, poimanja). Radoznao je, ima razvijen svijet mašte, široki vokabular, razlikuje boje, zna brojeve i razumije pojam brojeva (npr 2 jabuke i 1 jesu 3), uglavnom sasvim prosječno dijete.
No, ima izraženu ovisnost o rutinama. I ako se ne postupi po rutinama nastupaju provale bijesa (vrištanje, plakanje) koje nikako ne možemo smiriti. Kako da postupim? Užasnuta sam. Probala sam niz metoda, i uistinu ne znam koja je ispravna, a niti jedna nije rezultirala njegovim smirenjem - i ne znam kako mu pomoći ( da shvati da rutine koje su uistinu bezvezne npr. nosim samo određenu vestu s zakopčana samo 2 dugmeta ili moram se našpricati dječjim parfemom baš 3 puta, ponijeti u vrtić baš 2 keksa i sl.). Probala sam ga utješiti zagrliti ako rutina nije ispoštovana, probala sam ga ignorirati, probala sam razgovarati, probala sam s metodom kazne/nagrade, za batine znam da nisu in. A njegov bijest i ludilo zbog nepoštivanja samosmišljenih rutina kojih ima milijun svaki dan su sve gori/ili barem isti, a ne znam kako to riješiti na opće zadovoljstvo.
I inače je bio sklon rutinama, a sad u zadnja 2 mjeseca otkada ide u vrtić to je još gore - da li je razmažen, da li je u stresu od vrtića ili je jako vezan uz mene (napominjem i prije vrtića imao je ženu koja ga je čuvala). Stvarno ne znam kako barem ublažiti taj poriv za irelevantnim rutinama ili je tu nešto drugo ispoljeno kroz rutine?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
31.10.2012. 15:15
Poštovana mama,
Drago mi je da ste se odlučili obratiti ovom forumu i hvala Vam na ukazanom povjerenju. Prema onome što ste iznijeli, Vaš 3,5-godišnji sin je dijete koje se normalno razvija, no ono što Vam predstavlja problem je njegova izrazita sklonost rutinama. Ove rutine uključuju mnoge specifične radnje, kao što su određen broj dugmeta koji se mora zakopčati ili određen broj keksa koji se nose u vrtić, a koje Vama nemaju mnogo smisla. Ukoliko se rutina na bilo koji način promijeni ili ne ispoštuje, Vaš sin se jako razljuti i ima izljeve bijesa te je upravo to ono što Vas najviše muči.
Vjerujem da Vas njegov bijes uznemiruje. Moguće je i da se osjećate bespomoćnom pred velikim brojem rutina koje nastaju, a ne znate kako da se postavite u toj situaciji, pogotovo prilikom navale ljutnje Vašeg sina. Naveli ste da ste probali razne pristupe rješenju od kojih se niti jedan nije pokazao učinkovitim. Drago mi je da ste spremni potražiti stručnu pomoć. Doista mi se čini kako Vam je dobrobit Vašeg sina na prvom mjestu.
Važno je naglasiti da nisu sve rutine štetne, odnosno da ne treba sve rutine zabraniti. Sklonost rutinama može i ne mora biti znak da nešto nije u redu. Djeca se razlikuju prema svom temperamentu, neki su otvoreni za brojne promjene, a neka djeca više vole sigurnost svakodnevnih ponašanja. Vole da je većina toga oko njih predvidiva, što im pruža osjećaj sigurnosti i strukturu koja im je potrebna u ranoj dobi. Problem nastaje kad su broj rutina ili njihova snaga toliko veliki da ometaju svakodnevno funkcioniranje.
Ono što me u ovoj situaciji dodatno zanima je podatak o tome kakav je Vaš sin u kontaktu s drugom djecom. Prilazi li im rado, igra li se i druži s drugom djecom? Je li sklon rutini samo u određenim aspektima ponašanja, ili je to nešto što se može zamijetiti gotovo u svim područjima? Ukoliko problem nastaje samo u određenim aspektima, moguće je da postoji konkretan problem u tom području, koji je onda i mnogo lakše riješiti. S druge strane, ukoliko je problem prisutan u gotovo svim aspektima života i ako je sveobuhvatan, onda najčešće i zahtijeva ozbiljniji pristup i tretman.
Čini mi se doista važnim da se preko problema koji ste iznijeli ne prijeđe te da se on detaljnije ispita. Svakako mislim da bi bilo dobro da u ovoj situaciji potražite daljnju stručnu pomoć, kako bi stručnjak u izravnom kontaktu s djetetom mogao procijeniti postoji li razlog za zabrinutost te, ukoliko on postoji, oblikovati pristup koji će Vašem djetetu najbolje odgovarati. Budući da je putem e-maila vrlo teško zahvatiti sve stavke koje su za to bitne, voljela bih Vas uputiti u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Sklonost rutinama može, ali ne mora biti zabrinjavajuća u smislu razvoja djeteta pa je jako važno da sa sinom posjetite stručnjaka. U Poliklinici radi multidisciplinarni tim stručnjaka i tamo možete dobiti detaljnu procjenu situacije te konkretan stručni savjet u Vašoj situaciji. Možete nazvati i dogovoriti susret na telefonski broj 01/ 3457 518. Moguće je da ćete neko vrijeme zbog gužve pričekati na termin, a za dolazak će Vam biti potrebna uputnica od pedijatra. Poliklinika se nalazi u centru Zagreba, na adresi Đorđićeva 26. Ukoliko niste iz Zagreba ili niste u mogućnosti doći, možemo Vam predložiti i neke druge opcije gdje možete potražiti stručnu pomoć.
Ukoliko odlučite javiti se Poliklinici, što toplo preporučujem, uz to možete i porazgovarati sa psihologom u Vašem vrtiću, naravno ako stručni tim vrtića uključuje i psihologa. Prednost je što je Vaš sin već dva mjeseca u vrtiću, što znači da su možda i odgajateljice te psiholog u vrtiću primjetili ukoliko se nešto čudno događa. Svakako možete zatražiti od psihologa njegovo/njezino viđenje situacije.
Vjerujem da Vam nije lako u situacijama koje opisujete te da biste željeli i neke konkretne smjernice što Vi u takvim situacijama možete učiniti. Iz Vašeg upita vidim da se doista trudite pronaći ono što će Vašem djetetu najviše odgovarati i što ga može umiriti. Preporuke stručnjaka doista idu u smjeru koji slijedite. Neku djecu kada su preplavljena snažnim emocijama može umiriti čvrsta zagrljaj roditelja, neki se umire kada vide da roditelji ne reagiraju, dok mnogima nagrađivanje poželjnih ponašanja pomaže u njegovom mijenjanju. No, u primjeni svake od ovih metoda potrebno je mnogo strpljenja i upornosti. U odgoju djeteta dosljednost je jako važna, a često mijenjanje odgojnih metoda može zbuniti dijete i umanjiti njihovu učinkovitost.
Što se tiče fizičkog kažnjavanja, ono može ostaviti snažne posljedice na dijete te je zbog toga i zakonski kažnjivo. Ono autoritet roditelja gradi na strahu, a ne poštovanju te može ispuniti djetetov svijet strahom, nesigurnošću i osjećajem kao da nikada nije dovoljno dobro. Osim toga, budući da dijete time dobiva samo poruku o tome koje ponašanje je bilo pogrešno, ali ne i kako se treba ponašati, ono zapravo nije učinkovito. Nadalje, budući da se dječak na ovaj način ne ponaša zbog neposlušnosti, prkosa ili testiranja granica, kažnjavanje općenito najvjerojatnije neće donijeti do pomaka.
Ne znam jeste li probali smireno i s razumijevanjem sjesti uz sina i pitati ga što mu takva ponašanja znače. Primjerice, što mu znači da uzmete dva keksa u vrtić, odnosno zbog čega bi bio ljut da taj broj ne bude tri pa da može ponuditi i prijatelja. Nama odraslima ponekad nije lako vratiti se u djetinjstvo i pogledati stvarnost očima djeteta, no to nam često može biti od velike pomoći u razumijevanju njegovog svijeta. Priđite mu s toplinom i iz pozicije znatiželje te ispitajte značenja svih tih ponašanja. Možete ispitati i moguće posljedice različitih opcija. Primjerice, što bi se dogodilo da zakopčate još jedno dugme na vesti, a što da taj dan u vrtić ponesete jedan keks manje? Pokušajte mu pristupiti bez ljutnje i namjere da ga uvjerite kako nije u pravu, samo istražite koje je njegovo viđenje svojih rutina. Ako se uznemiri, ohrabrite ga i recite da sad samo razgovarate o tome. Svakako mu možete dati do znanja kako Vam je stalo do njega i da želite saznati kako se osjeća te zbog čega mu je to toliko važno. Ovdje je bitno ispitati imaju li njemu takve rutine smisao, ili se radi o prisilnim ponašanjima, o nečemu za što on ima osjećaj da naprosto mora učiniti, a da pritom ne zna zašto. Ovo su sve informacije koje onda možete navesti prilikom stručne procjene.
Možete i pokušati pitati sina što ga točno u takvim trenucima ljuti. Možda je u pozadini neka njegova potreba koju ne zna na drugačiji način izraziti. Pokušajte mu objasniti kako je ljutnja prihvatljiva i prirodna, no vikanje ili udaranje nikako nisu. Ovdje mu možete ponuditi neke prihvatljive načine iskazivanja ljutnje kao što su to da odmah kaže što ga ljuti, da ode u sobu malo se smiriti ili da zajednički pronađete drugo rješenje, gdje se možete poslužiti osobnim primjerima (npr. „Ovo ja radim kad sam ljuta...“). Neki od načina na koje dijete može izraziti ljutnju na prihvatljiv način mogu biti i gužvanje i bacanje papira, šaranje, gnječenje neke loptice ili bilo koje drugo ponašanje za koje ste do sda primijetili da Vašem djetetu pomaže.
Nadalje, prema Vašim navodima, što god pokušali, Vaš sin i dalje ostaje vezan uz rutine. Ono što možete pokušati, a nešto slično ste i sami spomenuli, je minimalnim koracima promijeniti neka rutinska ponašanja. Primjerice, možete pitati sina može li taj dan uzeti samo jedan keks u vrtić, a nakon dolaska iz vrtića nagradit ćete ga još s dva keksa. Važno je nagraditi njegovo ponašanje u željenom smjeru, bilo pohvalom, zagrljajem ili igrom u kojoj Vaš sin uživa. Ukoliko Vam se čini da je njegovo ponašanje „prečvrsto“ da bi se mijenjalo ovakvim koracima, mislim da je najbolje da se obratite po daljnju stručnu pomoć, kako bi stručnjaci utvrdili postoji li razlog za zabrinutost.
Spomenuli ste i kako se njegova sklonost rutinama pojačala unazad dva mjeseca otkad je krenuo u vrtić. Polazak u vrtić je za većinu djece velika promjena u životu, a samim time i stresna. Nije rijetkost da se djeca prilikom polaska u vrtić vraćaju na prijašnja ponašanja, a neka od njih sigurnost mogu tražiti i u predvidljivosti i poznatosti svakodnevnih rutina. Na taj se način mnoga djeca nose sa stresnim situacijama, onim mehanizmima koji su im dobro poznati i „sigurni“.
Doista mi je drago što ste nam se obratili. Vjerujem da Vam nije lako u situacijama koje nam opisujete i da se trudite pratiti potrebe i ponašanje svog dječaka, što je zaista važno. Pozivam Vas i da nam se ponovno javite ukoliko imate dodatnih pitanja ili nedoumica. Ukoliko želite, možete mi se ponovno obratiti ovim putem te nam javiti kako će se situacija dalje razvijati.
Osim toga, u bilo kojem trenutku u kojem Vam zatreba podrška u razvoju i odgoju djeteta na raspolaganju Vam je i Hrabri telefon. Besplatna i anonimna savjetodavna linija Hrabroga telefona otvorena je svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800. Hrabri telefon nudi i mogućnost chata, koji je otvoren svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat te savjetovanja putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr). Odgovore na pitanja vezana uz roditeljstvo najmlađe djece (do 7 godina) roditelji mogu potražiti i na Telefončiću, telefonskoj liniji za podršku roditeljima manje djece. Dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr ili im se možete javiti na broj 01 4850 555.
Uvijek nam je drago kad su roditelji otvoreni prema potrebama svog djeteta i kad su spremni zatražiti pomoć. Kroz odrastanje naših najmanjih nerijetko se susrećemo s izazovima. Mnoge od njih uz malo snalažljivosti uspijemo samostalno prevladati, dok nam rješenja drugih unatoč našem trudu stalno izmiču. Takvi izazovi mogu nas učiniti umornima ili na trenutak možemo izgubiti vjeru u sebe, no važno je ostati uporan. Iskreno se nadam da ćete uz podršku stručnjaka uskoro početi primjećivati prve pomake te Vam želim mnogo sreće.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
